Kad je 1999. svjetskim kinima krenuo film 'Vještice iz Blaira' izazvao je senzaciju naracijom kakva dotad nije bila viđena. Taj kvazi-dokumentarac izazvao je jezu kod milijuna gledatelja, a mnogi ni nakon gomile članaka objašnjenja nisu bili sigurni da se sve ono što se u filmu može vidjeti nije doista i dogodilo. Ukratko, cilj je postignut.
No, 'Vještice iz Blaira' nisu prvi film koji je lažnim dokumentarizmom pokušavao zastrašiti svoje gledatelje, samo je privukao najveću pažnju. Možda prvi takav uradak prvi je put prikazan prije točno sto godina. Ta 1922. važna je godina za žanr horrora. Tada je Friedrich Wilhelm Murnau snimio svog kultnog 'Nosferatua', a u Švedskoj je redatelj Benjamin Christensen, inače Danac, snimio film koji nikad nije dosegao slavu Murnauovog vampira. Film se zvao 'Häxan: Vještištvo kroz povijest', a svojim pristupom, atmosferom, vizualnošću i inovativnošću itekako zaslužuje pažnju.
vezane vijesti
Häxan na švedskom znači 'vještica', a film pod tim naslovom koji podsjeća na kakav Ikein komad namještaja snimljen je kao bastard dokumentarca i horrora. Sastoji se od sedam epizoda koje istražuju različita vjerovanja i teme koje su se mogle sresti kroz povijest zapadnjačkog okultizma. Posebno se bavi vještičarenjem u srednjovjekovlju i progonom žena optuženih da su vještice. Sam redatelj je u vrijeme premijere film najavljivao kao 'lekciju iz kulturne povijesti u pokretnim slikama'.
Dobrim dijelom Häxan je kreativno čitanje vodiča za lov na vještice iz 15. stoljeća kojeg je pod naslovom 'Malleus Maleficarum' napisao njemački svećenik Heinrich Kramer. Na samom početku Christensen nudi relativno konvencionalnu lekciju s povijesnim slikama i informacijama, ali već u drugom poglavlju pokazuje se razigrana serija scena koje opisuju neke osnovne postupke vještica. Kako film ide dalje, Christensen se posvećuje dramatizaciji sudbine Marie (glumi je Emmy Schønfeld) koju muče da prizna sudjelovanje u okultnim aktivnostima, uključujući nošenje Sotoninog djeteta, da bi bila osuđena na smrt spaljivanjem. Završna poglavlja posvećena su suvremenom psihološkom potencijalu cijelog fenomena, i razmatranju koliko priznanja vještičarenja je posljedica mučenja.
Za ono vrijeme, Häxan je doista mogao ljudima izgledati kao vjerni prikaz, najviše zahvaljujući Christensenovoj vještini baratanja cijelim arsenalom specijalnih efekata, koji su 1922. morali izazivati divljenje. Dapače, kad film napusti edukativnu funkciju, pretvara se u rasni horor svoje ere. Prizori u Häxanu su među najstrašnijima snimljenim u doba nijemog filma, s likovima koji se bave okultnim obredima, služe vragu ili žrtvuju djecu, a ima uistinu bizarnih scena. Baš kako je to mnogo kasnije rađeno u 'Vješticama iz Blaira', želja redatelja da šokira gledatelje prikrivena je kvazi-obrazovnim pristupom, i stvaranjem predodžbe kao da je sam film opsjednut mračnim silama. U nekim trenucima bi se uz nešto mašte moglo pomisliti kao da je doista netko snimao obrede iz Srednjeg vijeka.
U vrijeme kad je snimljen, Häxan je očekivano naišao na kontroverzne reakcije. Jedan kritičar Varietyja je 1923. napisao da je riječ o 'prekrasnom filmu, ali potpuno neprikladnom za javno prikazivanje'. Takva je otprilike i bila sudina Christensenovog film: postao je djelo koje živi svoj život, o kojem se potiho govori i smatra ga se ukletim. U doslovno svakoj državi u kojoj ga se netko usudio prikazivati bio je cenzuriran, posebno iznimno realistični prikazi nasilja i mučenja, ali i scene koje su se smatrale blasfemičnim poput desakralizacije križa ili vještica koje ljube stražnjicu Sotoni. Čak i u Švedskoj bio je žestoko izrezan, premda je bila riječ o najskupljoj švedskoj filmskoj produkciji toga vremena.
S vremenom je Häxan prešao u filmski folklor, a kad izvorni nositelj nije uspio obnoviti prava dospio je u ruke brojnim amaterima koji su pokušavali spojiti izrezane dijelove i s različitim uspjehom pokušavali obnoviti originalni film. Najpoznatiji primjer je rad britanskog redatelja i poznavatelja horrora Anthonyja Balcha koji je pridodao glazbu jazz autora Daniela Humaira i glas Williama Burroughsa, i iskoristio trendove s kraja šezdesetih godina pa je film čak doživio relativni uspjeh u artističkim kinima u SAD-u.
Danas se na Christensenov film gledao kao na istinski revolucionarni doprinos povijesti horrora, premda je u dvadesetim godinama — posebno u Skandinaviji i Njemačkoj — bilo dosta sličnih primjera bavljenjem folklorom i vjerovanjima. Naravno, kad ga se gleda danas, Häxan će teško ikoga preplašiti, čak će kod mnogih izazivati smijeh, no pokušajte ga promatrati kroz oči gledatelja iz vremena kad je snimljen. A ako uđete malo dublje, vidjet ćete da mnogo toga opisanog nosi i složenija značenja, primjerice da je kod progona vještica najčešće riječ o predrasudama prema nečijem mentalnom zdravlju, i da se takva tradicija proteže daleko poslije Srednjeg vijeka. Pa i u naše doba.
