Praktički od prvih dana filma priče o povijesnim događajima jedna su od omiljenih tema filmaša na svim meridijanima, s većim i manjim uspjesima. Očito, vrlo brzo je shvaćeno da publika uživa u takvim filmovima, a osim toga takve su priče pružale mogućnost stvaranja raskošnih spektakala većih od života.
Naravno, kako svi znamo gledajući povijesne filmove nastale od samih početaka do današnjih dana, pojam 'veći od života' često je značio i 'uljepšavanje' prošlosti. Nije, naravno, Hollywood najveći krivac što smo zbog filmova o manje ili više drevnim civilizacijama naučili mnoštvo potpuno pogrešnih činjenica i dojmova, ali američka industrija snova ipak je sinonim za filmsku zabavu.
vezane vijesti
Zato smo se u ovom kratkom (i nepotpunom) izboru nekih od najvećih zabluda i orijentirali isključivo na američke 'povijesne lekcije', i to na one iz davnije prošlosti. Mitologizacija kasnijih razdoblja — recimo Divljeg zapada — posebna je priča. Što je, dakle, od onoga što znamo o povijesti plod holivudske glamurizacije, a što je prava istina? Neke od tih zabluda su doista budalaštine.
Gladijatori
U svakom filmu koji prikazuje gladijatore, od 'Spartaka' do 'Gladijatora', borci u areni uvijek su muški robovi koji se protiv drugih takvih robova moraju boriti na smrt. No, rimski zakoni dozvoljavali su i borbe među ženama, a zabranjene su tek 200. godine nakon Krista. Osim toga, premda su igre u arenama obično počinjale pogubljenjima kriminalaca ili inovjeraca, profesionalni gladijatori su zapravo rijetku pogibali u borbama. Stari Rimljani su, naime, svoje borce tretirali onako kako se danas tretiraju boksači i majstori drugih borilačkih vještina, čak su imali i suce koji su osiguravali poštenu borbu. Bilo je, naravno, smrtnih slučajeva, ali obično ili zato što su se predali, ili nisu dobili milost od cara nakon poraza. Zapravo, s obzirom da su bili tretirani kao profesionalni sportaši, mnogi slobodnjaci su trenirali u gladijatorskim školama, pa se i borili u arenama.
Kiltovi i obojana lica
Znate one scene iz 'Hrabrog srca' u kojima hrabri Škoti odlaze u bitku u kiltovima i lica obojanih u plavu boju svoje nacionalne zastave? U stvarnosti, Pikti s područja današnje Škotske uistinu su se borili plavih lica, ali da bi preplašili svoje rimske neprijatelje. Ta je tradicija umrla mnogo prije nego su William Wallace (inače, nije izgledao ni blizu Mel Gibsonu) i njegovi ljudi krenuli u borbu za neovisnost. Osim toga, sasvim je vjerojatno da nisu nosili ni kiltove, jer oni u 13. stoljeću kad je Wallace živio još nisu bili ni izmišljeni. Umjesto toga, škotski srednjovjekovni ratnici išli su u boj u tunikama u bojama koje su uspijevali nabaviti. Elita i plemstvo obično su nosili boju šafrana, a sirotinja ih je pokušavala imitirati natapajući odjeću u 'boje' u rasponu od mljevenog lišća do konjske mokraće. Ratnici bi tunike učvrstili remenom oko struka, a preko toga bi nosili jaknu od kravlje ili jelenje kože da se zaštite od hladnoće.
Čistoća
Gledajući filmove iz antike i pogotovo iz srednjeg vijeka, osim raskošno našminkanih okrunjenih glava većina ljudi je prljava, masne i ušljive kose. No, za svo to vrijeme postojala je jaka tradicija održavanja čistoće, posebno kod nekih naroda koji se u tim filmovima najčešće spominju. Stari su Egipćani izmislili ono što sad zovemo deodorantom, uvijek su nosili svježe oprano rublje, a suđe su pažljivo prali prije korištenja. U Starom Rimu, pak, ulaznice za javne terme bile su toliko jeftine da su ih svi mogli priuštiti, i to su redovito radili. Čak i robovi su se svakodnevno kupali. Dovoljno je pogledati arheološka nalazišta — terme su imale tekuću vodu, WC-e s ispiranjem i mjesta za pranje ruku. U Srednjem vijeku je higijena nešto opala jer nisu svi imali pristupa vodi, ali pranje ruku i lica se smatralo svakodnevnom praksom, neka naselja i posebno dvorci su cijevima transportirali vodu do kuhinja.
Zlatnici
Znate sve one filmske prizore u kojima netko biva nagrađen kesom zlatnika, ili ih — kao Bradu Pittu u 'Troji' — stavljaju na oči junacima zbog nekog izmišljenog rituala? E, pa nije se događalo, bar ne u antici. Naime, u starim Grčkoj, Rimu ili Egiptu vrlo je dvojbeno da su se ljudi razbacivali zlatnicima u svakodnevnoj upotrebi. Recimo, ta scena iz 'Troje': mitski rat zbog lijepe Helene vjerojatno se dogodio između 14. i 12. stoljeća prije Krista, a u to doba zlatnici nisu ni postojali, pa nisu ni mogli biti stavljani na oči pokojnika. Dalje, stari Rimljani u vrijeme Spartakove bune kao platežno sredstvo koristili su nakit, pa i posuđe.
