Na referendumu o trpanju katoličke definicije obitelji u Ustav bez ikakvih ću dvojbi glasati protiv, jer većina ne smije propisivati način života manjine. Vjerujem da se Saudijska Arabija ili Kina ne bi smjele petljati u način života svojih kršćana, a jednako tako nije u redu kada većinska kršćanska populacija u nekoj državi želi poniziti svoje manjine – recimo, ateiste, homoseksualce, Židove ili, recimo, muslimane. Kada se spomenu homoseksualci, doduše, mnoge se vjerske zajednice slažu s katolicima, no to ne mijenja temeljni princip zaštite manjina kao mjerila društvenog razvoja. U ovom ideološkom ratu između Vlade i Crkve, dakle, navijam za Vladu, no pitanje braka ipak mi nije važnije od demokracije, a države valjda moraju olakšati svojim građanima i odlučivanje i izjašnjavanje. Našim vladama i strankama to, bojim se, tradicionalno ne leži na srcu. Recimo, proevropska koalicija HDZ-a, SDP-a i Vesne Pusić, uz veliku pomoć medija, potpuno je bila onemogućila ozbiljnu raspravu o Evropskoj uniji, plašeći se panično argumenata s desne i lijeve političke margine.

Referendumski grijeh

Nisam, doduše, vidio pravu alternativu Evropskoj uniji (i još je ne vidim), pa sam svejedno glasao za to političko čudo, ali i od njega su mi puno važnije demokracija i opće pravo na informacije o politici. Da su javnosti bile dostupne sve bitne informacije i stavovi, možda bi izjašnjavanje o predavanju suvereniteta Bruxellesu drugačije izgledalo, a svakako bi bilo puno demokratičnije. No, posebno me razočarala odluka tadašnje vlasti o ukidanju donje granica odaziva na referendum. Ispravna pretpostavka da će biti teško dovući na biračka mjesta više od polovice upisanih birača ne opravdava olako mijenjanje zakona. Promjene zbog zadovoljavanja prolaznih potreba (npr. 'Lex Komadina' te 'Lex Perković') vode pravnoj nesigurnosti, a tu Hrvatska očito nije napravila bitne pomake u odnosu na prethodnu državnu zajednicu. I što sada imamo? Eto, iz borbe oko ustavne definicije obitelji, ili svakog budućeg referendumskog pitanja, izbačena je mogućnost bojkota, jer će referendum važiti i ako na njega izađe samo pet ljudi. Mogućim priznavanjem takvog odaziva demokracija se pak pretvara u parodiju, a ovakvu provedbu direktne demokracije smatram štetnim ekstremizmom, kakav dokazano onemogućuje bilo kakvu demokraciju.

Dakle, u EU smo ušli rušeći demokratska pravila i principe, a kratkovidna promjena pravila o referendumu mogla bi nam pomoći da se s vremenom pretvorimo u nekakvu katoličku Bjelorusiju. No, ni tu nije kraj muke, jer referendum kao korektiv predstavničke demokracije služi tome da ljudi koji se ne slažu s vlašću nešto tim povodom i učine. Referendum je sastavni dio hrvatskog političkog sustava, pa ga svi moraju poštivati, uključujući SDP-ove pravnike. Kako je, dakle, vlast reagirala na prikupljanje potpisa za referendum o novom petljanju po Ustavu? Čini mi se da su se Zoran Milanović, Vesna Pusić i ostali jednostavno uvrijedili što u Hrvatskoj, eto, ima ljudi koji se s njima ne slažu, i još su, vidi vraga, sveudilj poštujući zakone, pokušali provesti svoju volju. Zar bi vlada 'lijevog centra' bila sretna da ima tuđmanovski utjecaj, kojim bi spriječila oporbenu situaciju u zemlji?

Prema raspletu utakmice

Mnogi su novinari i aktivisti tvrdili da su u prikupljanju potpisa za referendum kršeni zakoni, no nisam čuo za ozbiljniju tužbu, a kamoli presudu koja bi to dokazala, pa ću stisnuti zube i čestitati ideološkim protivnicima na odličnoj organizaciji. I GONG-u bi bilo pametnije da se tako postavi, ili barem da se malko primiri, jer se u zadnje vrijeme nametnuo kao glasnogovornik Kukuriku koalicije, veselo čerupajući vlastitu vjerodostojnost. To što iza katoličke udruge U ime obitelji očito stoji novac bogatih ljudi i institucija također ne smatram nekim problemom, jer sam bio u grupi koja je osnivala novinu Zarez novcem Sorosevog Otvorenog društva, pa je jasno da nisam radikalni mrzitelj bogataša... Bio bih pravi licemjer kada bih se sada zgražao nad bogatim katolicima koji, poput Sorosa na drugoj strani ideološkog spektra, novcem šire svoj svjetonazor.

Dakle, premda ova politička utakmica još nije gotova, prvo je poluvrijeme pripalo Crkvi: jedan je gol dala prikupivši potpise za referendum u nimalo povoljnom roku, a potom je njen protivnik zabio autogol pokušavajući diskreditirati i potpise katolika i ustavnu kategoriju referenduma. Vlast bi, ukoliko želi pobijediti u ovoj utakmici, morala naći boljeg golgetera od šefa saborskog odbora Peđe Grbina, čiji argumenti blijede pred onima različitih ustavnih stručnjaka, a nisam ni siguran da bi trebalo ići na pobjedu pod svaku cijenu – strategiju bi možda trebalo graditi dugoročno, za čitavo prvenstvo. Spreman sam glasanjem braniti svoje vrijednosti od nasrtaja klerikalne struje hrvatskog društva no, ako Vlada pobjedu postigne izvan terena, fiškalskim manipulacijama (čega se, priznajem, malko bojim), pobjeda će se obiti o glavu i njoj i svima nama koji s SDP-om ili HNS-om dijelimo neke ideološke odrednice.