'Biće prava frka ako ovi pederi izađu na ulice!' osma je rečenica taksista koji me krajem prošlog tjedna vozio iz beogradske zračne luke Nikola Tesla prema centru grada u kojem se održavala europska konferencija o učenju. Prije spominjanja Europridea sažeto je obradio kaos zbog građevinskih radova, inflaciju, rat u Ukrajini te pohvalio hrvatske policajce i carinike koji su 'normalni, bre, ljudi u odnosu na one Mađare koji celo vreme drve onu stvar'. Revijalan i ugodan ton sve do spominjanja događaja koji će se odigrati ove subote na ulicama uvijek zanimljivog i živog glavnog grada Srbije. 'Nameću nam svoje zapadne bolesti' – nastavljao je energično – 'a vlast to odobrava. Kad je video da se narod diže, onda zabrana. A dotle ga, Miloše, primaj u...'

Ležernost i otvorenost Beograda posebno su vidljivi u ranu jesen, kada se život i dalje prelijeva na asfalt i obale Dunava i Save. Grad je to koji ima širinu i u čijoj se vrevi lako izgubiti na način da te nitko ne pita tko si i odakle si. Za grad takve veličine dovođenje u pitanje održavanja povorke pripadnika LGBTIQ zajednice može se učiniti sitnim, da ne kažem malograđanskim. Svi oni koji su dočekali jutra u nekom od beogradskih klubova i restorana znaju da se radi o jednoj od najliberalnijih prijestolnica – New York, Berlin, Amsterdam i ne baš daleko od toga Beograd. Naposljetku, Povorka ponosa je pod patronatom vlasti Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, nakon početnih nemira, godinama održavana bez značajnijih incidenata. Čemu onda sada zabrane?

Vučić je inicijalno pozdravio događaj na europskoj razini kao pozitivno kretanje za Srbiju pa naprasno najavio zabranu istoga u jednom od svojih posljednjih dramatičnih televizijskih obraćanja. Paradoksalno, u istom je nastupu kao novu - staru mandatarku vlade predstavio Anu Brnabić, a koja s partnericom, što je nedosanjani san srpske LGBT zajednice, ima sina. Obrazac u kojem se istovremeno pokušava sjediti na više stolica predsjednik Srbije primjenjuje u svim 'neugodnim' situacijama. Tako npr. istovremeno igra na dva mala gola s Europom i SAD-om s jedne, a s Rusijom i Kinom s druge strane. Sličan obrazac vidljiv je i kada se radi o pravima osoba različite seksualne orijentacije – premijerka države je gej osoba s djetetom, ali povorka je zabranjena. Prema liberalnim zapadnim 'partnerima' i beogradskim elitama jedno, prema tradicionalno-nacionalističkim krugovima drugo lice. U toj lutkarskoj predstavi sve su strane marionete i potencijalne žrtve opasne politike koja nema snage i volje odrediti se prema sadašnjosti i budućnosti.

Možda najveća lutka na koncu je Ana Brnabić jer, premda ima (prividnu) moć upravljanja društvom, za zajednicu kojoj pripada ne čini gotovo ništa. Zanimljiv će to biti subotnji odraz u ogledalu nje i partnerice Milice Đurić nakon 12 godina veze i uz još jednu zabranu šetnje svojim gradom. Jednako velika uloga u lutkarskoj predstavi redatelja Vučića pripada patrijarhu Porfiriju jer on istovremeno poziva na osudu zajednice koja traži ista prava kao svi mi heteroseksualni, a svoje sljedbenike, svjestan mogućih posljedica, priziva miru i nenasilju prema pojedincima koji su drugačiji po toj identitetskoj osobini. Egida 'bolesni su, ali ne tucimo ih' u povijesti je donijela samo loše. Ako dođe do nemira, u raspletu predstave velik dio odgovornosti bit će i na toj strani.

Izazivanje nemira i strasti osnovna su namjera Aleksandra Vučića. Sve što se događa oko Europridea dimna je bomba kojom se privremeno maskiraju puno ozbiljniji ekonomski i politički problemi. Iskorištena je ona da se dodatno potaknu podjele i sukobi kao temelji opstanka politika koje nemaju sadržaj ni hrabrost zauzeti određenu poziciju. Kost bačena da se glođe oko nje.

'Nego prijatelju – pustimo te gejeve, ima li kod vas mleka i šećera?' rekao je Miloš dok smo se približavali Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu.