Više o aktualnim projektima, ali i radu u vrijeme pandemije koja je prilično potresla kulturnu scenu, Jet Set je razgovarao s ovim redateljem dubrovačkih korijena.

Što nas to očekuje u Zadru 6. srpnja?

- Autor Bruno Bjelinski i nakon toga njegov sin Alan Bjelinski napravili su svojevremeno premijeru baleta 'Petar Pan' u HNK-u, a mene je sada zvalo Kazalište lutaka Zadar da napravim dramsku verziju praizvedbe 'Petra Pana', koja ne bi smjela biti ništa slično klasičnom baletu kakvog smo vidjeli u HNK-u. To je meni, naravno, bio veliki izazov, prvenstveno zato što je to ambijentalno kazalište, a praizvedba će biti na velikoj pozornici ispred Crkve sv. Donata. Cijeli projekt radi se u koprodukciji s Koncertnim uredom iz Zadra te Orkestrom Hrvatske radiotelevizije, pod dirigentskom palicom Alana Bjelinskog, što mi je velika čast. Golemi je izazov napraviti glumačko-lutkarsko-plesnu predstavu s glumcima i plesačima, a da nije klasični balet, i to sve bez teksta, a da se sve razumije i bude aktualno i, kako se znamo šaliti, da bude spektakl.

Imam stvarno odličan autorski tim. Vesna Režić napravila je genijalnu scenografiju, od jednog ogromnog broda pa dječje sobe i Nigdjezemske, a na sceni ćemo imati i bazen! Tu su se tako lijepo uklopile i odlične lutke koje radi Patricio Alejandro, za kojega mogu u pozitivnom smislu reći da je luđak jer je uspio sve svoje i moje ideje uklopiti u ovaj projekt, pa je tako kapetan Kuka visok šest metara, imamo Zvončicu koja svijetli, imamo brojne životinje, a sam krokodil je nekih deset metara dužine. Moram spomenuti i Vesnu Kolarec koja radi genijalno svjetlo, a tu je i Ivan Lušičić koji radi projekcije i mapping. Milica Cerović radila je koreografije, pomogla mi je u scensku pokretu i bez nje ne bi mogao ovo napraviti. Genijalna je to ekipa koja je osmislila jednu divnu stvar koja se zove Petar Pan, ali na naš način. I glumci su izvrsni. Prvi put rade predstavu koja nije scenski pokret. To nisu etide scenskog pokreta. To su baš prave glumačke scene koje su dramski napravljene da funkcioniraju tako da publika sve razumije. Definitivno mi je jako drago što će i publika u cijeloj državi to moći vidjeti na televiziji jer mislim da je baš spektakularno.

Angažirani ste i na HRT-u, kako uspijevate uskladiti kazališne i televizijske obveze?

- Angažiran sam na HRT-u još od 2009. Kada sam završio Akademiju dramske umjetnosti počeo sam raditi sinkronizacije, da bih onda na povratničkoj Dori režirao jedan nastup. Isto tako, pretprošle godine režirao sam finale showa 'Zvijezde pjevaju', a od prošle godine režirao sam sve scenske nastupe u tom showu. Sada sam i redatelj za sinkronizaciju. U poslu gdje stvarno puno radim bitna je organizacija. Kod nas postoji uzrečica – tko prvi, njegova djevojka, a isto tako je i s organizacijom termina. Iz Zadra sam otputovao u Beograd, nakon čega odlazim u Osijek gdje imam premijeru, pa se opet vraćam u Zadar. Nakon toga čeka me premijera u Beogradu pa opet nastavak rada s HRT-om u Zagrebu, nakon čega me čeka Split... Doslovno imam pun raspored pet godina unaprijed.

Korona je dosta toga poremetila pa sada izvlačimo i neke stvari koje se nisu odvijale kako su trebale. Mislim da u mom poslu treba prema produkcijama biti jako pošten, ali i oni moraju biti pošteni prema tebi. Zato ja kao pravi štreber sve pišem i usklađujem, u rasporedu svaki projekt označavam drugom bojom, a kad ga završim onda dobije zelenu boju. Sad smo evo već skoro u lipnju tako da je polovica godine već zelena, a druga polovica je i dalje šarena.

Kazalište se nakon pandemije opet budi, kakav je to osjećaj?

- Pandemija je zaustavila mnoge projekte. Neki su se prolongirali, a neki su i otpali jer nisu mogli čekati dvije godine. Kad sam se početkom 2020. vratio iz Beograda, nakon zaista velikog uspjeha operete 'Vesela udovica' u Madlenianumu, otišao sam u Osijek raditi operu 'Samson i Dalila' i pri samom kraju rada krenula je priča o pandemiji. Kad radim tako velike projekte, na pozornici imam sto do dvjesto ljudi plus pedeset do sto ljudi u orkestru, tako da smo morali biti jako jako oprezni. Intendantica Dražena Vrselja odmah je svima nabavila maske, do kojih je tada bilo gotovo nemoguće doći, solisti su radili razdvojeni u ložama, a treba imati na umu da je riječ o operi i da je ekstremno teško raditi pod maskama. Praktički na generalnoj probi dočekao nas je prvi lockdown i morali smo stati. Tada nas je još pogodio i potres, i za samostalne umjetnike kao što sam i ja nastupila su teška vremena.

