Proljeće je stiglo, kristalno vedro nebo otkriva kako nježna, najnježnija nijansa zelene boje počinje prekrivati gole grane stabala u parku, a na klupici dva živahna starčića hrane golubove, uglavnom šuteći. Jedan se napokon oglasi:

- Za koji dan će doći kositi travu, obožavam miris friško pokošene trave…

- Nisi alergičan na nju? Ono, ne šmrcaš, ne brišeš suhi nos prstom? – jetko mu uzvrati kolega.

- Ne, samo dobijem neku blagu, rijetku vrstu anemije, pa stalno kašljucam dok ponavljam iste rečenice. To mi je davno ustanovila jedna lekarka, vojna.

- Ne diraj mi se u majku, stoput sam ti rekao!

- Ko se dira, kaj je tebi?! Pričali smo o mojim zdravstvenim teškoćama, ne o majkama. Al okej, dodat ću i svoje zdravstveno stanje na popis tvojih ne-tema.

Šutnja potraje tek desetak sekundi.

- Ali znaš što jest tema? To da je ispred tebe triput golubova nego ispred mene. Kako to?

- Nemam pojma, valjda sam im simpatičniji?

- Ti simpatičniji, nemoj, umrijet ću od smijeha! Vidi, bacamo im iste količine sjemenki, a kod tebe kljucaju sve u šesnaest… Znaš kako kažu za golubove? „Leteći štakori“, možda je u tome stvar, možda im zato zbilja i jesi simpatičniji.

- Joj, dajte me najte, samo mi ti nemoj o štakorima! Misliš da sam ćorav i gluh? Pa ti svaku drugu porciju bacaš pod rit, iza klupe, imaš ih tamo skoro ko i ja tu ispred. Toviš svoje poskrivećki, to ti je stara navada. I onda ti ona mala Filipinka iz kuhinje uhvati najdebljega, pa ga dobiješ u svoju sobu na luzonski način, kao desert. Štakorojedac obični.

- Izmišljotine, uvrede, podmetanja i laži, to je jedino što si ikad znao… Nego, kad smo kod toga, oćemo večeras gledat TV-debatu? Ovo im je zadnja, u nedjelju su izbori.

- Može, ako se nećeš vrijeđati na svako moje podbadanje?

- Podbadanje? To su tvoje luzerske dosjetke, a ne podbadnje. Kako uopće itko može pomisliti da Joža može biti izabran za predsjednika države?

- Jesi pratio ankete, vidio koliko je potpisa skupio i koga je sve pregazio u prvom krugu?

- Ma to je sve zajebancija, ljudima je više puna kapa svega, i od Kolakakušićevog mandata, pa onda još i Zekanovićevog, pa se sprdaju s ozbiljnim stvarima…

- To si u pravu, ljudima je stvarno puna kapa, ali od stalno istih faca. Željni su novih lica…

- Novih lica? Tebi je Manolić novo lice?!? Pa triput je stariji od Jandrokovića! – ražesti se ovaj i razmahne rukama tako da mu svi golubovi iza klupe pojure naprijed, prema slučajno prosutim sjemenkama.

- Hihihi… Nego, Njonjo je u politici samostalne Hrvatske desetljećima, na raznoraznim važnim dužnostima, i sve je to vrijeme svima išao na živce, osim gazdama kojima se znao uvući kamo treba, od Sanadera nadalje. A Jolly se povukao nakon prvih pet godina, i to iz više nego časnih razloga. I tko je tu onda novo lice?

- Ti nisi pri sebi…

- Au, vidi ovog s najljubičastijim vratom, sad ti je straga protrčao između nogu. Taj je najtustiji, vidi kak rastjeruje sve druge i čoka njihovo zrnje… Ajmo se kladit da ga sljedeći put neće bit ovdje, tvoja je to škola.

U tom se trenutku iza njih pojave dva snažna, tamnoputa mladića u bijelim odorama.

- Vamos gospodini, ručak!

Svaki uzme svoga pod ruku i povede blagom uzbrdicom prema zgradi na vrhu brežuljka.

- Ajde, hvala bogu da su došli, pripišalo mi se toliko da sam već mislio otići dolje do šume…

- A zašto lijepo ne staviš pelenu kao ja, te mirna Bosna i Hercegovina. Ah, da, sigurno je prilično teško konje sedlati s pelenom na sebi, hehehe.

- Znam i zašto ti po cijele dane nosiš te Augijeve štale u hlačama. Zato da ti ne ispadne… Znaš već tko, hihihi…

Dvojica njegovatelja kratko se pogledaju, slegnu ramenima i nasmiješeno nastave dalje. Baš su neki dan razgovarali o tome kolika je prednost to što ne poznaju jezik na kojem komuniciraju štićenici Doma „Miješani krupni otpad“, jer im neki osjećaj govori da bi u suprotnom, unatoč sjajnoj plaći, vrlo brzo dali otkaz.