Arheološki nalazi od najranije pretpovijesti čovječanstva pokazuju da su ljevaci uvijek bili u velikoj manjini: otprilike svaki deseti pronađeni ljudski kostur pokazuje anatomske dokaze pretežnog korištenja lijevom rukom, a sličan je i postotak pronađenog oruđa i drugih artefakata koji sugeriraju da su se njima služili ljevaci.

U životinjskom svijetu postoje različiti primjeri. Neka istraživanja provedena na kućnim ljubimcima i konjima sugeriraju da se ženke tih vrsta dominantno služe desnom nogom, dok kod mužjaka prevladavaju ljevonogi. Tobolčari su pretežno ljevoruki, premda zasad nije poznato zašto je tome tako, a među čovjekolikim majmunima desnorukih je oko 70 posto.

Kod ljudi se u mnogim kulturama ljevorukost smatrala neprirodnom i ljevaci su odmalena tjerani da jedu i pišu 'ispravnom rukom'. Tako je primjerice i britanski ljevoruki kralj George VI. kao dijete morao naučiti pisati desnom rukom. U mnogim svjetskim jezicima riječ za desno istoznačnica je za nešto ispravno i dobro, dok je riječ za lijevo nešto pogrešno i loše. Ali ako je ljevorukost nešto tako pogrešno, kako to da uopće postoji? I zašto ljevaka ima tako malo?

Prije svega, ljevorukost nije pitanje izbora. Ona se čak može i predvidjeti prije rođenja na temelju položaja fetusa u maternici. Ipak, ljevorukost nije određena ni genetikom: jednojajčani blizanci mogu se razlikovati po dominantnoj ruci, a to se događa jednako često kao što je slučaj i s 'običnom' braćom i sestrama. Međutim, postoji snažna korelacija s roditeljskim nasljeđem. Ako imate oba roditelja dešnjaka, izgledi da budete ljevoruki iznose nešto manje od deset posto, a ako su vam oba roditelja ljevoruka, imat ćete 26 posto izgleda da to budete i vi.

Postoje razne hipoteze koje pokušavaju objasniti zašto postoji deset posto ljevaka, ali čini se da je najuvjerljivija teorija koja tvrdi da taj postotak reflektira ravnotežu između dvaju suprotstavljenih pritisaka na ljudsku evoluciju: sukobljavanja i suradnje. Što se tiče sukobljavanja, prednosti ljevaka dolaze do izražaja u aktivnostima koje uključuju fizičku borbu ili sportsko natjecanje. Primjerice, oko 50 posto vrhunskih bacača u bejzbolu su ljevaci, a ljevoruki natjecatelji nadzastupljeni su i u tenisu, mačevanju, boksu i drugim borilačkim sportovima. Ljevaci su u manjini, pa će se i desnoruki i ljevoruki sportaši većinu vremena natjecati protiv dešnjaka i vježbati s dešnjacima. Tako da kad se suoče dešnjak i ljevak, ljevak će biti bolje pripremljen na borbu s dešnjakom nego obratno.

Prema načelima evolucije, skupine koje imaju relativnu prednost unutar šire populacije teže porastu sve dok ta prednost ne nestane. Da su se ljudi tijekom evolucije samo međusobno borili i natjecali, selekcija bi favorizirala opstanak više ljevorukih, sve dok ih ne bi bilo toliko puno da to više ne bi bila rijetkost i ne bi predstavljalo nikakvu prednost. Dakle, u isključivo natjecateljskom svijetu ljevoruka bi bila točno polovica populacije.

Međutim, ljudska je evolucija oblikovana i suradnjom, a kooperativni pritisak gura distribuciju dominante ruke u suprotnome smjeru. Primjerice u golfu, gdje rezultat ne ovisi o protivniku, samo je četiri posto vrhunskih igrača ljevoruko, a to je samo primjer šireg fenomena 'dijeljenja alata'. Kao što mladi potencijalni golferi puno lakše mogu naći set golf palica za dešnjake, tako su i mnogi drugi predmeti dizajnirani za desnoruku većinu. Budući da su ljevaci lošiji u korištenju tih alata, oni bi bili manje uspješni u isključivo suradničkom svijetu i s vremenom bi nestali iz populacije.

Uglavnom, čini se da podjela na 90 posto dešnjaka i 10 posto ljevaka reflektira evolucijsku ravnotežu koja je posljedica istodobnih kompetitivnih i kooperativnih selekcijskih pritisaka, uz nešto veći učinak ovih potonjih. Iz toga bi ipak bilo preuranjeno izvući zaključak da su ljudska bića sklonija suradnji nego sukobima.