Gabi Novak, prema riječima poznatog pjesnika Zvonimira Goloba 'pripada interpretatorima koji su u velikoj mjeri autori pjesama koje pjevaju'. Elegancija i finoća kojom zrače njezin glas i interpretacija, kao i snažno izražena osobnost, zaista zaslužuju koautorstvo u mnogim njezinim skladbama. Upravo to, uz seriozan pristup, perfekcionizam, istančan ukus u odabiru suradnika i materijala te decentan stil i fini senzibilitet, omogućili su da karijera prve dame zabavne glazbe traje tako dugo na iznimno visokoj razini.

Ili, kako je to uspoređujući ju s drugim velikim hrvatskim pjevačicama, u 'Knjizi o Gabi' (2021.), napisao autor Siniša Škarica: 'Gabi je sve ono drugo – intimnija, delikatnija, distancirana i snena, s pritajenom vatrom', što dokazuju dva box seta 'Gabi Novak: Diskobiografija', nedavno objavljena u izdanju Croatia Recordsa, s ukupno 12 CD-a, odnosno 258 snimaka.

Ljubimica publike čija je karijera meteorski rasla zajedno s fenomenom domaćih festivala, rodila se 1936. u Berlinu, u braku inženjera Đure Novaka, Hvaranina koji je tamo studirao, i Njemice Elizabeth Reiman, djevojke koju je upoznao na kupalištu u Hvaru. Izgubivši rano oca, Gabi je život na Hvaru ubrzo zamijenila onim u Zagrebu, gdje se u teškim poslijeratnim godinama preselila s majkom. Talent za crtanje odnjegovala je na grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti, no sudbina je htjela da karijeru u studiju za crtani film zamijeni onom estradnom.

Iako su njezini pjevački počeci vezani uz džez, Gabi je prvim nastupom na Zagrebačkom festivalu 1959. započela put koji će je voditi brojnim uspjesima. Prva dva desetljeća obilježile su skladbe kojima je definirala svoj jedinstveni stil ('Što je ljubav', 'Grlice u šumi', 'Duga je, duga noć', 'Pamtim samo sretne dane', 'Kuća za ptice', 'Vino i gitare', 'Sve što znaš o meni', 'Pusti me da spavam', 'Malo riječi treba kad se voli'...).

Premda je razdoblje od 80-ih bilo manje produktivno, Gabi je i dalje nizala velike hitove ('On me voli na svoj način','Tebe volim drukčije', 'Nada“, „'Hrabri ljudi'...). Vrlo osobnoj verziji pop-jazza, ponajviše zahvaljujući sinu Matiji, vratila se 2003. iznimno hvaljenim albumom „'Pjesma je moj život“' čije su skladbe, većinom iz pera supruga Arsena Dedića, činile okosnicu nastupa na zagrebačkoj Jazzarelli 2009., festivalu posvećenom ženskim džez izvođačima.

Snimka tog nastupa priskrbila joj je 2010. godine čak osam nominacija za nagradu Porin, od kojih je osvojila četiri (Porina za životno djelo dobila je još 2006.). Bio je to veliki uspjeh kojim je iznenadila mnoge ('pa i samu sebe'“, primijetit će Gabi).

Uz podsjećanje na dosadašnju bogatu, 60-godišnju karijeru ('Strašno je to i reći', nasmijat će se Gabi), knjiga i dva reprezentativna diskografska izdanja bili su i više nego dovoljan povod za razgovor s ovom jedinstvenom pjevačicom.

Soundtrack života

Ove godine objavljena su antologijska izdanja s vašim cjelokupnim diskografskim opusom, a k tome još i 'Knjiga o Gabi', koja nosi podnaslov 'Soundtrack naših života“' Što ta izdanja znače vama - rekapitulaciju života i glazbene karijere?

Mislim da je to najljepši mogući naslov za nekoga tko na sceni traje toliko dugo. Siniša Škarica je toliki znalac, pedantan i posvećen svome poslu, da je i u ovom slučaju napravio i obnovio toliko toga značajnog za moju karijeru, nečeg čega ni ja sama nisam bila svjesna. Tako da doista mogu uživati u toj savršeno napravljenoj knjizi koja me predstavlja kao jedinstvenu pojavu iz generacije koja je došla nakon Ive Robića i koja me podsjeća na mnoge stvari za koje nisam niti vjerovala da sam uopće uspjela napraviti u životu. Ako čovjek gleda na to da se radi o šezdeset godina karijere, onda je to neminovno jedan veliki opus. Tako da to doista i jest soundtrack moga života, a vjerujem i publike koja me pratila jer oni te pjesme neminovno vežu i uz trenutke svojih života.

