U SDP-u su sve duhovitiji. Uostalom, što im drugo preostaje? Pritom je neočekivano najduhovitiji predsjednik SDP-a Peđa Grbin. Iako se čini da mu doskočice kojima povremeno šiba HDZ, što u Hrvatskom saboru, što izvan njega, smišlja netko drugi, sada je autentično rekao nešto uistinu zabavno. A to je da vidi sebe kao premijera. Izrekao je to nepomičnog lica, kojim je podsjetio na komičara Bustera Keatona, te u tmurnu SDP-ovu svakodnevicu - koju podcrtavaju redovita ispitivanja javnog mnijenja i slaba politička komunikacija poput užasne poruke o 'štriku', i to na Svjetski dan prevencije suicida - unio malo vedrine.

Morao je to potvrditi i kroz Glavni odbor jer je dio stranke svjestan toga da će s Grbinom na čelu na sljedećim parlamentarnim izborima doživjeti rezultat kojim će se vratiti u dobar dio 1990-ih. Ukratko, da će se u postotku podrške birača spustiti značajno ispod četvrtine glasova, koliko je SDP-a koalicija osvojila na prošlim izborima za Hrvatski sabor u srpnju 2020. Kako ni tih nešto manje od 25 posto glasova za SDP i partnere nije bilo dovoljno da se stranka prije tri godine vrati na vlast, kako li će tek mogući upola slabiji rezultat - koji projiciraju ankete - omogućiti da Grbin postane premijerom. On to vidi. Drugi ne vide.

Skok s motkom u Banske dvore

Podjednako je izgledno da će predsjednik SDP-a postati novim premijerom kao i situacija u kojoj će na Ljetnim olimpijskim igrama u Parizu 2024. osvojiti medalju u skoku s motkom. O (ne)mogućnostima pojedinih hrvatskih političara i političarki da preko parlamentarnih izbora u 2024. stignu do najutjecajnije političke dužnosti u Hrvatskoj bit će govora sljedećih dvanaest mjeseci, u kojima bi se trebali održati izbori za Hrvatski sabor. Njegov je sadašnji saziv konstituiran 22. srpnja 2020. te se niz sadašnjih hrvatskih parlamentaraca uoči redovitog početka zasjedanja Sabora itekako pita je li im ovo posljednja godina kako su dio hrvatskoga zakonodavnog tijela sa svim dužnostima i pravima koji im na temelju toga pripadaju te kako sačuvati, kako to pežorativno opisuje premijer Andrej Plenković, svoje 'male sinekure'. HDZ očito računa samo na velike sinekure. Da je Grbin rekao da se vidi kao ponovno izabrani saborski zastupnik, to bi bilo itekako izgledno s obzirom da predsjednik stranke de facto odlučuje o svim stranačkim kandidatima na izborima, a SDP će, čak i uz loš rezultat na nacionalnoj razini, u izbornoj jedinici u kojoj će se kandidirati Grbin osvojiti nekoliko mandata. No to je jako daleko od premijerskog mjesta.

Nije nemoguće da SDP na izborima sljedeće godine osvoji ne puno više od broja mandata koliko trenutačno ima njegov saborski klub zastupnika nakon što je u Grbinovu mandatu došlo do raskola u stranci. I da se izborni rezultat stranke dok ju je vodio Davor Bernardić za Grbina pokaže nemogućom misijom. Stoga će preostali SDP-ovci u saborskim klupama, baš kao i njihove kolegice i kolege iz drugih stranaka, početkom zasjedanja 15. rujna početi i kalkulirati glede svoje političke budućnosti. Naime posao saborskih zastupnika iz perspektive života i rada najvećeg broja hrvatskih građana djeluje kao posao iz snova, unatoč iznimnoj odgovornosti koju taj posao ustavno i politički podrazumijeva.

Posao iz snova

Dva i pol puta veća plaća od prosječne u zemlji, mogućnost obroka od samo nekoliko eura, niz financijskih povlastica, među kojima je onu o odvojenom životu proslavio upravo Grbin, pravo na stambeno zbrinjavanje ako su zastupnici mjestom prebivališta izvan Zagreba i mogućnost postajanja pravom političkom i medijskom zvijezdom uz uvjet da za takvo što postoje dar i volja. I dok su saborske zastupnice i zastupnici vladajuće većine odreda u sjeni premijera i Vlade kojoj omogućuju parlamentarnu većinu, a žustriji jedino kada premijera i Vladu treba obraniti od oporbenog prozivanja, najunosnije odrađeni zastupnički mandat, s perspektivom da takav i ostane, ima dio oporbenih zastupnika. Zašto?

