Zapad se odrekao arapskih diktatora, a tek treba otkriti kako može živjeti s arapskim novorođenim islamskim režimima. Nema više Mubaraka, Ben Alija i Gadafija, a već su prvi izbori u Tunisu (pobjeda umjerene muslimanske stranke), objave u Libiji (uvođenje šerijatskog prava) i vjerski sukobi u Egiptu (progon i ubojstva Kopta), bjelodano pokazali da će arapsko proljeće iznjedriti neizvjesnu 'islamsku jesen' u složenim vremenima kada i Zapad proživljava krizu vlastitih vrijednosti. Ovo još nisu dani za pobjedničke i neporecive odgovore. Nemiri su se prelili na ulice američkih i zapadnoeuropskih gradova, a samo je pitanje vremena kada će netko od mladih, gnjevnih, napuštenih i razočaranih zapadnih prosvjednika, otkriti da šerijatsko bankarstvo (barem u teoriji) ne dopušta nezasluženo zgrtanje bogatstva, pogubne spekulacije i otvorenu pauperizaciju najbrojnijih društvenih slojeva. Neke drukčije banke zagovaraju neki drukčiji svijet, a Zapad tek pokušava potvrditi da će se i nekim malim preinakama dokazati da sve može ostati po starom, a ipak biti barem malo drukčije.

'Tviteraši' su možda potakli arapske promjene na valu uvozne tehnološke revolucije, ali će u novoizgrađenom arapskom svijetu, vlast preuzeti oni koji su i do sada bili najbliži najmnogobrojnim društvenim očajnicima. A to su islamske stranke, koje su se i u ilegalnoj oporbi vrlo uporno i vrlo djelatno brinule za opću dobrobit. U džamijama se nije samo molilo, već i poučavalo, pomagalo, spašavalo, liječilo i hranilo. Između borbe za demokraciju i borbe za preživljavanje, u pravilu pobjeđuju riža i čaj, a ne civilno društvo i zaštita prava žena, bar na onim prvim izborima, kada kolektivno sjećanje bira samo provjerene zaštitnike. U tom novome svijetu, osporene zapadne vrijednosti polako prestaju biti jedina pravovjerna roba, a radikalne promjene u arapskim i afričkim zemljama uz nezaustavljivi rast novih azijskih gospodarstava, sve opasnije preispituju dosadašnje raspodjele moći. I zbog toga – kao što već pišu neki zapadni analitičari – i u slučaju Libije, Tunisa i Egipta ovoga trenutka i nije lako odrediti jasnu i čvrstu liniju između konačne pobjede i poraza Zapada u izgradnji novih arapskih vrijednosti, bez obzira na to što se nitko ne boji neke nove Al Kaide i nekih novih talibana.

I zbog toga se u mnogim zapadnim čestitkama, već i sada mogu pročitati neke vrlo neugodne opomene. Obama izričito traži da nove libijske vlasti poštuju osnovna ljudska prava, osiguraju nacionalno pomirenje, razoružaju nasilne grupe i potvrde cjelokupni civilni nadzor. U kritičkom komentaru State Departmenta, Victoria Nuland osobito ističe zaštitu prava žena, zaštitu manjina i uspostavu pravne države u svim vrstama presuda, dok francuski ministar vanjskih poslova naglašava slobodne izbore, jednakost spolova i nepovredivost ljudskih života. Neka su zvjerstva zgranula svijet, a zapadni politički patroni ne mogu prihvatiti da su potrošili toliko raketa i novca u promidžbu društvenih promjena kojima će se u Libiji ponovno uvesti mnogoženstvo, a na kairskim ulicama nekažnjeno gaziti Kopte (navodno ih se iz Egipta već iselilo stotinu tisuća).