Budi li preslušavanje tih materijala i čitanje knjige nostalgiju, osjećate li zadovoljstvo…?

Ima i zadovoljstva i nostalgije. Znate, moja je karijera tekla u nekakvim etapama. Ne da sam se ja mijenjala kao pjevačica nego su se mijenjali ljudi oko mene, oni koji su sa mnom radili. Već u samom početku imala sam sreće što sam izazvala zanimanje kod najboljih. Od toga da me zapazio Bojan Adamič, da sam došla u kontakt s Miljenkom Prohaskom, Boškom Petrovićem, pa imala prilike održati važne koncerte. Tu sam izazvala veliko zanimanje, a poslije mene su brzo došli i drugi pa je stasala jedna sasvim nova generacija. Mislim da sam zanimanje izazvala vrstom odabranih skladbi, bojom glasa i uopće nekom posebnošću. Izdvajala sam se od estradne šablone. I nisam željela pjevati bilo što.

Poznato je da ste tijekom karijere bili izbirljivi i pjevali isključivo skladbe koje su vam u potpunosti odgovarale. Je li to bio svojevrsni stav dive ili beskompromisnost?

Ne, nikako dive, već samo stvar integriteta. Poludim kad netko spomene da sam diva. Imamo mi diva koliko god hoćete... Ja sam Gabi i samo sam to što jesam. Znate, uvijek sam bila motivirana dobrim tekstovima, ali i meni je trebalo vrijeme za razvoj. Počela sam vrlo mlada, s 20 godina. Čovjek jednostavno mora postupno odrastati i ne zaletavati se. Ali, svakako sam išla na odabir kvalitetnog materijala i dobrih suradnika. I tako je to do danas.

Imate li dojam da vam je karijera išla glatko?

Kada sam malo stagnirala, jer ne možete stalno biti na vrhu, uvijek se pojavilo nešto novo. Ti su mi trenuci dali razmišljati i čekati priliku. Tako je došla i moja velika serija 70-ih, u doba velikog procvata glazbe – džeza, šansone, sjajnih festivala... To mi je dalo golem poticaj. Znate, ja sam bila pjevačica maloga glasa ali velikih emocija. Ja te emocije prenosim na publiku i upravo zato mnogo razmišljam o tome kakav je tekst, kakva će biti glazba, aranžman, gdje će se snimati. To se sve mora idealno posložiti da se postigne emocija. Da o svemu tome nisam vodila brigu, ja danas više ne bih bila Gabi Novak.

Da možete, biste li danas mijenjali bilo što iz života i karijere?

Ne bih ništa mijenjala. Mislim da sam definitivno napravila sve što sam željela. Naravno da se uvijek može još, ali ja sam apsolutno zadovoljna učinjenim.

Stipica i Arsen

U šezdesetima vaš je glavni autor bio suprug Stipica Kalogjera, a udajom za Arsena 70-ih ponovo ste dobili kućnog pisca. Jeste li imali posebnih prohtjeva ili su oni jednostavno znali što vama odgovara?

Sa Stipicom Kalogjerom sam u glazbi naučila mnogo toga, pogotovo o ozbiljnosti čitavog posla. On je bio vrstan aranžer i njegova pjesma „Vino i gitare“ i danas je hit. A sve se događalo u eri stvaranja prave domaće zabavne glazbe, u mom slučaju s pjesmama „Nada“, „Hrabri ljudi“, „Pamtim samo sretne dane“, brojnih hitova, festivalskih pobjeda... A onda sam dobila najvećeg životnog odabranika, s kojim sam se već našla i prije jer smo glazbeno isto razmišljali i bili veliki prijatelji. Naravno, to je bio moj Arsen. Uz njega sam naučila strahovito mnogo, otpjevala mnoštvo prelijepih pjesama, predivnih tekstova... Imali smo iste glazbene afinitete, bez obzira što je on bio kantautor, a ja pjevačica zabavne glazbe.

Arsen je bio vrlo produhovljen i misaon pisac. Je li za vas pisao nešto drugo negoli za sebe?

