Gotovo dvjesto metara visoka stijena s ravnim platoom na vrhu učinila se šrilankanskom vladaru Kashyapi savršenim mjestom za izgradnju palače. Kralj koji je vladao Šri Lankom od 473. do 495. godine na prijestolje je stupio nakon što je svrgnuo i ubio svog oca kralja Dhatusenu i protjerao zakonitog nasljednika, svog polubrata Moggallanu.

Kako ti postupci i nisu bili previše popularni među plemstvom i u narodu, Kashyapa je odlučio preseliti svoju kraljevsku rezidenciju iz glavnog grada Anuradhapure na neku sigurniju lokaciju. Odabrao je golemu stijenu Sigiriyu koja se nalazi u središtu otoka, usred ravnice obrasle gustom prašumom. Sa stijene se pruža nesmetan pogled na potencijalne napadače, dok njezine gotovo okomite litice jamče potpunu sigurnost.

Na platou Sigiriye sagradio je veliku utvrđenu kraljevsku palaču, te niz raskošnih zgrada i fontana. Oko grada su izgrađeni veliki bedemi i opkopi, a novu prijestolnicu opskrbljivao je složeni sustav podzemnog navodnjavanja. Sigiriya je dovršena 477., godinu dana nakon pada Rimskog Carstva, a ime Lavlja stijena dobila je po vratima u obliku golemog lava koja su se nalazila ispred strmih stuba koje vode do vrha stijene. Osim imena, od lava su danas ostale samo goleme šape, a i sama kraljevska palača napuštena je krajem 5. stoljeća, ubrzo nakon smrti kralja Kashyape.

Njegov nasljednik Moggallana vratio je prijestolnicu u Anuradhapuru, pretvarajući Sigiriyu u kompleks budističkog samostana koji se tamo nalazio do 14. stoljeća. Nakon tog razdoblja nema nikakvih zapisa o Sigiriyi sve do 16. stoljeća, kada je nakratko korištena kao vojna predstraža šrilankanskog kraljevstva Kandi.

Kompleks Sigiriye - u međuvremenu obrastao gustom vegetacijom - ponovno je otkriven 1831. godine kad je na njega slučajno nabasala jedna postrojba britanske vojske. Kolonijalne vlasti pokrenule su krajem 19. stoljeća pokusna istraživanja, a tek su arheološka iskapanja provedena sredinom prošlog stoljeća otkrila zapanjujuću kompleksnost, maštovitost i funkcionalnost drevne citadele. Sigiriya je proglašena jednim od najvažnijih mjesta urbanističkog planiranja prvog tisućljeća.

Urbanistički plan kombinirao je koncepte simetrije i asimetrije kako bi povezao nepravilne konture prirodne okoline i pravilne geometrijske oblike koje je stvorio čovjek. Osim kraljevske palače koja je bila smještena na samom gornjem platou stijene, srednje terase koja je uključivala Lavlja vrata i zrcalni zid s freskama, te donjih palača koje su se naslanjale na litice u podnožju stijene, pronađeni su opkopi i obrambeni zidovi, te veliki kaskadni vrt simetrične strukture s umjetnim jezerima i zatvorenim sustavom navodnjavanja koji je i danas djelomično u funkciji. Vrtovi Sigiriye smatraju se jednim od najstarijih uređenih parkova na svijetu.

Među osobitosti Lavlje stijene spadaju i drevne freske kojima je nekad bio prekriven veći dio zapadne litice: te slikarije koje pokrivaju površinu od 140 x 40 metara neki smatraju možda i najvećom slikom na svijetu. Ipak, najveći dio tih fresaka zauvijek je uništen, kao i 'zrcalni' zid od bijele žbuke koji je izvorno bio toliko dobro ispoliran da je kralj u njemu navodno mogao vidjeti svoj odraz.

Danas je taj zid prekriven stihovima koje su napisali nekadašnji posjetitelji Sigiriye: dešifrirano je gotovo 700 pjesama ponajviše ljubavne tematike zapisanih uglavnom u 9. i 10. stoljeću. UNESCO je Sigiriyu 1982. godine proglasio spomenikom svjetske baštine, a svake godine deseci tisuća ljudi posjećuju tu neobičnu stijenu, urbanistički projekt jednog ambicioznog kralja iz 5. stoljeća.