Donedavni, a brojni tvrde i budući – nakon ponovljenih izbora – gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, odani kadar imenjaka Vučića, prije nekoliko je dana izjavio kako će "Josipa Broza Tita vratiti u Kumrovec, odakle je i došao", a na mjestu današnje "Kuće cvijeća" podići muzej srpske povijesti. Recikliranje je to poruke koju je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih naokolo ponavljao Vojislav Šešelj, ali čini mi se da je ćosavi „vojvoda“ umjesto nekakvog budućeg muzeja spominjao uvodno probijanje raspadnutoga kadavera glogovim kolcem…

Ni do kakvog preseljenja Tita, naravno, neće doći. Sigurno ste i sami primijetili da se dvije najveće stranke u Hrvatskoj i Srbiji, partnerice u Europskoj pučkoj partiji, verbalno uzjogune kad su s druge strane Dunava neki važniji izbori. Kad god je "ovdje" neka predizborna kampanja, "tamo" se nađe netko (češće neki stranački trećepozivac nego sam predsjednik) tko će zvučno ispaliti neku provokaciju na "naš" račun – obično vezanu uz kakav stariji ili noviji ratni zločin, mada ne nužno. Na to se onda dodatno nakostriješi "naša" ljuta desnica, za njom još poneka stranka, a predsjednik one Najveće i njegovi najbliži suradnici, upitani za komentar, mirno će uzvraćati u stilu "to oni nešto izvode radi svoje domaće političke situacije, nema smisla da se mi osvrćemo na njih. Mi svakodnevno radimo na poboljšanju uvjeta života našeg čovjeka, a oni tamo neka pričaju i izmišljaju što god hoće. Ali svejedno, neka znaju oni i svi drugi da je ovaj narod teško platio svoju današnju suverenost i ovoliki prosperitet".

I tako od izbora do izbora, baš kao da su se dvije sestrinske pučke stranke, božemeprosti, dogovorile. Dobar susjed i služi tome da pomogne kad zatreba. E, ali ove je godine Zoran Milanović ubacio klip među te dobro uhodane zupčanike. Nimalo ne razumijem njegovu strategiju (ako takvo što uopće i postoji) još od polaganja predsjedničke prisege, a ovo zadnje, s kandidaturom bez kandidature, to mi tek nije jasno. Ali kužim i veseli me prethodni taktički potez, onaj s odabirom datuma i dana izbora: njime je HDZ-u i iz ruku i iz rukava izbacio neke događaje koje ta stranka uredno prisvaja i rado bi ih iskoristila za svoju kampanju: Praznik rada, godišnjicu oslobađanja zapadne Slavonije, pa obljetnice tragičnog pokušaja bijega iz Jasenovca, pa bleiburške komemoracije, i tako sve do onoga što HDZ tako uporno naziva Danom državnosti. Plus srijeda, dan posred tjedna i nespojiv s vikendom.

Važno je, rekli smo, imati dobrog susjeda. Aco, komšo, pomagaj hitno, ovaj moj nam je napravio totalni džumbus u rutini. I kad je AV shvatio što mu AP poručuje, odgovorio je samo: "Biće rešeno do sutra ujutru!" pa nazvao neki kratki broj: "Alo, Šapiću, imam hitan zadatak za tebe. Znaš da ja radim 24 sata dnevno, noć da ni ne pominjem, nemam vremena sve sam. Slušaj, do zore oću da smisliš nešto efektno šta će da zavadi opozicione stranke u Hrvatskoj. Ne pitaj zašto, samo smisli i izvrši."

I već sljedećeg dana Šapić ispali ono o vraćanju Tita u Kumrovec, odakle je i došao te podizanju muzeja srpske povijesti, najbolje što je kroz noć uspio smisliti. Od hrvatskih stranaka na to je vehementno reagirao jedino Domovinski pokret, odnosno Penava, ali našla su se i dva dobrohotna komentatora. Prvi je Robert Šplajt, načelnik općine Kumrovec, HNS-ovac i kandidat na HDZ-ovoj listi, koji apsolutno podržava Šapićevu ideju, ali isključivo iz komercijalnih razloga: "Ako Kumrovec sada posjećuje oko 160 tisuća turista, s povratkom Titovih posmrtnih ostataka bilo bi ih barem milijun." Drugi entuzijast je poznati osječki poduzetnik Ivan Komak koji je spreman i sponzorirati i suorganizirati takvu selidbu, također iz komercijalnih razloga.

Na njihovu žalost, takvo što se nikad neće dogoditi. Ona mramorna kutija koja se vidi teška je devet tona, a projektna dokumentacija o unutrašnjosti samoga groba (što, niste valjda mislili da je ispod zemlje samo betonska grobnica i lijes?) čuva se kao vojna tajna u Vojsci Srbije, budući da je cijeli projekt davne 1980. i osmislilo i izvelo Vojno građevinsko poduzeće "Beli potok". To je uostalom stajalo i u obrazloženju odluke da se Jovanku Broz ne sahrani uz muža, nego u susjednoj prostoriji.

E da, kad smo već kod Jovanke – ako se ideja o deložaciji Tita nekim čudom i ostvari, što s njenim grobom i ostacima? Hoće li i njih poslati u Kumrovec, ili ipak u rodne ličke Pećane? Jer, kakve ona veze ima sa muzejom srpske povijesti, pogotovo onakvim kakav bi se dao očekivati od ove vlasti?

E moj Šapiću, vrijediš barem koliko dvjesto vijetnamskih botova…