Ne. On je bio hitmejker. Naravno da je kao autor za sebe pisao specifično i izvodio pjesme na svoj način ali je, isto tako, meni i mnogim kolegama nudio vrlo produhovljene, sjajne pjesme i stihove koji nikad nisu bili banalni. Sve te skladbe danas su ostale kao vječne, bezvremenske. Zapravo nikad nije pisao po mojoj mjeri. Bilo mu je drago ako mi se pjesma svidjela, ali ako se u njoj nisam vidjela, iskreno bih mu rekla da bi možda bolje odgovarala nekoj drugoj kolegici. I on je to poštovao. To je bio fantastičan odnos, u kome smo jedno drugome davali slobodu izbora, bez ikakva pritiska.

Povratkom sina Matije s Glazbene akademije u Grazu počela se rađati vaša nova uspješna faza?

Tada se čitava jedna generacija mladih ljudi vraćala sa studija u inozemstvu i tu se dogodila ta posljednja diskografska faza moje karijere. Radilo se o formatu pop-jazza, onome što zapravo najviše volim i u čemu najviše uživam. Tada, početkom 2000-ih, ponovo je došlo do smjene generacija, procvat jednog novog glazbenog razmišljanja. I ta me generacija oduševila, kao i mog Arsena. Ta je generacija mene dovela do, kako ja to gledam, najljepšeg razdoblja mog glazbenog postojanja, nečeg što me potpuno oslobodilo.

Matija mi je tada rekao: Mama, daj se odmakni malo od tih šlagera i idemo najbolje tatine stvari napraviti na jedan svjež način, jer ja znam što ti želiš i za što si rođena. Tako je Matija formirao sastav mladih ljudi s kojim sam snimila album Pjesma je moj život“koji je osvojio četiri Porina. Znate, cijeli život idete na veliko, velike orkestre i grandiozan zvuk, a onda u nekim godinama shvatite da vam je dovoljan jedan instrument da biste iznijeli emotivni naboj.

U studenome ste snimili otvornu pjesmu za Matijin novi album 'Ladies'?

Da. To ja kažem – ide koka a za njom kokice i pilići, mlađe pjevačice (smijeh). To sam ja tako protumačila. Pilići su moja unuka Lu i Gita, kći Maje Vučić.

Znači li to da se s Lu nastavlja obiteljska glazbena tradicija, konkretno vas kao pjevačice?

Ona je završila klavir na glazbenoj školi i nikad nije pokazala želju za pjevanjem. Ima potpuno druge vizije za svoj život ali je vrlo muzikalna. Kad je Matija radio album, rekao joj je: „Ajde Lu, napravi nešto“, jer ona zaista odlično pjeva. Ima tanašni glasić, no vrlo svjež i zreo. I izabrala je pjesmu Kristijana Beluhana „Zadnji sati ljeta“. Ali otišla je u drugome smjeru, na studij audio-produkcije, jer je zanima nova tehnologija.

Karijere bez prisile

Često kažete da vam je školovanje na grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti najljepše razdoblje života. Je li vam ikada bilo žao što tada niste nastavili umjetničku karijeru kao vaši kolege Miroslav Šutej, Ljerka Njerš, Josip Biffel...?

Kako ne. To je ipak bila neka moja izvorna ljubav, moj izbor. U pjevačku karijeru sam upala naglavačke. Kao da vas netko baci u more, pa vi plivajte. To je bila čista sudbina. Mene je veselio crtani film, gdje sam s kolegama s Primijenjene radila tri-četiri godine. To je bio entuzijazam kakav se ne može zamisliti. Pjevanje mi uopće nije bilo na pameti. Glazbu jesam obožavala ali tako da sam ju slušala, posebno džez. No, to je kod nas jako slabo dolazilo, pa sam slušala Radio Graz, Radio Luxemburg, Doris Day, gledala glazbene filmove kao što su „Bal na vodi“, „Mladić s trubom“, neke i po sedam puta. Zato kod nas u obitelji nije bilo prisile. Matija je sam odabrao klavir i klasiku i tu je bio izvanredan. Jednako je bilo i kad je krenuo u džez.

Gotovo nevjerojatno zvuči da vas je slavni Louis Armstrong, nakon koncerta u zagrebačkoj dvorani Istra, na neformalnoj svirci pozvao da s njim nešto otpjevate?

Joj, to ne volim više niti spominjati... Kad čujem neke moje kolegice kako napuhuju neke kratke susrete ili razgovore, to ne mogu slušati. A ta moja epizoda s Armstrongom dogodila se slučajno, jer su me na sessionu nakon koncerta gurnuli prema njemu i mi smo onda zajedno otpjevali „Tea For Two“. Ali to je bila samo divna mala epizoda u mome životu koju ću uvijek pamtiti.

