Provokativna predstava Malog teatra nastala je u koprodukciji s Romskom organizacijom mladih Hrvatske, a režiju i dramaturgiju potpisuje glumac i samostalni umjetnik Igor Baksa.

Romi su dio našeg društva zaista dugo, danas su u Hrvatskoj politički predstavljeni i angažirani, pa je pomalo čudno da nitko do sada nije napravio jednu romsku monodramu. Samostalni umjetnik Igor Baksa za Jet Set otkriva da ni kod njega proces od ideje do realizacije nije bio kratak.

'Ideja se kuhala niz godina i prvo je bila čiste umjetničke prirode. Naime, igram lik psa Roma Rikija u predstavi za djecu i mlade Bremenski svirači u kultnoj kazališnoj družini Pinklec. Kad sam 2016. dobio nagradu za tu ulogu shvatio sam da u njemu ima neke više kvalitete od isključivo komediografske. Osim toga, često bih nakon predstave znao valjati fore publici i kolegama u liku Rikija. Tako je polako Riki izlazio iz predstave' priča glumac.

Dodaje da se Riki konačno osamostalio za vrijeme pandemije koronavirusa, kad je od jada i depresije, zbog nemogućnosti obavljanja svoje glumačke djelatnosti, počeo snimati Rikijeve duhovite videe za Instagram. Na prijedlog kolege i dramskog mentora iz Skradina Sergeja Mioča počeo je taj digitalni komediografski materijal promišljati u ozbiljnijoj formi. Zatvoren u lockdownu, napisao je monodramu o Rikimartinu Horvatu, slobodnom umjetniku romske nacionalnosti, koji se bori s predrasudama hrvatskog društva i vlastitim životom.

'Problemi su realni i konstantni, bili mi toga svjesni ili ne. Od toga da vam banka ne želi odobriti kredit samo zbog toga što se prezivate Oršuš, do toga da je u našem narodnom rječniku naziv cigan metafora za osobu koja krade, laže, nema higijenske navike, nema visok kvocijent inteligencije i slično. U pitanju je duboko ukorijenjen rasizam, koji se danas može evidentirati i u pogledu izbjegličkih seoba naroda. Ne bih želio otvarati neke druge teme, ali mi je vrlo zanimljivo gledati kako naše društvo reagira i komentira useljavanje Sirijaca, a kako Ukrajinaca', ukazuje Baksa na očito licemjerje u pristupu spram dvije kulture.

'Kada ste Rom, u 99 posto će vas slučajeva prešutno, a ponekad i vrlo otvoreno, bilo kroz diskriminaciju, segregaciju ili vulgarni humor, smatrati građaninom drugog reda. To je činjenica, a meni je kao čovjeku nevjerojatno da takav rasizam postoji u 21. stoljeću, kod nas u Hrvatskoj', ističe glumac.

Kao umjetnik, Baksa je društveno angažiran, kako u predstavama za djecu i mlade, tako i u večernjem programu. Koristi platformu takozvane industrije zabave, jer su predstave u kojima igra uglavnom komedije, da bi publici plasirao ozbiljne teme i potaknuo na razmišljanje, te u krajnjoj liniji - na promjenu. U slučaju priče o romskoj manjini, kaže, osjeća se i sam kao Rom. Ne samo zbog toga što igra takav lik na pozornici, nego i zbog toga što mu je kao umjetniku nepravda i društveno stigmatiziranje vrlo poznati.

'Vi umjetnici živite na naš račun!', 'To nije pravi posao!' - također su mentalne etikete našeg društva spram kulture i ljudi koji se njome bave.

'Najporaznije što sam čuo, i to od visokoobrazovane osobe - da smo mi glumci skloni psihičkim problemima i ovisnostima, jer ulazimo i izlazimo iz likova i imamo velikih problema s identitetom', prisjeća se Baksa.

A o čemu je riječ u monodrami? U kabaretskoj formi Rikimartin Horvat, s domaćom rakijom u ruci i uz pratnju harmonike, zabavlja publiku svojim stand-up nastupom, komentirajući društvene teme i natruhe svog života na margini. Kako se boca prazni, vicevi su sve lošiji i humor sve nekorektniji, da bi se u jednom trenutku u publici pojavio netko koga ta predstava vrijeđa. To je glumac naturščik koji konceptualno ne igra nikakav izmišljeni lik nego samog sebe. Tad predstava počinje biti dokumentaristička i publika može iz prve ruke čuti, pa dijelom i osjetiti, kako je to biti Rom u Hrvatskoj.

'Reakcije na predstavu bile su iznenađujuće snažne. Na premijeri se dio publike počeo svađati s glumcem, a Rikimartin je smirivao strasti. U Crikvenici su se ljudi dizali i odlazili s predstave. U pitanju je dramaturški koncept u kojem se predstava namjerno dovodi do raspada. U tom trenutku angažman publike je na vrlo visokoj razini. Razbija se takozvana rampa i u gledalištu se stvara prava debata osobnih iskustava, propitkivanja i opravdavanja. Tu prelazimo u dokumentaristički dio predstave gdje slušamo osobnu ispovijed jednog čovjeka koji je od djetinjstva na udaru društvenog ugnjetavanja, što neizostavno rezultira reakcijama suza u publici. Zanimljivo je da nakon predstave ljudi žele ostati i pričati s nama o temama koje predstava otvara. Kao da im predstava nije dovoljna. Kao da žele da ostanemo zajedno. Nakon predstave osjećam spajanje s publikom i zajedništvo koje nije često u kazalištu', dijeli svoja dosadašnja iskustva umjetnik.