Zato što su saborske klupe i govornica u sabornici, baš kao i rad u pojedinim saborskim odborima, najbolje moguće mjesto za profiliranje političke karijere te posebice kritičarskih vještina ako je riječ o oporbenom položaju. I dok dio oporbenih zastupnica i zastupnika svoj posao odrađuje iznadprosječno sadržajno i marljivo, ističući se zakonskim i inim inicijativama te brojem javljanja u raspravama, dio je gotovo nevidljiv, baš kao i među vladajućim dijelom Sabora. Uz opisani status, njihov je doprinos parlamentarnom životu krajnje skroman, najčešće sveden na popunjavanje kvoruma. A plaća ide. HDZ je, ne dođe li do nepredvidljiva razvoja političke situacije, na putu prema novoj pobjedi na izborima i mogućnosti sastavljanja Vlade treći put zaredom. I to unatoč svim aferama i kadrovskoj politici u kojoj je moguće, primjerice, da ministar obrane pokušava akademski napredovati s prepisanim skriptama te sâm sebi dodjeljuje stan, što je sada i pravosuđe evidentiralo kao sukob interesa, a da je predsjednik Uprave HEP-a suspektni bespravni graditelj koji plin prodaje i za cent. Je li takva kadrovska politika preporuka premijeru Plenkoviću i za Bruxelles? Osobito kada napomene da će o svemu tome odlučivati onda 'kada njima bude odgovaralo'.

Stoga je veći dio aktualnih saborskih zastupnika najviše zaokupljen mogućnošću da i u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora bude ono što je i sada. Kvorum s maksimumom pogodnosti i minimumom odgovornosti. Kako hrvatski Ustav normira da Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, njihov trenutačni broj, 151, u svjetlu onoga kako hrvatski parlament uopće radi te kako ga percipira većina građana, svakako bi trebalo smanjiti za 20 do 30 mjesta. I ništa se ne bi izgubilo na učinkovitosti ovog ustavotvornog i zakonodavnog tijela. Dapače.

Bitka za fotelje

Zbog toga će i sljedeći parlamentarni izbori biti bitka za parlamentarna mjesta užeg broja domaćih političarki i političara, od kojih nemali broj izvan Sabora nema impresivnije karijere, već im je saborski mandat njen vrhunac. No ne zbog središnje uloge Hrvatskog sabora u hrvatskom političkom sustavu, nego zbog vlastite automarginalizacije u istom tom sustavu naspram Vlade te zbog usmjerenosti na ono što saborski mandat nudi kao pogodnosti. Pritom bi hrvatski građani, odnosno birači teško mogli navesti iole veći broj zastupnika koji ih predstavljaju u parlamentu ne toliko zbog izbornog modela u kojem je ovako određeno preferencijsko glasovanje neučinkovito, koliko zbog pasivizacije velikog broja zastupnika u Saboru.

Zato i rad Hrvatskog sabora u istraživanjima javnog mnijenja redovito dobiva najniže ocjene u usporedbi s radom dviju grana izvršne vlasti. Ipak, dio oporbenih zastupnica i zastupnika veoma vješto i uspješno koristi svoje sudjelovanje u parlamentarnom životu te su upravo oni motori vlastitih stranaka. Od Sandre Benčić, koja je javnim nastupima posve zasjenila ostatak svoje stranke Možemo!, preko većeg dijela zastupničkog kluba Mosta, u kojem su Nikola Grmoja, Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić znatno agilniji od Bože Petrova, do zastupničkih imena poput Željka Pavića, Dalije Orešković, Anke Mrak Taritaš, Katarine Peović i Marijane Puljak, koja kotiraju puno bolje od vlastitih stranačkih, bivših ili sadašnjih, mikrostruktura. Pritom se uvijek postavlja pitanje je li lakše biti učinkoviti kritičar vlasti, i to do daljnjega, ili učinkovit realizator javnih politika kada se jednom osvoji vlast.

Svi se oni temeljem svoga rada u Saboru nadaju da će se naći i u sljedećem sazivu hrvatskog parlamenta, naravno uz uvjet da im političke opcije kojima pripadaju ne implodiraju na različite načine. Veće bi oporbene stranke mogle ostati bez većeg broja zastupničkih mjesta, a one manje potpuno nestati iz parlamenta. Jer – osim vlastite prepoznatljivosti, važna je potpora birača za pojedine stranke i koalicije. Za tu pak potporu najodgovornija su vodstva stranaka, konkretno njihove čelne osobe.

Grbin jest u pravu kada tvrdi da je predsjednik i dalje vodeće oporbene stranke samorazumljivo kandidat za premijera. To su i prvi ljudi platforme Možemo! i Mosta, da se ne nabrajaju preostale stranke sa samo par postotaka podrške u anketama. Međutim jedno je kada ta samorazumljivost ima pokriće u stvarnim odnosima snaga i, što je presudno, u kakvoći osobnog vodstva i političkog rada, a drugo kada je ona iznuđena samim položajem koji se obnaša mlako i bez perspektive. Sljedećih godinu dana puno će se domaćih političara vidjeti u liku saborskih zastupnika. Tješi li to predsjednika SDP-a, za njega takvo što uopće nije iluzija. To pak što se Grbin vidi kao novi premijer, to je već pravi izložak za Muzej iluzija.