Je li vam kao mladoj djevojci godila popularnost i kako ste se s njom nosili tijekom života?

Naravno da mi je godila, ali vrlo brzo ja sam tu popularnost počela shvaćati sasvim normalno, jer sam takva osoba. Moj odnos s poklonicima je prirodan, normalan. I danas, kad imam koncerte ili gostujem na radiju, osjetim interakciju. To je, na kraju krajeva, impuls koji vam daje volje da idete dalje i dalje. Jer mnogi su odustali. Ali za to uvijek morate pronalaziti novu formu i ne vrtjeti se u istome krugu.

Francuska šansonjerka René Lebas pozvala vas je u Pariz, gdje je već bila dovela Terezu Kesoviju. Je li vam danas žao što niste ostali u Parizu i napravili međunarodnu karijeru?

Nikad nisam imala želje za međunarodnom karijerom. René Lebas je Terezu i mene vidjela na Opatijskom festivalu i pozvala nas u Pariz. Tereza je to izdržala jer je imala želju, a i zbog svog prodornijeg karaktera. Ja sam uvijek bila samozatajna i tiha. Veselilo me da je Lebas pokazala zanimanje i to mi je bio svojevrsni izazov. Ali kad sam 1964. vidjela da mi karijera dobro ide, bilo mi je previše ići u nekakve nove pohode, učiti jezik... A Tereza je to savršeno napravila. Priznajem, i mene je to kopkalo. Međutim, kad sam vidjela da moram učiti francuski, smršaviti, ošišati se i obojiti kosu, pjevati po noćnim klubovima..., zahvalila sam se. Upoznala sam Charlesa Aznavoura, bila na njegovom koncertu, upoznala mnogo sjajnih šansonijera i posjetila razne klubove, i nakon sedam dana gotovo pobjegla kući u Zagreb. Lebas je zbog toga bila ljuta ali ja jednostavno nisam pristala izmijeniti svoj identitet.

Pobijedit ćemo sve...

Kakvi ste bili kao Matijina mama, a kakav Arsen otac?

Mislim da smo oboje bili odlični. Tko je bio šiba, a tko maza? Zna se (smijeh). Ma šalim se, nije Arsen bio šiba. Arsen je shvatio da se dijete ne da i zapravo mu je bilo drago. On je i sam došao niotkud u Zagreb i probijao svoj put. Shvatio je da naše dijete želi samo to što želi. I kad je vidio da to ide i da se razvija na najbolji mogući način, bio je i ponosan i sretan.

Koliko nedostaje Arsen na obiteljskim, blagdanskim okupljanjima?

Arsen nam tu jako nedostaje. Ja i inače svaki dan, već šestu godinu kako Arsena nema, slažem njegove stvari. Nema dana da barem nešto ne premećem po tim Arsenovim stvarima, jer to su puni ormari. Božićni blagdani su nam uvijek bili posebni. On je jako volio otvarati darove i uvijek se tome veselio. A tek kad je došla Lu... Sve je to bilo puno emocija i ljepote življenja. Ja još uvijek održavam tu našu tradiciju i hoću da ti dani budu lijepi.

Vrsna ste kuharica, što servirate za Badnjak i Božić?

Za Badnjak punjene lignje, rižota, kozice, salatu od hobotnice..., bakalar ne jer ga nitko od nas ne voli. A za Božić, naravno, neko pečenje ili možda pašticadu napravim, to volimo. Stara godina? To nije uopće bitno. Na Novu godinu smo redovito na ručku u Esplanadi. To je već tradicija.

Koje su vam osobne želje u novoj godini ili uopće za budućnost?

Prije svega, da prebrodimo taj užas bolesti oko nas, da zaboravimo na potres koji nas je toliko uznemirio. Da se obnovi grad, da narod pristojno živi. Znate, srce me boli da negdje u Petrinji ljudi nemaju ni ono najosnovnije, toplu vodu ili grijanje. To me jako žalosti. Inače sam po prirodi optimist, ali mogu vam reći da mi je ovo vrijeme oduzelo taj optimizam. No, uvijek se nadam boljemu i od svega srca želim da 2022. donese više mira, blagostanja, razumijevanja, skladnog suživota bez podjela, da se ostvare ili barem počnu realizirati obećane stvari. Uglavnom, više sreće i zadovoljstva. Ali najviše zdravlja. Jer ako smo zdravi, podnijet ćemo sve.