Kad je riječ o usputnim poznanicima, kolegama na poslu ili prijateljima prijatelja koje tek povremeno srećemo, takve nije teško s vremenom naučiti izbjegavati, ili barem ne obraćati previše pažnju na njihove upadice, no što kad se tako ponaša netko od nama bliskih ljudi, ili još gore – kad i sami postanemo takvi?

Nije uvijek jednostavno davati savjete drugima. Umjesto toga, ponekad je dovoljno samo znati slušati. Kad nam netko govori svoje jade, posljednje što mu treba je naše popovanje – kad se osjećamo loše i sve što tražimo je prijateljsko rame za plakanje, tuđa pametovanja teško da će nam pomoći da se osjećamo bolje.

Ta sklonost 'popovanju' ima i stručan naziv – 'sindrom stručnjaka', i zapravo je nešto čemu je većina ljudi prilično sklona, samo što to kod sebe uglavnom ne primjećujemo. Svi mi imamo potrebu na tuđi problem odgovoriti nekim vlastitim primjerom kako smo sličan problem u prošlosti uspješno prevladali, ili kako mislimo da bi ga bilo najbolje prevladati. Nemamo pritom nikakvu lošu namjeru – samo nam je loš tajming.

Pažljivo slušanje je čin altruizma. Da bismo istinski slušali druge, moramo osvijestiti greške koje činimo slušajući.

Prvo i najvažnije pravilo je da moramo pustiti ljude da do kraja iznesu što ih muči. Bilo bi lijepo kad bi pritom davali i nekakve znakove zainteresiranosti, pri čemu nemojte zanemariti jezik tijela – aktivno obraćanje pozornosti na osobu s kojom razgovarate doista pomaže. Skretanje pogleda i fokusa na nešto u okolini nije znak pažljivog slušanja a sasvim je sigurno da neće proći neprimijećeno. Bacanje pogled na sat ili kroz prozor ne dolaze u obzir!

Pokušajte ne prosuđivati druge prema sebi. Ma koliko se neke situacije mogle činiti sličnima, u svakoj je toliko različitih varijabli da su fiksna pravila praktički nemoguća. Svatko od nas osoba je za sebe, sa svojim strahovima, nadama, karakternim osobinama koje nam neke stvari omogućuju a neke druge onemogućuju. Zato nikako nemojte krenuti s nekom svojom pričom, kad je sve što ona druga osoba treba prilika da ona vama ispriča svoju priču.

Ne zaboravite, od vas se ne očekuje da imate rješenje u rukavu. Ljudi od drugih uglavnom traže samo prijateljsku podršku, ne i konkretan savjet. Oduprite se potrebi da odmah izbacite neki odgovor. Pustite ih nek pričaju.

Pokušajte ne reagirati odbojno na izljeve emocija, čak i ako vam je pomalo nelagodno gledati prijatelja kako plače, ili ako vas silno muči duboka tišina u koju se odjednom povukao. Takve situacije samo potvrđuju vašu bliskost.

Na kraju, ma kako vam prijatelj ili prijateljica išli na živce jer su se tko zna koji put našla u istoj bolnoj ili nemogućoj situaciji, nemojte napadati. Svaki pokušaj da toj osobi "otvorite oči" u tom je trenutku osuđen na propast, a ona će se sasvim sigurno nakon toga osjećati još gore.

Pravila uspješnog slušanja doista su jednostavna i uopće ih nema puno. Pažljivo slušati ne zna svatko, no komunikacijski obrasci često su stvar navike – aktivno slušanje je sposobnost koja se može usvojiti i kojoj možemo podučiti druge i izravno je povezano s empatijom. To razumijevanje, sposobnost da sebe stavimo u tuđe cipele, ključno je za proces socijalizacije i pomaže nam preživjeti, uz pomoć drugih.