Eto noćas je, malo poslije ponoći, završila i ta dugo najavljivana rasprava o povjerenju vladi Jadranke Kosor. Rezultat je, naravno, očekivan: sa 79 discipliniranih glasova vladajuća je koalicija preglasala oporbene 62 ruke. Potrajala bi rasprava i dulje, a možda do trenutka objave ovoga teksta ne bi ni završila, da sami predlagatelji cijelog tog skazanja nisu zaključili da daljnje mrcvarenje u saborskim klupama uistinu više nema nikakvoga smisla. I premda je predsjednik SDP-a Zoran Milanović odustajanje od daljnje rasprave obrazložio uvrijeđenošću zbog opaske HDZ-ovog potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa da bi Ustavni sud mogao ukinuti SDP, nama koji smo cijelu tu raspravu promatrali bilo je i više nego očito da pravi razlog leži negdje drugdje: nakon što su si rekli sve što su imali reći, a u žaru borbe na trenutke i više od toga, i oporba i vladajući jedva su čekali da cijeli taj cirkus, koji je u međuvremenu napustila i većina gledatelja, napokon završi, a akteri pođu svojim kućama.

Danas su vjerojatno i jedni i drugi zadovoljni. Ministri čestitaju premijerki na 'odlučnosti i hrabrom, a opet dostojanstvenom držanju', HDZ-ovci tapšu Šeksa po ramenu i hvale njegove 'genijalne pravničke dosjetke' ('e, Vlado, ono s Ustavnim sudom si im baš dobro izvuk'o'), a SDP-ovci šalju SMS-ove svome stranačkom šefu i ispipavaju kako je on doživio njihove istupe ('super si bio, Zoki; a, kako Ti je zvučalo ono što sam ja rekao/rekla?'). Ipak se uskoro kroje izborne liste i nije zgorega ostati u vezi s onima koji odlučuju o imenima koja će se na njima naći. No izvan tog uskog kruga sudionika jučerašnje saborske rasprave - kojima je bilo najvažnije kako će se držati u toj areni i kako će njihove istupe i doskočice doživjeti njihovi šefovi, mediji i politička javnost - malo tko ima razloga za zadovoljstvo. Jer, čast izuzecima i pokojoj vrijednoj izrečenoj misli, jučerašnja je rasprava po tko zna koji put pokazala da naša politika i većina onih koji se njome bave naprosto žive u nekom svom umjetno stvorenome svijetu, koji s realnim životom jedva da više ima ikakve veze.

Jer dok se u nekim drugim zemljama ozbiljno traži odgovor na pitanje kako u budućnosti spriječiti krize poput one koja je protekle dvije godine pogodila većinu zapadnoga svijeta, u nas se čeka da kriza prođe sama od sebe. Dok neke ozbiljne vlade, pa i po cijenu masovnih prosvjeda, povlače poteze koji bi njihovim zemljama u budućnosti trebali donijeti bolju konkurentnost na globalnome tržištu, u nas se tek konstatira da naša vlada to ne čini, no istodobno nitko ne pokazuje odlučnost da bi to, ako sutra dođe na vlast, činio bitno drugačije od nje. Dok se negdje drugdje ozbiljno oslanja na potencijale koje pojedina zemlja ima, naša zemlja svoje potencijale još nije pravo ni prepoznala, a kamoli razvila. Brodogradnje se, nakon što su kooperanti i mešetari iz nje isisali sve što su mogli, odričemo, obalu betoniramo, zemlju zbog poticaja dajemo i onima koji je ne obrađuju, drvo izvozimo u trupcima, u školstvu vječno eksperimentiramo, a mlade stručnjake školujemo drugima.

Umjesto o povjerenju Vladi, treba provesti raspravu o cijeloj političkoj generaciji

Vremena u kojima živimo naprosto vape za nekim novim ljudima koji će - umjesto besplodnih rasprava o tome čiji su stranački vrhovi više korumpirani, je li netko bio kapetan ili pukovnik, tko je budala, a tko komunjara, tko je bježao, a tko svirao i koga više vole u Washingtonu i Bruxellesu - stvari u ovoj zemlji, koju ćemo sutra morati ostaviti i svojoj djeci, znati postaviti na svoje mjesto.

Zbog svega toga cijela ova rasprava o povjerenju vladi Jadranke Kosor možda i nije bila potpuno bespotrebna. Ako ništa drugo, barem je i najzagriženijim zaljubljenicima u neke aktualne političke zvijezde mogla i više nego zorno pokazati da njihov sjaj pripada nekom prošlom svršenom vremenu. I zadnjem je promatraču jučerašnje rasprave valjda postalo jasno da aktualne političke elite nemaju ni volje ni znanja prepoznati prave probleme s kojima se suočavamo, a kamoli ponuditi neka suvisla i ostvariva rješenja. I zato nam je, umjesto rasprave o povjerenju jednoj vladi, što prije potrebna jedna druga, malo šira rasprava - ona o povjerenju cijeloj jednoj političkoj generaciji. Jer je ova koju danas imamo naprosto potrošena, nesposobna za suočavanje s izazovima koje nam nosi danas i, još više, sutra. Sve što nam je ta politička generacija imala reći već smo bezbroj puta čuli, a sve što je znala napraviti, i više smo nego dovoljno trpjeli.