Rođeni Šibenčanin u svojim tinejdžerskim danima 1962. godine osnovao je VIS Magneti, a tri godine poslije i grupu Mi, jedan od najpopularnijih bendova domaće rokerske scene 60-ih. U Jugoton (danas Croatia Records) Siniša Škarica stiže 1974. te postaje prvi urednik za rock izdanja u Hrvatskoj. Među ostalim je zaslužan za prvi singl Prljavog kazališta, antologijski Paket aranžman, prve ekskluzivne diskografske ugovore Azre, Filma, Haustora, Električnog orgazma, Idola; diskografski je zatalasao novi val, domaćem i regionalnom rokenrolu dao je platformu za rad, a neka glazbena imena spasio je od zaborava. Od 2007. godine je u mirovini, ali kao da i nije. I dalje, na radost mnogih, aktivno sudjeluje u hrvatskom glazbenom životu i radi na očuvanju baštine hrvatske popularne glazbe. Trenutno promovira 'Knjigu o Gabi', pomoću koje čitatelji mogu pobliže upoznati život i stvaralaštvo naše neprikosnovene glazbene dive. Šibenska promocija knjige održat će se 2. kolovoza ispred bara Kamerino (između Muzeja grada Šibenika i krstionice katedrale sv. Jakova).

Koliko je dugo nastajala retrospektivna inventura cijelog diskografskog puta Gabi Novak i na koje ste poteškoće nailazili u realizaciji 'Diskobiografije', ali i 'Knjige o Gabi'?

Devet mjeseci! Zapravo u usporedbi s tempom i načinom na koji inače radim – brzo! Suprotno od onog što biste očekivali, ova zla pandemija kao da mi je u tom smislu bila na pomoći. Rekao bih, izoliran u 'kući pored mora' s laptopom i punim mirom mogao sam se usredotočiti na zadaću koji sam si zadao: da napravim karijernu inventuru najvažnije žive, treba naglasiti i aktivne pjevačice ovih prostora ne samo kad govorimo o pop glazbi. Neka se ne nađu uvrijeđeni oni koji možda imaju neko drugo mišljenje u tom smislu. Stoga otpočetka znajući da se radi o odgovornoj, zahtjevnoj zadaći - i površan pogled na njezinu diskografiju pokazuje da je imala do ovog trenutka zaista neadekvatno predstavljen opus za takvu umjetnicu, po principu jednostavnih kolekcija 'najbolje od' - bio sam spreman na ne samo brižljivo istraženu kronologiju njezinih snimaka, već u skladu s ozbiljnim diskografskim standardima, prema kojima svaku odabranu snimku prati priča o njezinu nastanku, i na bogato opremljen booklet koji se po samoj prirodi stvari pretvorio u ozbiljno opsežnu knjigu – 'Knjigu o Gabi'. Tako smo, eto, konačno dobili ono što je Gabi Novak odavno zaslužila: 'Diskobiografiju' podijeljenu u dva boxa s ukupno 258 snimaka i dobro opremljenu pravu knjigu s 238 stranica i dva umetka galerije fotografija, od onih ranije neobjavljenih, npr. Gabi kao šestomjesečne bebe, do nedavne sa životnom nagradom časopisa Elle.

Što vas se najviše dojmilo u karijeri naše pjevačke dive?

Pored bogomdanog talenta, muzikalnosti, jedinstvenog glasa i interpretacije: jednostavnost i skromnost. Gotovo da vam je teško pojmiti da se nalazite u društvu glazbene i društvene ikone ovih prostora. Rekao bih da se u tome krije i tajna njezine fascinantne životnosti, optimizma koji prelazi i na vas same.

Na čemu trenutno radite - sigurno već nešto novo pišete?

Već sigurno znate odgovor, draga Danijela. Priču o Gabi odlučio sam ostvariti u trenutku u kojem sam pisao zadnja poglavlja obećane 'Tvornice glazbe' – treće knjige. Dakle prekinuo sam rad na gotovo završenoj knjizi da bih ispunio nešto što je došlo kao nadahnuće, kao poziv za ispravak društveno i povijesno učinjenog propusta prema jednoj velikoj umjetnici. 'Tvornica glazbe – priče iz Dubrave (1990. – 2021.)' trebala bi biti spremna za Interliber, ako nam ova kuga modernog doba to dopusti.

Izjavili ste da je 'Arsen Dedić Krleža popularne glazbe kod nas'. Nije li tužno to što nije zaslužio biti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, baš kao i neki drugi umjetnici, poput Vice Vukova ili Boška Petrovića?

Nemojte me na to ni podsjećati. Potpuno ste u pravu. Eto, Arsenu se naš Šibenik nedavno počeo oduživati Kućom umjetnosti Arsen. Ali i Zagreb i Hrvatska nisu mu ništa manje dužni. A bome i Vice - martir Hrvatskog proljeća, saborski zastupnik, publicist, intelektualac par excellance - i, kao što kažete, Boško Petrović - u Hrvatskoj drugo ime za jazz - zaslužili su to prije mnogih koje vidimo u tom elitnom društvu akademika.