Vikinzi
U filmovima (osim u nešto utemeljenijim radovima poput serije 'Vikinzi') su Vikinzi obično prikzano kao nomadi kojima je jedina zanimacija bila pljačka i maltretiranje susjednih naroda. To je višestruko pogrešno. Prvo, riječ 'viking' zapravo označava način ponašanja, a ne neku pojedinačnu kulturu. Skandinavski narodi su tako ljeti odlazili u — ako ćemo se igrati riječima — 'vikingiranje', što je moglo značiti napade na obalna područja, ali i trgovanje ili plaćeničko ratovanje za strane gospodare. A što su radili ostatak godine? Opstanak u današnjoj Danskoj, Norveškoj i Švedskoj bio je težak zadatak, i većina zajednica izdržavala se uz pomoć kolektivnih farmi koje su mogle proizvesti dovoljno hrane da bi nahranili cijelu grupu. Osim toga, pred zimu su morali skupiti dovoljno sijena da bi prehranili domaće životinje i zagrijavali kuće. Uzgajali su raž, ječam i zob, a žene su se bavile vrtovima s kupusom, lukom, repom, grahom... Sve to iziskuje puno posla, pa su i djeca radila većinu farmerskih poslova.
Rimljanke
Filmovi o Starom Rimu puni su žena iz viših slojeva koje se smatraju jednakim muškarcima, imaju političku moć, ili šetaju unaokolo same, obično u raskošnim haljinama. Zapravo, bolje stojeće Rimljanke nisu uopće smjele hodati ulicama same, a rijetko su imale ikakvog utjecaja na politiku. Većina žena u to je doba bila definirana ulogom muškaraca u njihovom životu, nisu imale nikakvo pravo glasa niti su smjele obnašati ikakve dužnosti. Umjesto sudjelovanja u političkim debatama, posao im je bio održavati savršenu predodžbu o njihovoj ulozi u domaćinstvu. Neke, istina, jesu vodile svoje poslove, ali većina su bile ili domaćice, ili u boljim slučajevima radile kao tkalje. Osim toga, ženska odjeća u filmovima je daleko liberalnija od one kakva je doista bila. One više statusa obično su bile pokrivene od glave do pete, za razliku od haljina u 'Gladijatoru' ili HBO-ovoj seriji 'Rome' koje više otkrivaju nego skrivaju.
Ratovanje
Osim nekih uvjerljivijih primjera, ratovanje u prošlosti često se prikazuje kao masovno jurišanje bez puno smisla, zapovjednih linija i taktike. Nasuprot tome, mnogi eksperti reći će da sudar dviju golemih vojski nema naročito puno smisla, i vrlo se vjerojatno nije naročito često događao. Baš obratno, vojne postrojbe su kroz stoljeća bile visoko sofisticirane i koristile su u bitkama vrlo disciplinirane formacije. Premda pješaštvo vjerojatno jest jurišalo prema neprijatelju urlajući, to je više bila taktika za tjeranje straha od predstojećeg krvoprolića nego neka uobičajena vojna strategija. Kad bi se jednom približili neprijatelju, vojska bi obično usporila i suočili bi se u što ravnijim borbenim crtama.
Maje
Sjećate se još jednog filma Mela Gibsona uz ovu priču, 'Apocalipto'? Hvaljen zbog uvjerljivosti i vjernosti, čak i odglumljen na originalnim jezicima, taj film Maje prikazuje kao krvoločne, nasilne divljake koji žive u nastambama od pruća i love za prodaju druge ljude koji žive u istim takvim primitivnim selima koje onda ubijaju u masovnim žrtvovanjima. Prvo, čak i u najstarijem razdoblju od trećeg do devetog stoljeća Maje su živjeli u kućama s kamenim temeljima. Nema ni jednog povijesno utemeljenog dokaza da su oni koji su živjeli u većim centrima ikad lovili i zarobljavali druge da bi ih prodavali kao robove. Dok su neki drugi narodi, recimo Azteci, doista masovno žrtvovali ljude, arheolozi nikad nisu našli dokaze koji bi ukazivali da su se i Maje time bavili. I kad su mučili neprijatelje, to su više radili da bi poslali poruku suparnicima, nego što bi se time zabavljali kako film sugerira.
Perzijanke
Slično kao i s Rimljankama, i druge žene drevnih civilizacija u filmovima su odjevene u haljine koje ne prepuštaju puno toga mašti, obično su oskudne kao da nastupaju na nekom showu s trbušnim plesom za turiste u Turskoj. Dobar primjer koliko je to promašeno su likovi Perzijanki. Naime, one su zakonom bile natjerane da pokrivaju cijelo tijelo. Odjeća je počinjala od vrata i spuštala se sve do stopala. Haljine nikad nisu bile ni preuske ni preširoke, jedino bi imale poneki ukras koji bi im možda mogao istaknuti dio figure. No, morale su nositi nekoliko slojeva odjeće, a nešto nalik burkama bilo je sasvim uobičajeno. Za razliku od holivudskih im 'sunarodnjakinja'.
Bijelci u Egiptu
Jedan od uobičajenih prizora u filmovima o drevnom Egiptu jest da su vladari i plemstvo u tom veličanstvenom kraljevstvu uglavnom bili bijelci kojima su ljudi druge boje kože bili podanici i sluge. U vremenima političke korektnosti to se donekle ispravlja, no cijeli žanr je obilježen baš time. Nasuprot tome, baš kao danas, ta je sjevernoafrička zemlja bila etnički i rasno raznolika, ali sasvim sigurno je većina stanovništva bila nalik današnjim stanovnicima, primjerice Arapima i crnim Afrikancima. Dovoljno je pogledati egipatsku drevnu umjetnost, na kojoj se mogu vidjeti ljudi maslinaste kože, a grčki pisci obično su o Egipćanima govorili kao o ljudima tamnije puti. Osim toga, u zemlji faraona položaj u društvu nije ovisio o boji kože. No, bijele filmske zvijezde uvijek su bile unosnije od ostalih.
