Naime ova stranka službeno je registrirana nekoliko dana nakon što je 15. ožujka stupila na snagu predsjednikova odluka o raspisivanju izbora. Stoga prema zakonu DIP treba odbaciti njihovu listu kao nepravovaljanu, što je i učinio. Međutim, nakon njihove žalbe, Ustavni sud treba donijeti pravorijek o tome je li takvom odlukom DIP prekršio ustavna prava o slobodnom udruživanju i stranačkom natjecanju, što bi impliciralo odredbu o povezivanju datuma raspisivanja izbora i zadnjeg moguće datuma za registraciju stranaka koje žele sudjelovati na tim izborima.

Treba podsjetiti da su sve ostale stranke koje su izrazile namjeru sudjelovanja na ovim izborima registrirane još lani ili ranije ove godine. Registar stranaka od početka godine 'bogatiji' je za još sedam njih: Javno dobro, Republika, Pokret za životinje, Agrarna stranka – pokret za hrvatsku poljoprivredu, Pravo i pravda, Ričard Nezavisni, Zajedno Hrvatska i Demokršćani. Prema Registru stranaka, u evidenciji postoji 231 politička stranka koja je prestala s radom te 161 aktivna stranka, što znači da je ipak lagano krenula konsolidacija izborne ponude u Hrvatskoj, usprkos i dalje živahnom procesu njihova osnivanja.

U siječnju je bila i osnivačka skupština Plavog grada, nove stranke desne ruke pokojnog Milana Bandića, Ivice Lovrića, koji se razišao sa Strankom rada i solidarnosti te ona ne sudjeluje na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Međutim Plavi grad je za sada registriran kao udruga, a ne (još) kao stranka, te je, prema prvim izjavama, orijentiran isključivo na Zagreb, tj. na lokalne izbore. Na kandidacijskim listama nema više Abecede demokracije, male stranke koja je redovito, zbog abecede, bila prva na glasačkim listićima, a kratko vrijeme bila je i parlamentarna zahvaljujući manevrima bivšeg zastupnika Ivana Pernara, koji je time htio sačuvati novac za njen rad od svoje sada već bivše stranke Živi zid.

Inače, tresla se brda, a rodio se miš – niti je predsjednikovo ime osvanulo na listi, niti je on predložio svoju neovisnu listu, niti je pak Ustavni sud išta poništio ili najavio da bi mogao poništiti, osim što treba odgovoriti na žalbu stranke Demokršćani.

Još jedna naizgled nebitna, no često spominjana stvar – ono što je u žargon europske politike ušlo iz njemačkog, izraz Spitzenkandidat, na hrvatskom se jednostavno zove nositelj liste, pojam koji nam je svima godinama poznat. Nekakve udomaćenice kao što su 'špicenkandidat' ili 'špic-kandidat' su rogobatne i sasvim nepotrebne te pokazuju manjak jezične kulture na stranačkoj sceni.

Međutim institut nositelja liste je nešto što više ne postoji. Da, 1990-ih je doista jedna osoba mogla biti nositelj liste, a u kontekstu polupredsjedničke ustavne arhitekture zemlje, to je mogao biti i predsjednik. Nositelj liste je osoba koja nastupa u ime te liste (koalicijske ili stranačke), stoga ima isturenu ulogu u kampanji, dolazi na ključna televizijska sučeljavanja i slično. U sadašnjem sustavu uopće ne postoje nositelji lista – u I. izbornoj jedinici Plenković, Bauk, Selak Raspudić, Benčić i Kolakušić su jednostavno prvi na listi. Oni su obično predsjednici stranaka, osobe koje stranke žele predložiti za mandatare za sastavljanje Vlade, aktualni ministri ili ministri u sjeni (često nekadašnji, tj. bivši ministri). Međutim na slobodnoj je volji televizijama koga će pozivati te koga će stranke slati da ih predstavlja na sučeljavanjima.