Javljaju li vam se danas neki novi klinci i traže li savjete, premda ste u mirovini?

Da, nedavno sam u jednom intervjuu rekao da mi se javljaju i danas mladi i stari s molbama za komentar ili savjet šaljući mi svoje snimke na neki od moja tri zida koja opslužujem na Facebooku: osobni profil, zid Tvornice glazbe i mojeg bivšeg, ali još uvijek aktivnog benda, grupe Mi.

Sjećam se da ste rekli da vam je bilo užasno teško raditi s Oliverom Mandićem. Kojih se još 'teških' suradnji sjećate?

Sada bih odgovorio Gabikinom 'Pamtim samo sretne dane'! I nije to floskula. Zaista, kako bi naš Pjesnik rekao: 'Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari / čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari…'

Arsen vas je nagovarao na izložbu ilustracija nekih pjesama koje ste radili. Kad će izložba?

Ha, dobri moj Arsen! Da, iskreno ga je iznenadio moj crtački dar, a koji je od najranijeg djetinjstva – pamtim svoje prve crteže na marginama Narodnog športa kada sam precrtavao nogometaše u akciji, bilo mi je četiri, pet godina tek – stajao ispred interesa prema glazbi u obitelji koja je inače bila glazbeno inficirana: svi od dide i bake, preko oca i majke, do teta i barbe bili su pjevači, i to dobri; većina članovi glasovitog Kola. Dakle nema Arsena da pomogne ostvarenju izložbe mojih crteža, ali ostala je njegova ideja. Radim na tome.

Godinama izgledate isto - ne starite. Otkrijte nam vašu tajnu. Jesu li to geni, boravak u Dalmaciji, unuci?

Ako vi tako kažete. Odgovor se vjerojatno nalazi u svemu pomalo. A sklon sam i sportu, ne samo onom u naslonjaču ispred televizora: hodanje Maksimirom, ljeti plivanje dok god mogu. Prošle godine započeo sam krajem travnja, a plivao sam još u prosincu.

Vice Vukov, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Krste Juras, Ivo Pattiera, Maksim Mrvica... Šibenik je rasadnik umjetničkih talenata - otkrijte nam tajnu?

Kad spominjete Maksima Mrvicu, tu je i meštar orgulja Pavao Mašić. Da, bilo je još zapaženih pjevača, danas Đani Stipaničev, pa Marko Škugor, ranije Duško Jaramaz, Mate Gulin (još zapaženiji kao glumac), Goran Škerlep, pokojni Igor Polić – spominjem samo one koji su ostavili traga u diskografiji, stoga treba zabilježiti i jednu damu, Ljubicu Bukić, koja je pored također brojnih odličnih ženskih glasova snimila i plejku, a da ne govorim o spomenutom 122-godišnjem Kolu, Narodnoj glazbi utemeljenoj 1948., klapama od Šubićevca i Šibenika (ove godine slave 50 godina) do Masline, Solarisa i Sebenica te rock povijesti od Magneta i Miovaca do BluVinila. E sad, gdje je tajna Šibenika kao, kako kažete, rasadnika umjetničkih talenata? Mogući odgovor je u Krki, u rijeci Krki, njezinoj vodi koju pije Šibenik! Jednom sam to već spomenuo. Dokumentirana ispitivanja medicinskih stručnjaka govore da se šibenske bebe, uz one iz indijanskog plemena Čejeni, jednako danas kao i prije četrdesetak godina, otkad se prati trend makrosomne novorođenčadi u gradu, rađaju u prosjeku s četiri kilograma i pedesetak centimetara, kao najnaprednija na kugli zemaljskoj. Ne znam kako se to manifestira kod suvremenih Čejena, ali moguće kod Šibenčana baš na polju umjetnosti, poglavito glazbe.

Kakvu glazbu slušate, što volite?

Glazbu slušam unatrag. Šalu na stranu, posao koji me zaokuplja posljednjih dvadesetak godina, potreba da se sačuva od zaborava ili često i otkrije nešto što nismo znali na polju diskografije, odnosno glazbe s ovih prostora, nepogrešivo me vodi glazbi koju zapravo živim čitav svoj životni vijek. Ne bih govorio o aktualnim zvucima, kako domaćim, tako onom što dolazi iz svijeta, jer o tome ne bih mogao kompetentno diskutirati s glazbenim kritičarima koji to pasionirano i stručno prate. Ali oduvijek sam volio melodičnu, dobrim harmonijama ispunjenu glazbu, pametnih rima, na tragu onoga što su nam u nasljeđe ostavili Beatlesi, Stonesi, Dylan, Kinksi, Who ili Beach Boys, Buffalo Springfield ili Love, recimo. Kod nas je danas najbliže tomu Mayales. Moćan power pop. Tako ja čujem dobru glazbu.