Ljudi možda ne razumiju, ali kada si samostalni umjetnik a ne radiš onda - nemaš plaću. Samostalni umjetnici jedva su u tim vremenima imali za život, osim ako nisu imali neku ušteđevinu sa strane. Srećom, to najteže razdoblje za mene je trajalo neka četiri mjeseca jer sam počeo pripremati 'Lombardijce' u Splitu. I s time smo skoro došli do kraja, a onda nas je prekinuo drugi lockdown. Tako sam imao otvorena dva velika projekta u Osijeku i Splitu, a bilo je nemoguće raditi. Ali u Splitu smo nastavili raditi tako da smo jako pazili, radili smo prvo sa solistima, pa zborom, pa baletom zasebno. Svi smo svako jutro išli na testiranje, mjerili temperaturu, sve da isključimo mogućnost zaraze koja bi ugrozila projekt. Zato sam jako ponosan da su 'Lombardijci' na otvaranju Splitskog ljeta bili prva predstava u Hrvatskoj nakon lockdowna. Osjetio sam se zaista posebno jer sam bio zadnji u Hrvatskoj koji je stao s probama i prvi u Hrvatskoj koji je izbacio premijeru nakon lockdowna.

Sada ste se već udomaćili i u Beogradu, i to ni manje ni više nego u velikom kazalištu Madlenianum. Kako je došlo do suradnje?

- Ovo će mi tamo biti četvrta premijera u tri godine. Prvo sam režirao operetu 'Vesela udovica'. U vrijeme pandemije išla je predstava 'Svjetlosti pozornice'. U onom najgorem trenutku režirao sam brodvejski mjuzikl 'Posljednjih pet godina', a sada se radi Offenbach i njegov poznati 'Pariški život'.

A do cijele suradnje je došlo tako da mi je moja agentica iz Njemačke dogovorila sastanke u nekim beogradskim kazalištima. Između ostalog dogodio se i sastanak u Madlenianumu, koji je privatno kazalište obitelji Zepter. Na prvom sastanku upoznao sam generalnog direktora kazališta Andreju Rackova i nekako smo obojica shvatili da je ono što ja govorim i ono što njega zanima vrlo slično. Razmišljamo na način da nema mjesta da predstava bude loša, jer je to ipak privatan novac koji netko ulaže, a riječ je o velikim produkcijama. I tako se dogodila ta čarobna 'Vesela udovica' koja je i nagrađena kao jedna od pet najgledanijih predstava u Srbiji te godine.

Tu se nastavila suradnja s Andrejom Rackovom, za kojega mogu reći da je mag kazališta, veliki profesionalac koji uspijeva stvarati spektakl, a da umjetnost i profesionalizam budu na ekstremno visokoj razini. To je suradnja za kakvu ne vjerujem da ću opet doživjeti jer taj čovjek radi spoj West Enda i Broadwaya. U Madlenianumu su zaista dali sve od sebe da se osjećam dobrodošlo i dali su mi sve uvjete da napravim dobru predstavu. Tako s veseljem u Beograd dolaze i svi moji suradnici jer ja u biti ne mijenjam svoj tim. To je definitivno dobitni ključ za kazalište. Gospođa Madlena Zepter je vlasnica tog kazališta i veliki je kulturni mecena jer svoj privatni novac ulaže u kazalište i umjetnost. Tako radi već više od dvadeset godina. To se mora cijeniti. Pogotovo kad dođeš tamo i vidiš da svi žive isti san – da predstava bude genijalna i da publika uživa.

A 'Pariški život'? Probe su upravo počele.

- Da, na audicijama je bilo više od 200 ljudi. Tek smo počeli, a već se radi i kostimografija i scenografija. Evo, ono što se vjerojatno rijetko kad može doživjeti jest činjenica da će na prvoj režijskoj probi scenografija biti gotova. Inače, prva je ideja bila da radimo 'West Side Story', ali smo na kraju odlučili da će za to vrijeme tek doći, već je dobitna kombinacija opereta koje se gospođa Madlena sjetila, jer ju je nekoć gledala i ostala oduševljena. Ima logike, jer operetom nastavljamo niz nakon vrlo uspjele 'Vesele udovice'. I tako smo opet krenuli s istim timom, s mojim dramaturgom, potom Vesnom Režić, Duškom Nešić, Milicom Cerović i drugima.

