Svaki narod, svako podneblje imaju svoje blagdanske običaje, od vjerskih do gastronomskih kojih se manje ili više tvrdoglavo drže, i štuju ih. Kad je u pitanju veza hrane i Božića, Talijani su neke od tih običaja preko svoje dijaspore raširili po svijetu i učinili ih globalnima, a jedan od takvih je i tamošnji slatki kruh, panettone.
O nastanku takvih jela često postoje brojne priče, utemeljene ili ne, pa tako i za ovaj kruh s komadićima voća. Za panettone se pouzdano zna da potječe iz Milana, pa ga neki zovu i milanski panettone. Zna se i da je na Apeninima neodvojivi dio božićne sezone, često i kao poklon, i nema talijanske kuhinje u kojoj ga u ovo doba godine nećete naći. Neke obitelji ga pripremaju i za Uskrs, ali taj blagdan nosi sa sobom druge običaje.
vezane vijesti
Panettone je vrlo mliječan, pa može duže trajati, a obično ga se jede uz kavu ili neki liker. Talijanski kuhari i kuharice znaju da za njegovu pripremu treba uložiti dosta truda, otprilike kao u Dalmaciji s uskršnjim sirnicama. Naime, kod pripreme tijesto se više puta diže, pa to iziskuje vremena, od početka do kraja ponekad i dvadesetak sati. Zato se obično priprema i peče bar dan prije serviranja.
A kad smo spomenuli legende, ove dvije su najčešće spominjane uz panettone, možda se u njima doista krije podrijetlo ovog slatkog kruha.
Najpopularnija je ona o plemiću po imenu Ughetto koji se u 15. stoljeću zaljubio u pekarevu kći Adalgisu, koju su svi znali po ljepoti. Naravno, Ughettova fina obitelj nije bila oduševljena njegovim zanimanjem za kćer običnog pekara i uskratili su im dozvolu za vjenčanje. Zbog toga je zaljubljenom paru preostalo jedino da se tajno sastaju pod mjesečinom.
Dodatni problem dogodio se kad se razbolio šegrt Adalgisinog oca, zbog čega je djevojka morala raditi još više nego inače, i sastanci s Ughettom su postali skoro nemogući. Plemić je zbog toga, samo kako bi provodio vrijeme sa svojom ljubavi, pod lažnim imenom počeo raditi kao pomoćnik u pekari umjesto oboljelog šegrta. Za nevolju, Adalgisin otac nije poslovao dobro jer mu je konkurencija odnijela većinu mušterija i zarada mu je bila vrlo mala. Ughetto je stoga odlučio unaprijediti proizvodnju, dodajući u kruh više maslaca i šećera. No, da bi imao čime platiti te sastojke, prodao je nekoliko sokolova čijim se uzgojem bavio. Novi kruh je bio hit, i uskoro su se mušterije počele vraćati, a nove dolaziti.
Kad je vidio da se Adalgisi popravilo raspoloženje, u kruh je dodao i malo ušećerenih limuna i jaja, što je dodatno unaprijedilo kruh. Kako se bližilo vrijeme Božića, dodao je malo grožđica da bi sve bilo još bogatije. Vrlo brzo po cijelom gradu se proširila priča o njegovom kruhu, a Ughettovoj sreći nije bilo kraja: ne samo da je smislio novi recept koji su svi hvalili, nego su se on i Adalgisa napokon mogli vjenčati.
Druga legenda tiče se imena ove blagdanske poslastice, a događa se u isto vrijeme kad i prva. Počinje pripremama za veliki banket na dvoru vojvode Ludovica za Badnjak. Vojvodin kuhar je pripremio prekrasan desert, ali mu je slastica izgorila i u kuhinji je zavladala panika. Kuhar nije znao što napraviti, jer večera nije smjela proći bez deserta.
U tom trenutku chefu je prišao mladi kuhinjski pomoćnik po imenu Toni, i objasnio da je toga dana ispekao kruh za obitelj i prijatelje koristeći ostatke iz kuhinje poput jaja i limuna. Predložio je glavnom kuharu da gostima posluži njegovu kreaciju. Kako nije imao izbora, chef je prihvatio prijedlog. Desert je bio ogroman uspjeh, a kad je vojvoda želio čestitati chefu, ovaj je ipak zasluge pripisao onome tko je bio najzaslužniji. I tako, kaže legenda, kruh (pane) je dobio ime po Toniju, momku koji je kruh navodno smislio.
