Vjerojatno najveća noćna mora koju mogu doživjeti knjižnice, muzeji, galerije i slične ustanove mogućnost je da neki od predmeta u njihovim, često superbogatim kolekcijama, bude razotkriven kao krivotvorina. Još je gore — ako se uopće može govoriti o gradaciji – kad se to dogodi s nekim od perjanica tih zbirki. Posljednji primjer stiže sa sveučilišta Michigan u Detroitu.
Tamošnji su istraživači, naime, utvrdili da je rukopis za kojeg se dosad vjerovalo da ga je početkom 17. stoljeća napisao ni manje ni više nego Galileo Galilei najobičniji falsifikat. I to prilično novoga datuma, možda iz tridesetih godina 20. stoljeća.
Ovo je veliko i važno sveučilište odmah priznalo otkriće kojim je preko noći ostalo bez iznimnog blaga, ali drugo nisu ni mogli. Sve se odmotalo nakon internog ispitivanja jednog jedinog lista papira za kojeg se vjerovalo da mu je autor veliki astronom. Istragu je inicirao profesor povijesti Nick Wilding sa sveučilišta Georgia State, kojem je polazna točka bio vodeni žig na listu, za kojeg je utvrdio da ne može biti stariji od 18. stoljeća, odnosno više od stotinu godina nakon Galileove smrti.
vezane vijesti
'Stislo nam se u želucu kad smo doznali da naš Galileo zapravo nije Galileo', rekla je New York TImesu voditeljica knjižnice na Michiganu Donna Hayward.
Sveučilište je ovaj rukopis imalo u vlasništvu od 1938., kad ga je toj ustanovi donirala zaklada Tracyja McGregora, detroitskog poslovnog čovjeka. On je, pak, dokument kupio na aukciji koju je priredio drugi kolekcionar. U katalogu aukcije iz 1934. tvrdi se da je autentičnost rukopisa potvrdio nadbiskup Pise, kardinal Pietro Maffi, koji je umro tri godine prije aukcije. Kardinal je dokaz vjerodostojnosti našao uspoređujući rukopis s drugim Galileovim pismima u svojoj zbirci. Valjda je bila riječ samo o grešci, a ne o pokušaju prijevare kardinala Maffija (znakovitost njegovog prezimena vjerojatno je samo slučajna).
Na vrhu rukopisa je sada očito lažna skica pisma kojeg je Galileo pisao prije prezentacije novog teleskopa venecijanskom duždu 1609. Pismo, inače, doista postoji, i doista ga je Galileo pisao duždu, original se čuva u Državnom arhivu u Veneciji. Donja polovica dokumenta, pak, skupina je zabilješki o Jupiterovim mjescima, također utemeljenih na stvarnoj Galileovoj knjizi. Završna verzija tih bilješki također se nalazi u Italiji, u središnjoj nacionalnoj knjižnici u Firenci.
Kad je profesor Wilding vidio sliku rukopisa, posumnjao je da s njim nešto nije u redu. Tinta, rukopis, pa i izbor nekih riječi činili su mu se neobičnim za dokument iz 17. stoljea. U svibnju ove godine pisao je kustosu knjižnice na Michiganu Pablu Alvarezu i iznio mu svoje sumnje, pa je sveučilište pokrenule unutrašnju istragu. Tri mjeseca kasnije objavili su da je Wilding bio u pravu, i da pismo definitivno nije pisao Galileo, nego vrlo vjerojatno Tobia Nicotra, zloglasni talijanski krivotvoritelj koji je većinu svojih 'djela' proizveo u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća. Među njegovim najpoznatijim pothvatima ima doista nevjerojatno drskih, poput skladbi Mozarta, Palestrine, Wagnera i Pergolesija, biografije Artura Toscaninija, pisama Leonarda da Vincija, Kristofora Kolumba..., a Mozartove autograme prodao je Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. O njemu su za života pisale i američke novine, primjerice American Weekly 1935.
Nicotra se sad vjerojatno slatko smije na drugom svijetu, jer sve ove godine nitko nije uspio primijetiti ni nešto tako očito poput vodenog žiga. Takvu oznaku nekad su ostavljali proizvođači papira, a na Galileovom (ili Nicotrinom) rukopisu vidi se oznaka AS BMO, ovo drugo znači da papir dolazi iz Bergama. Najstariji takav papir potječe iz 1770., pa nikako nije mogao biti dostupan Galileu.
Nakon toga priča se dalje odmotavala. Dva dokumenta s kojima je kardinal Maffi usporedio pismo prodano sveučilištu također su se pokazali kao krivotvorine, također iz Nicotrinog pera. Wilding se, osim toga, nije zaustavio na Michiganu, jer je još jedan Nicotrin falsifikat Galileovog rukopisa (navodno iz 1607.) našao u Morganovoj knjižnici u New Yorku.
A da bi spasili što se spasiti može, na sveučilištu Michigan odlučili su otkriće iskoristiti u korisne svrhe: razmišljaju da krivotvorinu ubuduće koriste kao predmet istraživanja uspješnih falsifikata i prijevara. Ako je ijedno područje vječno, onda je to. Posebno danas.
