Mnogi će reći da je kockanje čisti gubitak vremena, štetna zabava koja samo unesrećuje ljude. Na osobnoj razini (pre)često i jest tako, no istodobno je kockanje mnogo više od zabave, mnogo je puta imalo velikog utjecaja na povijest mnogih zemalja, neki kažu i na stvaranje civilizacije kakvu danas poznajemo. Uostalom, Kineski zid je financiran prihodima od lutrije.
Nije rijedak slučaj da su i neki velikani iz povijesti bili odani kockanju u nekom od oblika te 'zabave', i nikako to nisu smatrali manom. Dapače. Neki od tih ljudi kasnije su se doduše pokazali i ne baš kao naročito veliki, ali su svakako bili moćni. Australski portal BestAuCasinosOnline izvukao je nekoliko takvih priča, ne samo o kockanju slavnih osoba, nego i koliko je njihov odnos prema kockanju utjecao na tadašnji i budući svijet. A ovo je samo vrh ledenog (ili kockarskog) brijega.
vezane vijesti
Počnimo s Platonovim učenikom i učiteljem Aleksandra Velikog, Aristotelom. Život je posvetio proučavanju ljudske egzistencije i svojim je djelima utjecao na stvaranje politike, religije, društvenih znanosti. Dapače, neke od njegovih teza i danas su temelj promatranja suvremenog svijeta, mnoge nisu nikad dovedene u pitanje.
U vrijeme kad je taj veliki filozof živio bacanje kockica za novac bilo je iznimno popularna zabava. Aristotel je često proučavao pažnju i trud koje su ljudi ulagali u pokušaj pogađanja i postizanja dobitnih kombinacija, čak je pokušavao naći znanstveno objašnjenje i utvrditi pravilnost dobijanja. Mnogim igračima njegova saznanja mogu djelovati obeshrabrujuće, jer je jedino što je uspio dokazati to da su šanse za često dobijanja istih kombinacija sasvim minimalne.
No, korist za matematiku bila je nemjerljiva, jer je Aristotel baš zahvaljujući kockanju svojih sunarodnjaka razvio teoriju vjerojatnosti. Također, temeljnu osobinu igre s kockicama ugradio je u svoj pogled na svijet u kojem slučajnost igra važnu ulogu. Ipak, u jednom od svojih djela Aristotel je donio i savjete igračima kako bi mogli povećati šansu za dobitak. Pasionirani igrači i danas slijede te savjete, očito su im važniji od postavki teorije vjerojatnosti.
Novo zanimanje za teoriju vjerojatnosti sredinom 17. stoljeća oživio je francuski fizičar i matematičar Blaise Pascal, kojega je na rješavanje teških matematičkih problema potaknuo neki Damier Mitton, strastveni kockar. U početku, Pascal se poput svog prethodnika Aristotela najviše bavio bacanjem kockica. Nije bio jedini koji je u kockanju našao matematičku inspiraciju. Nizozemski znanstvenik Christian Huygens bio je impresioniran Pascalovim radom, čak je napisao i rad pod naslovom 'Računanje u kockanju'.
Blaise Pascal je, međutim, otišao korak dalje, kockice mu nisu bile dovoljne. Počeo je naime proučavati teoriju vjerojatnosti na vlastitom izumu: drvenom kolutu s precizno definiranim redoslijedom brojeva na obodu. Danas tu spravu - sasvim malo unaprijeđenu - zovemo rulet, a od vremena Pascala postala je najpopularnijim oblikom kockanja u casinima širom svijeta.
Kockanju, sasvim očekivano, nije odolijevao ni veliki talijanski ljubavnik Giacomo Casanova. Dapače, bio je organizator lutrije. Igru u koju je privlačio druge smatrao je nekom vrstom 'poreza' na višak novca kojega su mnogi trošili na mnogo ružnije stvari. Ljubiteljima današnjih igara sa slovima i riječima možda će se svidjeti da je Casanova svojedobno izmislio takozvanu gramatičku lutriju, u kojoj je brojeve zamijenio slogovima riječi, navodno inspiriran Kabalom. Smatrao je da se s 1300 slogova može pokriti većinu riječi u francuskom jeziku, a da bi tri tisuće bilo dovoljno za stvaranje riječi na svim svjetskim jezicima, ili bar onima koje je tadašnji svijet poznavao.
Preselimo li se nekoliko stotina godina u budućnost, dolazimo do još jednog poročnog predstavnika slavnih, Richarda Nixona. Trideset sedmi predsjednik SAD-a bio je strastveni igrač pokera. Zainteresirao se za tu kartašku igru dok je u Drugom svjetskom ratu služio u mornarici, najviše u logistici. U to doba, plaća američkog mornaričkog časnika bila je oko 150 dolara, a Nixon je većinu svoga novca trošio na pokerske partije s kolegama časnicima. Međutim, dosta dobro ga je išla karta, pa je čak uspio zaraditi pristojan novac kojim je dijelom financirao svoju prvu, i uspješnu kampanju za Zastupnički dom američkog Kongresa 1946.
U svojoj karijeri, obilježenoj sramotom zvanom Watergate, Nixon je otvoreno govorio da često slijedi pravila i vještinu koje je stekao za pokeraškim stolom, posebno u čitanju blefiranja suparnika ili sugovornika.
Ako se ponovo vratimo u prošlost, otkrit ćemo da je u 17. stoljeću i veliki filozof, fizičar, matematičar i humanist René Descartes u mladosti bio 'zaražen' kockanjem. Činjenica je da je volio kartati i redovito putovao u Pariz zbog toga, i da je od karata odlično zaradio. Zahvaljujući tome mogao se lakše posvetiti znanosti.
Kažu da je zahvaljujući matematičkim izračunima i poznavanju psihologije stjecao veliku prednost pred običnim kockarima, i s lakoćom im odnosio sav novac. Kasnije je to iskustvo koristio istražujući kockarske navike i neke od popularnih igara.