Smanjen broj kandidacijskih lista

Jedno vrijeme u medijima se nešto sitno pisalo o 'silasku u politiku' nekadašnjeg 'prvog gazde u zemlji', no Todorić je naposljetku ipak odustao od sudjelovanja na izborima. Također, govorkalo se da bi SDSS mogao sudjelovati i na općim izborima, točnije u VII. izbornoj jedinici, koja, ovako proširena, obuhvaća mnoge krajeve s etničkom srpskom relativnom ili apsolutnom većinom. Međutim Pupovčeva stranka ipak se nije odlučila na taj potez.

Također, ni na jednoj listi nije bilo moguće pronaći Milinovića i Đapića, prema se netom pred predaju kandidacijskih lista još govorilo da bi oni mogli nastupiti ovdje ili ondje. Na HDZ-ovoj listi za IX. izbornu jedinicu nema Božidara Kalmete. Ljubo Ćesić Rojs je pak osvanuo na listi za inozemstvo grupe stranaka Hrvatsko bilo. Zanimljivo je primijetiti da su Mostovi kandidati u toj izbornoj jedinici ustvari članovi Hrvatske republikanske stranke, glavne oporbene stranke naspram HDZ-a BiH u krajevima te zemlje u kojima postoji etnička hrvatska većina. Premda Možemo ponovno ima listu u inozemstvu, SDP i dalje ustraje na neisticanju kandidature u XI. izbornoj jedinici. Iako su imali preliminarne dogovore, između ostalog i s Ćesićem, domovinci naposljetku također nemaju listu u inozemstvu.

Nadalje, nacionalne stranke nisu istaknule svoje kandidate koji bi se natjecali za jedno od osam saborskih mjesta rezerviranih za predstavnike nacionalnih manjina, tako da taj izborni segment ostaje čvrsto u domeni stranaka, a češće udruga s manjinskim predznakom. Ono što upada u oči da je drugi put zaredom mađarski predstavnik ostvario mjesto u Saboru i prije izbora jer je jedini kandidat. Za talijansko mjesto su barem dva kandidata. Najnapetije će biti između predstavnika Bošnjaka i Albanaca, dviju najvećih etničkih zajednica koje će se natjecati, s ukupno četvero kandidata, za mjesto u Saboru koje predstavlja albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku te slovensku nacionalnu manjinu.

SDP je ponovno bio izrazito velikodušan prema manjim koalicijskim partnerima, poglavito stranci Centar. Uz to, na Iblerovom trgu uvelike su posegnuli za ministarskim i inim kadrovima za vremena Milanovićeve vlade. Premda se to do sada nije pokazalo kao uspješna strategija (sjetimo se Mirka Filipovića, tj. Cro Copa), stranke su ponovno posegnule i za poznatim osobama, pa se tako Alka Vuica našla na SDP-ovoj listi.

Opet se koriste europski zastupnici, župani (i zagrebački gradonačelnik) kako bi se 'vuklo' liste, premda nitko od tih ljudi ne namjerava dati ostavku u Europskom parlamentu, tj. na čelu regionalne samouprave, da bi sjedio u Saboru.

Dio manjih stranaka očito ima problema s kadrovskim popunjavanjem, pa su na liste u jednom dijelu zemlje stavili ljude koji žive u sasvim drugoj županiji ili se pak, kao i prethodnih godina, na njima pojavljuju kandidati koji su, kada se pobliže pogledaju prezimena, godišta i adrese, očito svi članovi bliže ili dalje obitelji. Uz obiteljska poljoprivredna gospodarstva imamo tako i obiteljska izborna gospodarstva.

Što se može reći o kretanju broju kandidacijskih lista tijekom godina? Trebamo gledati samo podatke od 2011., jer je od tih izbora fiksiran broj zastupnika na 151, tj. fiksiran je broj mandata koji se biraju u inozemnoj izbornoj jedinici (jedanaestoj) na tri. Bez obzira na promjenu granica izbornih jedinica između ovogodišnjih i prošlih izbora, ova usporedba nam ipak pomaže vidjeti kako se kretao broj lista koje su biračima bile u ponudi. Naposljetku, jedina izborna jedinica koja nije ustvari usporediva jest VI., jer je ona prije obuhvaćala jugoistok Zagreba i Zagrebačke županije te cijelu Sisačko-moslavačku županiju, a sada obuhvaća zapad Zagreba te zapad i jugozapad Zagrebačke županije.

