Paralelno s tim krenulo je i pojačano zanimanje za sve vezano uz ovo piće koje nas obično, i s pravom, asocira na Meksiko. Opće mjesto 'barske kulture' postalo je znanje o tome kako se i od čega proizvodi tekila, odakle nam dolazi, koje su osnovne vrste i varijacije... Oni iskusniji 'tekiloljupci' sve to odavno znaju, ali novijim posvećenicima nije naodmet takve stvari naučiti. Nadamo se da će vam pomoći ovaj mali vodič.

Idemo od osnova. Tekila je piće koje se dobija od plave Weberove agave, srodnice agava kakve možemo naći i po našem priobalju. Time smo došli i do razrješenja jedne od najčešćih zabluda, one o 'identitetu' tekile i mezcala. Naime, mezcal je svako piće koje se dobija od agava, ima ih tridesetak vrsta koje sadrže dovoljno šećera da bi se od njih moglo proizvoditi alkoholno piće. Weberova je samo jedna od njih. Slijedom toga, tekila je zapravo jedan od tipova mezcala. Pojednostavljeno, to je otprilike kao što je scotch jedna od vrsta whiskyja.

Izvorna tekila stigla nam je iz meksičke savezne države Jalisco, i grada Santiaga de Tequile gdje je počela prva masovnija proizvodnja, danas je taj lokalitet dio UNESCO-ovog popisa svjetske baštine. Da bi nešto smjelo nositi naziv tekila (ili mezcal) mora biti proizvedeno u Meksiku. Tek toliko da odagnamo snove onih kojima bi palo na pamet pokušati nešto raditi s agavama po Dalmaciji. Inače, fermentiranjem agava bavili su se još Olmeci, meksička kultura koja seže do 1200. godine prije Krista.

Agave namijenjene proizvodnji ovih pića rastu u divljini, ali se uzgajaju i na farmama. Ovisno o vrsti, treba im između 5 i 25 godina da postignu zrelost. Primjerice, plava agava se smatra 'odraslom' nakon šest godina. Kod berbe, mačetama se uklanja oštro lišće kako bi se izdvojila jezgra nalik velikom ananasu, koju u Meksiku zovu piña, i od koje se proizvodi piće. Ovisno o vrsti, ta jezgra može težiti između 20 i 150 kilograma.

Nakon kuhanja u ciglenim pećima, piña se nariba kako bi se dobio sok zvan mosto (sličnost imena s vinskim moštom nije slučajna), koji se pretoči u bačve s kvascem i vodom. Susret kvasca i šećera stvara čaroliju, etilni alkohol. Završna faza je zrenje, a po tradiciji mezcal se sprema u staklene ili glinene ćupove pa je zato uvijek bistar, jer ne poprimi boju od bačava. Tekile ipak, kako ćemo vidjeti, mogu biti i drugih boja.

A sada dolazimo do glavnog dijela: vrsta tekile. Za početak, srušimo jedan mit: svi koji su vam pričali o crvu u boci tekile, to nema veze ni sa kakvom tradicijom. Puno jednostavnije: riječe je o nedostatku higijene, što je također sasvim neautentično. No, očito se primilo među alko-turistima. U ozbiljnom svijetu, postoji pet vrsta tekile.

Blanco

Blanco se ponekad naziva plata ili srebrna tekila, a u bačvama se drži najviše 60 dana. No, u većini slučajeva ide iz tanka izravno u bocu. Preskakanje razdoblja zrenja je glavni razlog prozirnosti ove varijante (poput mezcala, sjećate se), i oštra je što zna odbiti neke ljude. No, to je najklasičniji mogući oblik tekile.

Svaka varijanta može se konzumirati na bilo koji način koji vam se sviđa, najčešće viđeni je onaj s limetom i solju, ali ako volite koktele onda je upravo blanco to što vam treba, ako je kvalitetna (a druga nas ne zanima) vaše margarite i palome će biti najbolje moguće.

Reposado

Reposado znači 'odležana', jer u bačvi provede između dva i 11 mjeseci. Ovo je vrsta tekile koja se u Meksiku najviše konzumira. Zadržava sav okus plave agave, ima notu koju poprimi od bačve, a okus joj je nešto blaži od blanco ili srebrne tekile.

Zbog toga, ako su vam draža miješana pića s nešto mekšim, toplijim okusom, u svaki koktel u koji inače ide blanco možete umjesto toga uliti reposado. Naravno, ima ih mnogi koji baš traže ovu varijantu.

Añejo

Španjolska riječ za 'stara' jasno govori o čemu se ovdje radi. Añejo zrije jednu do tri godine u hrastovim bačvama, često se koriste one od francuskog hrasta, ili bačve u kojima je ranije odležavao američki whisky. Zbog toga se u ovoj varijanti često mogu osjetiti arome poput vanilije ili smeđeg šećera kakve inače povezujemo s bourbonom.

Ovako stare tekile najbolje je piti čisto, bez miješanja s drugim pićima. Naravno, malo vode ili kocka leda neće biti veliko svetogrđe, ali nekih se pravila ipak dobro držati.

Extra Añejo

Ova varijanta zri u bačvama najmanje tri godine, i ponekad se pretače u različite vrste bačava prije nego se flašira. Obično se smatra extra premium tekilom, što se jasno pokazuje i na cijeni. S obzirom da provede više vremena u bačvi od bilo koje druge vrste, ima i najjače arome i najbogatiju jantarnu boju. Također, i okus je mnogo složeniji, ima neke sličnosti s duže odležanim whiskijem ili konjakom.

Cristalino

Da nekom tko je nekad živio u Meksiku spomene cristalino tekilu, vjerojatno bi vas blijedo gledao. Naime, ovo je sasvim nova varijanta koja se - kao modni trend - proširila po VIP klubovima gdje se na šankove olako bacaju veće količine novca. U suštini, riječ je o odležanoj tekili koja je filtrirana kroz ugljen kako bi se uklonili tanini. Oni koji je vole hvale je da je vrlo pitka, no to je stvar ukusa. Ono što je sigurno jest da se tim procesom uklanja boja, i piće opet postaje sasvim prozirno, poput blanco tekile. Po mnogima riječ je o marketinškom štosu, ali stvar ukusa.

Kako izabrati koja od ovih varijacija je 'ona prava' za vas? Nema boljeg načina od kušanja naslijepo. Neka vam netko natoči nekoliko čašica s različitim vrstama, ali tako da - najbolje s povezom na očima - ne vidite što je u kojoj. Da bi testiranje bilo pouzdanije i da ne ovisi o proizvođaču, najbolje se poslužiti varijacijama istog brenda. Prvo pomirišite svaku čašu, a onda ih kušajte. Samo tako ćete otkriti svoju buduću prijateljicu. Sve drugo: marka, cijena, oblik boce, slavne osobe u reklamama, sve to može vam samo odvući pažnju i zavatati okusne pupoljke. Nitko osim vas ne zna točan odgovor na pitanje na početku ovog pasusa.