Za tri dana, na Duhove, završit će jesenska sezona (proljetna je u doba korizme) akcije '40 dana za život'. To je, za skromnije upućene, ona ekipa što ispred bolnica, za koje pretpostavljaju da u njima (neki) ginekolozi i dalje obavljaju abortuse, ekipa koja moli Oca, Majku, Sina i Duha Svetoga da abortusa više ne bude. Odnosno okupljaju i pozivaju, kako sami vele na (inače, solidno ažuriranoj) web-stranici: 'kršćane svih denominacija na zajednički angažman za zaštitu života nerođene djece, iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse te političara i aktivista koji ga zagovaraju i promiču; duhovnu, moralnu i materijalnu pomoć svakoj majci i ocu koji razmišljaju ili su donijeli odluku da abortiraju svoje dijete'.

Iako sami sebe nazivaju 'Inicijativom' (kao da nešto fali sasvim hrvatskom 'pokretu'), vrlo je vjerojatno za pretpostaviti kako je riječ, formalno-pravno govoreći, o građanskoj udruzi, nevladinoj i neprofitnoj. Drugim riječima - financiranoj tek od sponzorstava i donacija, bez ikakve novčane dobiti i za kojeg člana. Kliknete li mišem na tipku 'Doniraj' na toj web-stranici, doznat ćete da iza 'Inicijative' doista stoji udruga. Zove se 'Hrvatska za Život', a 'Inicijativu' je pokrenula, i rubriku 'Doniraj' otvorila, s pojašnjenjem: 'Materijalna sredstva koriste se najviše za trudnice u potrebi (hrana, higijenske potrepštine, režije), putne troškove (20 gradova), promotivne materijale (transparente, letke, molitvenike), audiovizualne publikacije, internetsko oglašavanje, hranu i piće za molitelje i ostale potrepštine, službene mobitele, prijevode…'

E sad, budući da imam neka tanušna iskustva o obvezama udruga, zanima me kome i kako će se, nakon svršetka jesenske sezone 'Inicijative' i zaključenja programa za 2016., podnositi izvješće o ostvarenim rezultatima. Sponzori i donatori, ponajvećma oni najveći, znaju biti opako rigorozni, što je sasvim razumljivo, jer ljudi jednostavno žele na vrijeme doznati jesu li možda novac bacili uludo, ili ipak ima smisla poduprijeti vas i prvom sljedećom prigodom. Osobito oni inozemni, ti su posebno gadni: traže, brate, jasno i precizno opravdanje za svaki potrošeni cent, sve do zadnjeg.

Pa me, kažem, stvarno zanima kako će udruga 'Hrvatska za Život' opisati učinke svoje 'Inicijative' glavnim, najvećim financijerima. Budući da se u takvim dokumentima govori gotovo isključivo jezikom brojki, što će upisati u 'kućice'? Koliko je očenaša i zdravomarija izmoljeno ukupno, uz detaljan popis po pojedinim punktovima? Koliko je molitelja ukupno sudjelovalo u molitvama na za to nepredviđenim javnim lokacijama? Koliko je liječnika i medicinskih sestara inicijativom preobraćeno na prigovor savjesti? Koliko je očajnih trudnica u ranom stadiju gravidnosti odustalo od pobačaja zahvaljujući 'Inicijativi'? Koliko je molitvi uistinu uslišano, čijih i kome točno? Putni troškovi: kome, kamo, kuda (ponovimo, kažu samo '20 gradova', ali ne i kojih) i s kojom opravdanom svrhom? Što točno znači 'službeni mobiteli'? Koliko je - i kojih točno, imenom i prezimenom, kao u slučaju one linčovane nesretnice iz Vukovara - trudnica u potrebi nahranjeno, opskrbljeno higijenskim i drugim potrepštinama, te rasterećeno troškova dospjelih režija? I, na kraju, zaključni saldo: koliko je novca za sve te grandiozne i bogougodne rezultate ukupno doista potrošeno?

Svaki imalo veći sponzor ili donator, velim, zatražit će takav izvještaj. Proučavat će ga njegovi knjigovođe i porezni savjetnici, a ne neki proćućeni ljepodusi s nagnućem prema deskriptivnim poslovno-izvještajnim vrludanjima.

Ili možda ipak...?

Da, najvjerojatnije će biti upravo obrnuto: ne samo da će i najbanalniji ofrljičasti izvještaj biti dovoljan za opravdavanje sponzorsko-donatorske investicije, nego će ista u proljetno-korizmenoj sezoni biti još i povećana! Jer, nemojmo se zavaravati trenutnim uzletom plenkovićevštine (lakše mi je sklopiti i izgovoriti taj neologizam nego onaj 'dekaramarkizacija', a 'dehasanbegovićizaciju' da ni ne spominjem u ovom kršćansko-denominativnom molitvenom kontekstu): konzerve su toliko nabubrile i ispupčile se da prijete eksplozijom na sve strane. Crkvenjačko-desničarska rekonkvista (iako danas već sasvim redundantna, jer okolnosti joj idu na ruku više nego ikad) toliko je ojačala da joj se svako iole organizirano palamuđenje medijski tretira kao izuzetno važan društveni događaj, vrijedan svake i svačije pažnje, bez obzira na to je li predznak tog tretmana pozitivan ili negativan. I nemam boljeg dokaza toj tvrdnji od činjenice da je i sâm, evo, upravo ovim tekstom ovjeravam.

Samo desetak mjeseci Karamarkove MOLitvene vlasti bilo je dovoljno da konzervativni radikali nabildaju mišiće veće nego i u jednoj fazi Tuđmanove ere. I ne treba se zavaravati time što Tomice više nema: koliko se zasad dade vidjeti, ni Plenkovićeva ih vlast neće prestati kljukati anaboličkim steroidima - možda će doze biti nešto tanje, ali bit će redovne, bez brige. Jer ako za pokrovitelja svoga ispraznoga kvazitradicionalističkog talambasanja možeš dobiti predsjednicu države, ako u isto vrijeme tvoje besmislice još i podržavaju em bivši ministar obrazovanja, em novoustoličeni ministar vanjskih poslova - ma tko je taj tko bi se tebe usudio pitati kamo je i kome točno otišao novac?

Desni radikali, da zaključim, više neće imati toliko primjetan utjecaj u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, ali bit će zapravo, barem još neko vrijeme, u javnosti prisutniji nego ikad prije. Oni su zadnji koji će osjetiti da u Hrvatskoj, zapravo, novca ima manje nego ikad prije. Ako uopće ikad osjete.