Još u ožujku ove godine, neke su zapadne obavještajne službe potvrdile da se u redovima libijskih prevratnika kriju neki vođe Al Kaide i ideolozi Hezbollaha, a sada je postalo očevidno, da oni koji su u zapadnim prijestolnicama u ime Privremene Vlade pregovarali o zapadnoj vojnoj intervenciji i budućem izgledu i politici Libije, postupno izgubili domaće političke bitke u šarenom, suprotstavljenom i nejasnom društvu trenutačnih libijskih predvodnika. Za Libiju se znalo da će 'plivati u krvi', dok se još tvrdi da u ostalim arapskim zemljama ne treba očekivati nekakvu islamsku radikalizaciju u pobjedničkim islamskim strankama. I u islamskom političkom svijetu, postoje brojne razlike, a trenutno prevladavaju oni koji zagovaraju 'demokratski Islam' po uzoru na Indoneziju ili Tursku, a ne oni koji slijede Irak ili Saudijsku Arabiju. Tuniski pobjednici vrlo pažljivo važu svaku riječ u borbi za obnovu 'nove tuniske stabilnosti', pa ono pravo razočaranje na Zapadu izaziva tek ponašanje egipatske vojske, koja ponekad mirno gleda, a ponekad sama gazi tenkovima, kršćansku manjinu.

Washington zna da u izgubljenom arapskom svijetu Izrael više neće uživati očekivanu bespogovornu potporu, a Irak biti potpuno osamljen u skladu sa zapadnim naredbama, a sve više se čini da su prošla i nedavna vremena kada su zapadnu nevladinu humanitarnu pomoć u arapskom svijetu mogle dobiti samo bolnice koje su dopuštale (ili zabranjivale) pobačaj, a golemu ekonomsku i vojnu službenu potporu samo zemlje koje su pristale na otvaranje stranih baza i monopolnu diktaturu najvećih multinacionalnih korporacija. Tako se i na Zapadu sve više množe glasovi da prvo treba preživjeti, a tek onda živjeti 's njima' dok u uličnim nemirima razočarane zapadne mladosti, koja želi promijeniti sustav koji više ne donosi općekorisne plodove, mnoge suvremene političke i društvene raščlambe pronalaze otvorene usporedbe s proljetnim arapskim nemirima, u kojima su mladi bili podjednako nezadovoljni zbog toga što su izgubili budućnost, a šačica odabranih prigrabila bogatstvo, moć i utjecaj. Kulise su različite, ali je riječ o sličnoj predstavi, glumci se ponašaju drukčije, ali i jedni i drugi zazivaju tragediju.

Arapsko je proljeće postalo europska i američka jesen, bar kad je riječ o pobuni protiv svemoći i pohlepe, pa ukoliko se malo može uspoređivati s velikim, radi se o usporednoj krizi iscrpljenih društvenih i gospodarskih sustava. Zapad više ne može izvoziti svoje 'neupitne temeljne vrijednosti' u posvećenoj ulozi onih koji mogu sve platiti, sve narediti i sve promijeniti, a arapske i afričke zemlje, ipak prvo žele obnoviti vlastite duhovne korijene, prije negoli se upuste u novi uvoz tuđih svjetonazorskih modela. Zbog toga im ne treba prigovarati što se ne ponašaju kao što smo očekivali, a izglasavaju samo no što bi se nama sviđalo.

U njemačkoj raspravi o tim iznevjerenim zapadnim očekivanjima, neki je čitatelj Der Speigela očajno zavapio u osamljenom pozivu da se i u arapskom svijetu 'svim tim novim ljudima pokloni bar početna šansa'. On tvrdi da je arapsko proljeće još u 'nultoj godini' u kojoj je Europa bila 1945., kada su žene bile iskorištavane i podređene, homoseksualizam proglašavan zločinom, ratni sudovi sudili samo poraženima, a zveckanje oružjem rodilo prepolovljeni svijet. I zbog toga ovoga trenutka nije jedino važno ono što će se događati u probuđenim arapskim zemljama, već i sve što tek treba naučiti Zapad, koji se mora pomiriti sa spoznajom da i njegov model ima granice opstojnosti, a njegove vrijednosti i načela, ipak ne čine neporecivi uzor i apsolutni vrh svekolike ljudske povijesti. Kada je Zapad već pokazao toliko strpljenja u dobrim odnosima s dosadašnjim omrznutim vlastodršcima – piše taj čitatelj najuglednijeg njemačkog tjednika – barem dio toga treba pokazati i sada kada su konačno svrgnuti neki od najgorih arapskih diktatora. Malo više skromnosti i obzira, a mnogo manje nametanja i prisile.