A pristup projektu je bio malo drugačiji. Prvo smo odlučili pronaći tekst pa ga dramatizirati. Potom smo uzeli glazbu i napravili prepjev. A na kraju smo sve to skratili na praktički dva sata trajanja, iako u originalu traje čak i sat duže. Ta mi se ideja jako svidjela jer danas publika, zbog brzine življenja, vremena interneta i YouTubea, teško može tako dugo držati koncentraciju. A ovdje smo imali veliku dramaturšku prepreku jer su u vrijeme kada su operete nastale tekstovi više služili glazbenim brojevima nego priči pa bi to danas moglo publici izgledati blago površno. A u suradnji s dramaturgom uvijek se trudim podići takav libreto na veliku dramsku kvalitetu. Općenito kad režiram, trudim se likovima i radnji dati veći značaj, dubinu i težinu, ali i brzinu. Zato smatram da će 'Pariški život' biti spoj odličnih glumačkih rola i velik izazov za glumce, bit će tu i velike koreografije, a cijela opereta je na nekim temeljima can-cana. Vjerujem da nam budućnost nosi predstavu koja je brza, smiješna, puna glumačkih bravura i divnih glazbenih brojeva, a sve to podcrtano genijalnom koreografijom Milice Cerović.

Hoćemo li i u Hrvatskoj imati priliku vidjeti te velike projekte iz Madlenianuma?

- Već su postojali dogovori za gostovanje 'Posljednjih pet godina' i 'Vesele udovice', ali nažalost pandemija je i tomu stala na put i jednostavno se sve pomaknulo, pa opet pomaknulo, pa na kraju otkazalo. Madlenianum kao kazalište stvarno njeguje gostovanja, tako da su postojali planovi za Hrvatsku i nadam se da će se to dogoditi. Ljudi me često pitaju zašto ta opereta ili taj mjuzikl ne dođu. Ali to je jako skupa stvar. Tu se radi o više od dvjesto ljudi, što na sceni, što iza nje, a scenografije su goleme pa su potrebna barem tri šlepera i osam autobusa, a i smještaj. Velike su to produkcije, ali vjerujem da će ih publika u Hrvatskoj imati priliku vidjeti.

Kao rođeni Dubrovčanin, kako to da vas ne možemo vidjeti na Dubrovačkim ljetnim igrama?

- Rođeni sam Dubrovčanin koji živi u Zagrebu i kao glumca me se nekad moglo vidjeti na Dubrovačkim ljetnim igrama. Iskreno, ne znam odgovoriti na to pitanje zato što ne radim tamo, pa bi možda najbolje bilo pitati njih. Možda im iz nekog razloga ne odgovaram ili misle da nisam dovoljno dobar za to. To zaista samo oni znaju, ja mogu samo nagađati. Ali meni je drago da me mnoga nacionalna kazališta u Hrvatskoj i van Hrvatske žele, radim sasvim dovoljno i kalendar mi je pun. Bilo bi mi jako drago da radim na Dubrovačkim ljetnim igrama jer je to moj grad i moja sredina. Ali, Bože dragi, ako se dogodi - dogodi se. A ako se ne dogodi, ja uvijek imam godišnji sa svojom obitelji u Dubrovniku.

Uz ovako pun raspored, ima li zaista godišnjeg, ili bilo kakvog odmora?

- Definitivno nađem vrijeme za odmor iako sam sad krenuo, kako se volim šaliti, na turneju. Sredinom ožujka otišao sam iz Zagreba, a vratit ću se tek sredinom listopada pa me prijatelji zezaju da bi bilo bolje da stan iznajmljujem, nego da ga imam praznog. Sada me čeka niz poslova i premijera, ali nije uvijek tako. Uvijek nekako pazim da imam i neko razdoblje kad stvarno ništa ne radim jer režirati tako velike predstave, gdje treba koordinirati 200 ili 300 ljudi, zaista je iscrpljujuće.

A kako radim većinom glazbeno-scenske projekte, tako je tu i konstantna izloženost buci, svjetlima, kreativnom kaosu pa se čovjek u jednom trenutku ipak umori od svih tih decibela i buke koji ga okružuju. Nakon ovakvog niza projekata moram se naspavati barem tjedan dana, pogotovo zato što se prije premijera spava po dva, tri sata na dan. I onda dođe ta premijera gdje se praktički ne možeš ni opustiti jer ti je tijelo u grču i panici, hoće li sve biti dobro. A onda se dogodi taj predivan čarobni trenutak da sve ispadne savršeno, sve se opusti, tijelo se opusti, padne imunitet i onda počnu razne viroze i umori, i sve što može napadne ti tijelo. I zato mi je nakon svega zaista potrebno pravo malo razdoblje penzionerskog odmora.

Svi znaju da imate vjernog 'asistenta', psa Bona.

- Da, kroz sav taj stres pomaže mi moj najbolji četveronožni prijatelj Bono, kojega već svi na produkcijama poznaju. Smiješno je da kad radim u Beogradu i odsjedam u hotelu Zepter, produkcija hotelu piše da u hotel stiže VIP gost Bono i njegov pratitelj Bošković. Bono sa mnom svugdje putuje pa mislim da ni on više ne zna gdje u stvari živi. Ali kad krene onaj pravi odmor, onda Bono i ja, ponekad i s prijateljima, pobjegnemo na more, ugasim mobitel i ukradem barem tjedan dana mira. Ili, na koncu, odem u svoj Dubrovnik posjetiti majku i onda samo šetam kraj mora i s Bonom buljim u njega. I to mi je neko vrijeme dovoljno. A onda krenu pozivi i eto me opet na 'turneji'.