No, kako Baksa naglašava, to na kraju nije predstava samo o Romima, nego o svim ranjivim skupinama. Na kraju predstave samo se malo okrzne o problem diskriminacije i predrasuda prema LGBTQ zajednici. Popis obespravljenih, etiketiranih i diskriminiranih, nažalost može biti dugačak - homoseksualci, transrodne osobe, osobe s teškoćama u razvoju, žene, radnici, umjetnici… Stoga je to priča o svima nama.

Inače, Igor Baksa je, unatoč svim preprekama kakve naša administracija postavlja pred umjetnike, godinu dana prije pandemije osnovao Mali teatar, a u prve projekte sa suradnicima je krenuo doslovno nekoliko mjeseci prije lockdowna. Kako kaže, ni samom mu nije jasno kako su preživjeli jer je sve stalo.

'Novo kazalište na hrvatskoj sceni, bez ikakvih razvikanih glumačkih imena, u gradu koji broji desetke sličnih nezavisnih kazališta, u državi koja kulturu smatra… Ma, u državi koja kulturu uopće ne smatra. Zahvalan sam na svom poslu koji me veseli i mislim da je u tome tajna uspjeha. Apsolutna posvećenost svom putu. Ušao sam u to vrlo pragmatično i poduzetnički. Ne želim raditi predstave koje nitko neće gledati. Želim razveseljavati i spajati ljude, davati djeci prostora za razvoj mašte i kreativnosti. S druge strane, ne želim raditi kompromise u pogledu kvalitete predstava, barem dramaturški i koncepcijski. Tako da sve predstave Malog teatra imaju nekoliko slojeva razumijevanja, da u njima može uživati različita publika. I ona koja se želi samo opustiti i zabaviti kao i ona koja traži određeni intelektualni izazov i iščitavanje', ističe Baksa.

A jedan od najizvođenijih programa Malog teatra trenutačno je Tata Slikovnica. Radi se o visokointeraktivnoj predstavi u maniri improvizacijskog kazališta, gdje publika, i djeca i odrasli, sudjeluju u izvođenju predstave.

'Tata Slikovnica tijekom predstave razgovara s djecom, zajedno pjevaju pjesme, plešu, čitaju, biraju slikovnice, a vrhunac interakcije je od nedavno i stvaranje zajedničke pjesme. Tako publika postaje aktivnim sudionikom kulturnog događanja, a djeci ostaje doživljaj da je njihovo stvaralaštvo dovoljno vrijedno da se izvodi na pozornici pravog kazališta. Ne trebam ni govoriti kakvi sve stihovi im padaju na pamet, jer poneki zalaze u tabuizirana područja, ali su u dječjem svijetu te zabranjene teme beskrajno zabavne. Program se odvija na nekoliko platformi, ne samo uživo, nego i u digitalnom svijetu - kao web serijal na Youtube kanalu, te kao profil fiktivnog lika na društvenim mrežama. Virtualnost i interaktivnost programa prepoznalo je i Ministarstvo kulture i medija, te je treća sezona Tate Slikovnice snimljena uz njihovu potporu', kaže zagrebački umjetnik.

Ali sada, kada je vrijeme lockdowna iza nas, Malom teatru ne manjka planova. Zahvaljujući Dijani Bolanči iz Centra za kulturu i informacije Maksimir ove godine ostvarili su suradnju sa Zoranom Vakulom te su u sklopu Tate Slikovnice počeli izvoditi njegove Vremenaste priče. Prvi naslov u nizu meteoslikovnica koje su obradili je Sunčasta, koju uz Baksu igra i mlada glumica Mirna Ostrošić.  

Prije ljeta Mali teatar je izašao i s premijerom nove predstave za više razrede osnovnih škola, pod nazivom Što ću biti kad odrastem, u kojoj glume Bruno Kontrec i Mario Jakšić.

'Osim što je već premijernim izvođenjem pokazala potencijal da postane nova hit-predstava, kako se to popularno voli reći, ponosni smo što smo ostvarili suradnju s jednim od najvećih živućih pjesnika na ovim prostorima, Enesom Kiševićem, čija je pjesma Velik kao dijete lajtmotiv predstave. A ujesen izlazimo s predstavom Krleža talent show gdje će likove iz Krležinih drama provesti kroz formu reality showova. Svatko od glumaca igrat će nekoliko uloga, a neke od njih su Kim Končar kao Barunica Castelli, Matej Đurđević kao Aurel, te Sven Jakir kao Leone Glembaj. Ipak, najveći plan, projekt i potreba je da Mali teatar pronađe krov nad glavom tako da možemo razvijati publiku i imati probe kao svako normalno kazalište, a ne kucajući od vrata do vrata gradskih ustanova', za kraj ističe Baksa.