Nema razloga za paniku. Vijesti o tome da će beogradski kafići i klubovi dobiti ograničeno radno vrijeme i zabranu prejake glazbe uvelike su pretjerane. Carstvo poroka i bjesomučne zabave, na koji glas je Beograd izašao kod Hrvata i Slovenaca, nije ugroženo
Novi gradski propisi teorijski nalažu da kafić u stambenoj zgradi mora biti zvučno izoliran tako da se u stanu iznad ne čuje više od 32 decibela buke. Zatim ograničavaju, opet teorijski, radno vrijeme do 23 sata radnim danom, a da razglas bude ugašen sat ranije; vikendom je to sve sat dulje. Velim, teorijski, jer znamo mi njih sve skupa, hvala lijepa. Gradska vlast također ima namjeru zabraniti prodaju alkohola nakon 22 sata, opet teorijski, kao što ćemo vidjeti.
Sponzoruše u dolini nojeva
Ali, idemo redom. Glavni izvor nesnosne buke nisu unutrašnjosti kafića, gdje je buka fakat nesnosna, nego terase i izdvojeni kafići i klubovi na koje se propis ne odnosi. Najgoru buku, međutim, stvaraju gosti kafića i klubova nakon zatvaranja: deru se po cesti onako pijani ili već pod utjecajem nečega i to traje dok ne promuknu (uglavnom) ili dok policija ne ureduje (veoma rijetko, pogotovo na fancy mjestima). Nešto mi se ne čini da će se ovi gradski propisi primjenjivati u čuvenoj ulici Strahinića bana, zvanoj i 'Silikonska dolina' ili 'Dolina nojeva' (zbog sponzoruša koje istežu vratove da bolje vide tko sjedi u BMW X 6, u Q 7 ili u Porsche Cayenne); slično je i u gornjoj Njegoševoj, u susjedstvu onog Severininog novog dečka.
O Slovencima i Hrvatima tako omiljenim splavovima i da ne govorimo: voda tako lijepo prenosi turbo-folk cajke da ne možete povjerovati. U prosjeku je lako zvučno izolirati kafiće i većina već jest (stanari imaju učinkovite načine da stave do znanja kad im buka zaista zasmeta). Nemoguće je zvučno izolirati razuzdanu gomilu klinaca na pivu i tabletama kad ih jednom izbace na cestu. Jest Beograd uz mnogo pompe i veselja uveo službu koju zovu Komunalna policija, ali sada ispada da je to način na koji stranke na vlasti upošljavaju svoje nezbrinute aktiviste. Policija uglavnom ima važnija posla od noćne buke i objasnit će vam uredno preko telefona koliko je njima život težak, a vi ih gnjavite nekom glazbom iz kafića.
Zbog nekog razloga – svuda, ne samo u Beogradu – vlasnici kafića misle, poput ruskog vojskovođe Suvorova, da je muzika dobra kad je glasna, naročito bubanj. Jednom sam se tako zavukao s jednim mojim izvorom u prazan kafić (niti je njemu bilo dobro da ga vide sa mnom, niti meni s njim). Mada smo bili sami, muzika je bila toliko nesnosno glasna da se nismo čuli. Zamolio sam konobara da to malo utiša, ali je on odbio, jer da vlasnik ne dopušta tihu muziku. Jedva smo ga uvjerili. Dobro, možda sam ja mator i konzervativan (jesam, kad promislim) kad mislim da ljudi idu u birtiju da se druže i razgovaraju. Ne znam, valjda to danas tako treba...
Vrijeme fajronta, tj. zatvaranja 'objekta' uvijek je kategorija nadasve fleksibilna. Birtija radi dok može, a dokle može, najbolje zna birtaš. Policije i inspekcije, doduše, postoje, ali i oni su ljudi s kojima se, prema tome, dade dogovoriti. Pametni vlasnici kafića utišat će svoju muziku na vrijeme i paziti da dragi gosti ne prave vani kravale i sve će biti kako treba. Privilegirani 'objekti' poput onih u Strahinića bana i Njegoševoj ionako su iznad svakog zakona, kao i moj susjed, bivši udbaš sa zanimljivom karijerom koji živi od nedostatka dokaza. On je uzeo bivši nogometni teren Šeste gimnazije i podigao onaj napuhani šator za wellness i ostale pomodne bedastoće, odakle se ori turbo folk do u nedoba iz ozvučenja od par megavata. Nema te policije koja bi se usudila uredovati.
Zabrana pogoduje kućnom alkoholizmu
Što se zabrane prodaje pijače nakon deset noću tiče, to će mlade generacije naučiti racionalnom planiranju života. Starije generacije također će početi praviti zalihe za slučaj da im, eto, dođe da se napiju ili ako im ulete iznenadni gosti. A gdje su zalihe, tu su i iskušenja; gdje su iskušenja, tu su i slabosti; što je čovjek nego krhka posuda puna mana? Svemu može odoljeti – osim iskušenju...
Ukratko, ta zabrana prodaje alkohola nakon 22 sata pogoduje još većem alkoholizmu u Srbeka, kao i zabrana pušenja. Pušači tako moraju u birtiju, a tamo nema smisla sjediti 'nako, što vele Bosanci, niti je to pristojno, te valja nešto i popiti; ako pijanac ima otvoren dućan u blizini (a u Beogradu ih ima uvijek), neće praviti zalihe, pak mu se vjerojatno neće ni dati da ode do dućana umjesto u krevet. Ako ima zalihe, lakše će se upropastiti kao guda.
Put u Europu popločan je - sramoćenjem
Iz svega izloženoga razvidno je da su gradske i ostale vlasti u našim dičnim suverenim i neovisnim 'Mickey Mouse' državicama brzoplete, neobaviještene i glupe. One u svojoj bezazlenoj gluposti misle da je put u Europu popločan prije svega drugoga zabranom pušenja, ograničavanjem rada birtijama, novim registarskim tablama i prometnim dozvolama, uvođenjem nesmiljene eksploatacije radništva, seljaštva i poštene inteligencije, ukidanjem sindikalnih prava i slobode štampe. Čujem da će Hrvatska uvesti novo kazneno djelo 'sramoćenja'; kasno, jer su ih susjedi Mađari već prestigli mnogo temeljnijim zakonskim promjenama. 'Sramoćenje' je, čujem, i kada se o nekome objave istiniti podaci, što nama u Srbiji nije novost: imali smo mi takav Zakon o javnom informiranju u vrijeme nenarodnoga režima Miloševića, njegove gospođe supruge i Voje Šešelja, trenutačno odsutnoga.
Ukratko, ako sažmemo gornje, nema bojazni da će Beograd postati dosadno i uređeno naseljeno mjesto poput Zagreba, Ljubljane, Graza, Vijene, ili Uppsale. Slobodno navalite, natankajte auto u Spačvi (benzin je bolji i jeftiniji) i stignite na vrijeme tamo gdje se radi radnja (where the action is)! Euri se primaju sa zahvalnošću – dok ne postanu službena valuta, a na to bumo pričekali.