Draga Rujana,

bila sam u vezi na 'daljinu' skoro 3 godine, u drugoj državi, s čovjekom kojeg jako volim.. Divan je i puno mi znači.. previše. Mislim da sam se prvi put put ozbiljno zaljubila, kao tuka, u četrdesetima, a onda ga i ozbiljno zavoljela.

Imam dijete, koje će još malo biti odraslo, kćer, sad će maturirati, on nema djece ni brakova. Ja imam nešto dugih veza, ne baš sretnih, iza sebe, on isto, kao što je i pričao da je bio 'ženskar', živio je 'slobodan' život, momački, recimo to tako.

Ja sam htjela (a činilo mi se i on), da budemo zajedno, ali ja to nisam mogla ostvariti... nekako sam bila 'podijeljena'. Kćer i ja nemamo nikog na koga bi se zaista oslonile i tko je bio voljan pomoći, cijeli naš život. A on je htio sve, da sam njegova, zabavna, raspoložena i slično. Ovdje je teško za opstati, a nekmoli što drugo. No to nije glavni problem. Svašta sam mu predbacila, a zapravo nisam mogla ostaviti kćer 'na cjedilu', jer mi se činilo da za nju nema stvarnog mjesta u toj 'priči' i on me ostavio, a mene je njezina tuga slomila.

Činilo mi se da je za nju najbolje makar maturirati ovdje i upisati faks, kad joj ne mogu omogućiti nešto drugo. A on je želio da se 'borim' za njega. Njih dvoje su stvarali dobar odnos, rekao je da želi da je ona uključena, tj. da je on uključen u njen život, ali na praktičnom planu je to bilo teško izvedivo. Teške su to odluke, izjeda me. I nitko nije ispao sretan. Kćer gleda kako propadam, ja se ne mogu sabrati, s njim mi je sve sjajno, teško mi je što se nisam mogla odlučiti da nešto poduzmem, a i teško što on to nije mogao prihvatiti ili shvatiti, makar ga razumijem, a i čini mi se da je njemu bilo teško u tom svemu, predbacio mi je da nije uključen u te moje odluke, i to je istina, ali to sad ne mogu više vratiti.

Svi prijatelji kažu - zaboravi ga, ostavi, 'takav' ti nije dobar, trebao je 'shvatiti', 'razumjeti', 'pomoći'...

Definitivno nisam to dobro odkomunicirala, komunikacija teško radi kad su ljudi na daljinu, kad imate takve duboke podjele u sebi, i jesam, zbog svih svojih strahova, bila jako oprezna i odbijala se prepustiti osjećajima ili pričati o tom što me muči. Cijelo vrijeme se vrtimo oko tog što sam istovremeno i ljuta i jadna kad mu nešto ne mogu dati, jadna zato što pomislim da mu je i bolje bez mene, slobodne žene mogu puno više pružiti nego ja, a ljuta jer pomislim da me voli bi me prihvatio takvu kakva jesam, bilo bi mu važno da mi je dobro, borio bi se on za mene... i onda shvatim koliko je to sve bezveze, jer tako nema smisla, svi ti moji iracionalni strahovi ne vode nikud, ali me žestoko obuzimaju, to više što ga više želim, što smo više udaljeni, panika raste, a moj praktični život se nije popravio da bi olakšao sav taj teret.

Tako da ispada da smo oboje bili tvrdoglavi, svaki na svoju 'bandu', ali vrijeme vratiti ne mogu, ljudi se polako mijenjanju i prilagođavaju, koliko god to htjeli, a makar sam puno pogriješila tražim način, neki 'kanal' prema komuniciranju, ne znam zapravo kuda da krenem, osjećam se i glupo i patetično, ali bol je stvarna i intenzivna, i ne znam to ispraviti.

Nadam se da imaš neku pametnu...

Neutješna pogreška

L.

Draga L.,

oprosti, ali tvoje pismo je jako konfuzno, pa ga moram raščlaniti da mi bude lakše…

Dakle:

1. ti si ovdje a on 'tamo'? Da li to znači da ti je on nudio da vas dvije dođete “tamo”? Ako je tako, po čemu si zaključila da je za tvoju kćer bolje da ovdje završi srednju školu i upiše faks, kada se pola Hrvatske mladeži trudi otići u neko 'tamo'? Osim ako to njegovo 'tamo' nije neka zemlja poznata po ljudskim pravima kao Turkmenistan ili Burkina Faso….

Ako je pak njegova ponuda bila neodređena, imaš pravo, trebala si ga eksplicitno pitati misli li on to samo na tebe ili na vas dvije – ukoliko je mislio samo na tebe - i to ti rekao, onda tvoji prijatelji imaju pravo i 'takav' ti ne treba. Ali ako si ti samo 'osjećala' da si pozvana sama a nisi sjela i popričala s njim o realnostima preseljenja, traženja posla, upisivanja djeteta koje možda ne govori jezik u školu, itd., onda si stvarno zeznula stvar s komunikacijom – kao što si i sama uostalom primijetila.

2. htio je da se boriš za njega – ne znam što bi u ovom slučaju trebalo značiti – 'boriti se' za nekoga?? Nema se tu tko za što boriti, nije život ljubavni roman. Odrasli ste ljudi, trebali ste staviti sve karte na stol i vidjeti što se da učiniti.

3. iz tvog pisma nije za razumjeti jeste li vi sada ponovno zajedno ili niste? Kažeš da te ostavio, a poslije pišeš o njemu u prezentu…Ako se još viđate/čujete/dopisujete, nije kasno da revidiraš svoju odluku, odnosno da sjednete i popričate o tome što bi i koga taj zajednički život podrazumijevao. Međutim, meni se čini da si se ti prestrašila da ćeš ovdje ostaviti sve što imaš, otići 'tamo', a da to sve skupa neće dugo trajati i što ćeš onda?

Drugim riječima, nisi imala povjerenja niti u sebe niti u njega (zbog njegove prošlosti 'ženskara'?) jer si se očito već prije opekla, pa ti se činilo da je bolje ostati u poznatoj žabokrečini s vezom na daljinu nego napraviti radikalan potez i onda riskirati da te se ubrzo zasiti kada vidi da ne možeš uvijek biti 'njegova, raspoložena i slično'. To je, naravno – moguće.

No s druge strane je također moguće da je on konačno htio porodicu s djetetom koje ne mora odgajati od nule - bez obzira što nije njegovo. Dakle u tom slučaju je htio tebe i nju, takve kakve ste – a tvoje ga je odbijanje duboko povrijedilo…

Razumijem i tebe i njega – oboje se na neki način osjećate iznevjereno – ali nemam nikakvu 'pametnu' osim one koju možda ne želiš čuti; Sjedni i razgovaraj. Prvo vidi s njim na čemu si, onda popričaj s kćerkom – ona je vrlo vjerojatno odraslija nego što misliš. Otkrij karte, priznaj mu svoje strahove, reci mu zašto si ga odbila, reci mu da preseliti svoj život s četiri banke iz zemlje gdje imaš prijatelje, porodicu i infrastrukturu u drugu zemlju gdje ćeš u početku biti ovisna samo o njemu - nije samo tako. Reci mu da si pogriješila što si ga isključila iz donošenja odluka i života svoje kćeri. Reci mu da se ne kaniš boriti 'za njega' nego uz njega.

A što se tiče životnog oslonca za koji kažeš da ga nemaš – možda je sada vrijeme da barem dopustiš nekome da pokuša. Pa bilo to na praktičnom ili nepraktičnom planu. Jer znaš kako se kaže: sreća prati hrabre