Od 2011. godine, kada je u deset izbornih jedinica prosječno u ponudi bilo čak trideset lista, do danas se izborna ponuda više-manje prepolovila, pa tako ove godine imamo u prosjeku petnaest lista, odnosno šesnaest, ako ne ubrajamo inozemnu izbornu jedinicu u kojoj se bira tek troje zastupnika, a liste zakonski mogu biti i kraće (s manje od 14 imena - dovoljno je šest, onoliko koliko se bira, plus eventualne zamjene). Ovo je svakako dobra vijest za stranački sustav i stranačko natjecanje u Hrvatskoj jer znači da je konačno došlo do racionalizacije izborne ponude, tj. da se akteri udružuju ili odustaju od izbornog natjecanja ako uviđaju da opetovano ne uspijevaju doprijeti do birača. Manji broj lista nipošto ne treba tumačiti kao 'manje demokracije', dapače, posljednjih godina je izborna ponuda takva da nudi širi ideološki spektar nego ranije, tako da se za svakog birača nađe ponešto. Pa ipak, djelomično je pad broja lista i posljedica predizbornih koalicijskih aranžmana, tako da i uz prosječno 15 lista po izbornoj jedinici u idućem sazivu Sabora lako može ponovno sjediti više od 15 političkih stranaka.

Gdje su nestale žene?

Ono što upada u oči nakon predaje kandidacijskih lista jest velika razlika između broja žena na pojedinim listama. Ako promotrimo liste koje je predložilo pet najvećih stranaka (sa svojim partnerima), vidjet ćemo da se neki nisu baš trudili poštivati odredbu o barem 40 posto manje zastupljenog spola na listama (dakle barem šest ženskih imena na osam muških imena). Na HDZ-ovim listama tek je četvrtina kandidatkinja, a taj udio pada i na niže ako se iz izračuna izuzme inozemna izborna jedinica. Kod Domovinskog pokreta i partnera situacija je nešto uravnoteženija, no i dalje nešto malo ispod 40 posto. Nasuprot tome, mostovci su taman zadovoljili propis, tako da se na njihovim listama u prosjeku nalazi 43,5 posto žena. SDP i Možemo imaju unutarstranačke statutarne odredbe o primjeni principa patentnog zatvarača, tj. naizmjeničnog navođenja kandidata i kandidatkinja na listama, čime su se više-manje dosljedno vodile ove liste. U konačnici, lista SDP-a i partnera u prosjeku ima malo ispod, a lista Možemo i partnera nešto iznad polovice kandidatkinja od ukupnog broja navedenih osoba.

Prema navedenim podacima, i HDZ-u i Domovinskom pokretu prijete novčane kazne zbog nepoštivanja odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova. Bit će potrebno i utvrditi hoće li te kazne biti uvećane zbog uzastopnog, tj. opetovanog kandidiranja neuravnoteženih lista. Ostaje posve nejasno zašto stranka na vlasti, uz masovno članstvo i kadrovski bazen, nije više obratila pažnju na poštivanje ovih odredbi, već ima ovako nizak broj kandidatkinja. Netko će reći da se stranke desno od centra obraćaju biračkome tijelu koje ovo neće zamjeriti, ili čak i pozdraviti, no iz podataka je vidljivo da se Most trudio (i uspio), a Domovinski pokret je pokušao zadovoljiti zakonsku odredbu, dok je HDZ baš debelo ispod nje. Budući da sada više nije moguće 'popravljati' liste, one ostaju ovakve kakve jesu, a na strankama je da tijekom službene kampanje, koja je sada otpočela, objasne kako misle ostvariti veću zastupljenost žena u politici.

Sada, kada je završio kandidacijski proces, a stranke su (barem one veće) objavile svoje izborne programe ili makar programske smjernice, ostaje mala nada da će se kampanja početi više okretati programskim rješenjima, pitanjima i razlikama između stranaka i koalicija. Dakako, tu je i velika odgovornost samih medija, koji bi trebali utišavati buku osobnih vrijeđanja i prepucavanja između kandidata te javnosti približavati konkretan politički sadržaj koji se građanima nudi na izbor 17. travnja.