Zagovaranje spuštanja dobne granice za sudjelovanje u izbornom procesu na 16 godina aktualizirano je GONG-ovim izvješćem prof. Berta Šalaja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Sama ideja nije novost. Ona se u Hrvatskoj pojavljuje sporadično, gotovo uvijek prije izbora. Načelno je podrže sve 'lijeve' i 'centrističke' političke opcije te je u izbornoj noći instantno zaborave. Usprkos zaboravu i nemaru političkih elita, omogućavanje izlaska na izbore mlađima od 18 bio bi ispravan i iznimno važan korak u demokratizaciji hrvatskog društva.

'Ma oni jedva da znaju rit obrisat', o istoj temi govori mi prijatelj. Misao da netko sa šesnaest godina nema znanja koja bi mu omogućila donošenje informirane političke odluke o (ne)izlasku na izbore i davanju glasa nekoj od političkih opcija izrazito je raširena. S osamnaest može, ali s dvije godine manje nema šanse. Postojeća dobna granica je naravno arbitrarna. Malo 'starijih' glasača zna da je ona do 1970-ih gotovo u svim zapadnim državama bila postavljena na 20 ili 21 godinu. Tada su se u razvijenim liberalnim demokracijama vodile žustre rasprave o tome je li netko s 18 dovoljno zreo za glasanje ili još uvijek treba mamu i tatu da ode na WC. Štoviše, neke od demokratskih 'perjanica' zapadnog svijeta, poput Švicarske, pravo glasa ženama na izborima dale su tek 1971. Do tada su mnogi smatrali da bi ovo pravo trebalo biti rezervirano za 'starije' muškarce. Srećom, društva se razvijaju, pa tako i ono švicarsko.

Naše iskustvo provedbe fakultativnog predmeta Škola i zajednica (ŠiZ), namijenjenog upravo onima koji imaju 16 ili 17 godina, ukazuje na to da su oni više nego sposobni prepoznati probleme i zagovarati promjene u zajednici. Štoviše, u tih 59 srednjih škola razina njihovog političkog promišljanja bila je bolja nego mnogih s 36, 56 ili 76 godina koji redovito izlaze na izbore. To iskustvo pokazuje da su inovativni oblici građanskog odgoja i obrazovanja najbolji put da im se približi funkcioniranje društvene zajednice te da ih se osnaži u povezivanju i aktiviranju za dobrobit te zajednice, bez obzira imaju li konzervativne ili liberalne poglede na svijet.

'Jesi lud?! Oni bi ti svi glasali za neke ekstreme… nemam pojma, za Pernara, neke neoustaše ili komuniste…', nastavljao se otpor ideji da još dvije generacije građanki i građana u neku kišnu nedjelju dobiju mogućnost zaokružiti nekoga iza kartonskog paravana. Stav da mlade mogu privući samo populističke i opcije pomaknute prema političkim ekstremima također nije utemeljen. Štoviše, u Hrvatskoj je vjerojatnije da će ti klinci glasati baš kao i njihovi starci. Rezultati Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuju da u toj dobi povjerenje imaju isključivo u roditelje i rodbinu. Ovakvo uvriježeno mišljenje ukazuje i na ogroman problem mainstream političkih stranaka, od Domovinskog pokreta, preko HDZ-a, do SDP-a i Možemo, koje s mladima ne komuniciraju. Rezultat je to da pojedinci 'mame' mlade po srednjoškolskim igralištima dok političke elite od Bruxellesa, preko Banskih dvora, do Pantovčaka, troše velik novac da otkriju kako prići 'novim generacijama'.

'Nije Hrvatska za to spremna, tata…', rekla je na povratku sa Sljemena. Hrvatska može biti jedna od predvodnica u ovom procesu koji će uskoro postati europska norma. Neke su europske države već krenule putem snižavanja dobne granice za glasanje, pa tako npr. Grčka to pravo daje onima sa 17 godina, a nama bliska Austrija građankama i građanima koji imaju 16 godina. Vrijeme je i za nas, čime bismo učinili korak ka daljnjoj demokratizaciji društva, ali i, što je još važnije, osnažili glas mladih. Davanje tog važnog prava ujedno bi za njih značilo odgovornost da se informiraju, promisle i kritički odvagnu tko radi za svoje, a tko za opće dobro. Da (raz)otkriju - je li Hrvatska zemlja za mlade?