Na jednome skupu o genetici i društvu pred desetak godina jedan me profesor pitao zašto nismo zvali predstavnike Crkve. Ja sam mu kao odgovor na pitanje ispričao priču iz Levi-Straussa, kako u Brazilu postoji jedno pleme koje igra rudimentarni nogomet, s jednim važnim dodatnim pravilom: njihov se nogometni susret završava kada obje ekipe postignu neriješen rezultat. Trebamo li se i mi ponašati poput tog brazilskog plemena?

Igraju li društva ‘na neriješeno’?

Spomenuto brazilsko pleme možda je iznimka u nogometu, ali je u politici, čini se, pravilo. Možda je ta potreba za ‘uravnoteženjem’ i neriješenim rezultatom političkih sporova objašnjenje povećane brige za nedavne političke gubitnike u brojnim zemljama – u Americi, u Francuskoj, a potom, kako svjedoče neki nedavni skupovi – i u Hrvatskoj. Možda je riječ o nekoj instinktivnoj solidarnosti prema gubitnicima? Možda ljudi od politike očekuju neku ‘vagu’, pa se boje da bi pretezanje na jednu stranu moglo postati opasno? Tko zna.

Tako se primjerice pred mjesec dana David Brooks, ugledni novinar još uglednije ljevičarske novine The New York Times, zapitao: kakva je budućnost konzervativaca? Republikanski kandidati su u utrci za predsjednika iznosili konvencionalne argumente, kaže Brooks, ali ako pogledate napise na internetu, naići ćete na vrlo živu i utjecajnu raspravu među pripadnicima umjerene desnice.

Nijanse na US blogosferi

Brooks umjereno-desničarske blogere svrstava u četiri skupine. Prvo, tu su paleokonzervativci. Oni su protiv svega velikoga: protiv velikih korporacija, jake države, i jake vojske. Vrlo su osjetljivi prema tome kako kapitalizam može uništiti lokalne zajednice. Potom, tu su reformisti niže-srednje klase. Blogeri te vrste misle kako bi republikanci morali obraćati više pozornosti na ekonomske potrebe multietničke radničke klase. Treću vrstu predstavljaju meki libertarijanci. Riječ je o blogerima koji zastupaju ‘tržišno rješenje’ problema, ali oni tržišnu orijentaciju ne poistovjećuju s podrškom ‘velikim biznisima’, već je u tim napisima korupcija velikih korporacija jedan od glavnih predmeta blogerske kritike. Naposljetku, tu su i obnovitelji ideja Edmunda Burkea, slavnog liberalno-konzervativnog političkog filozofa 18. stoljeća i velikog kritičara (nasilja) Francuske revolucije. U modernim uvjetima, Burkeove ideje pretvaraju se u kritiku ‘radikalnih’ koraka prilikom reformiranja pojedinih aspekata državne uprave ili društva. Svim tim blogerima i novim konzervativcima zajedničko je, kaže Brooks, što preziru republikanizam utemeljen na donacijama. Za razliku od republikanske matice (u stvarnome životu), oni se rukovode empirijskim podacima, posebno su se specijalizirali u kritici sentimentalnosti (‘srcedrapateljnog’ liberalizma) i kolektivnog mišljenja, i vrlo su umjereni po svojem tonu.

Nisam siguran da se Brooksovi zaključci mogu prenijeti i na hrvatsku blogosferu, ali njegova je klasifikacija zanimljiva kada je prenesemo na domaće - ‘stvarne’ desničare. Pogledajmo.

Hrvatska: tvrdo kuhano ognjištarstvo…

I kod nas postoje paleokonzervativci. Ali za razliku od američkih, naši paleokonzervativci su zastupnici jake države, jake državne regulacije, jake socijalne solidarnosti utemeljene na ideji hrvatskog naroda. Njima je kapitalizam mrzak, i rado bi se vratili u neko ‘zlatno doba’ u kojem bi svi bili sretni. Njihova je kritika države, kako je to nedavno izrazio Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, kritika političkog ‘kameleonstva’, kritika političara nesposobnih za izražavanje jakih stavova i jakih političkih programa. Često se bave jezičnim čistunstvom, kao velikim političkim pitanjem. Katkada, domaći paleokonzervativci jesu osjetljivi prema tome kako kapitalizam ugrožava lokalne zajednice, ali najčešće njihov je stijeg obilježen riječju ‘OSVETA’ za sve nepravde počinjene u doba komunizma.

U domaće reformiste niže-srednje klase donedavno smo mogli ubrajati predstavnike katoličke crkve. Za razliku od prethodne skupine, ova vrsta desnice gotovo uvijek ističe ‘pomirenje’. Zastupnici ove skupine kritiziraju vladu i kapitalistički sustav u ime pravih ‘vrijednosti’ domaćeg ćudoređa i morala, ćudoređa naime ‘običnoga čovjeka’ koji još uvijek u sebi nosi vrline koje danas naočigled nestaju. I ako su viši slojevi ‘odnarođeni’, možda se od njih i mogu dignuti ruke, ali biti brižan zapravo znači voditi brigu o tom ‘običnome čovjeku’ koji bi se lako mogao pokvariti izazvan nemoralom utjelovljenom u višim klasama i u vladajućoj eliti.

…i meko kuhano slobodarstvo

Ne mogu dovoljno objektivno prosuditi, ali čini mi se da raste broj ‘mekih’ libertera. To je zbog toga što u tu skupinu ubrajam samoga sebe. Skupinu domaćih ‘mekih libertera’, za razliku od prethodnih skupina koje su uglavnom ‘off-line’ iliti u realnome svijetu i u realnim medijima, uočavam među blogerima raznih više ili manje čitanih portala, ali posebno u skupini uglednih ekonomista, odnosno kritičara vlada (slijeva i sdesna) koje provode ‘nereformiranu’ ekonomsku politiku, politiku utemeljenu na rentijerstvu posebnih društvenih slojeva i državnih poduzeća. Zašto je riječ o ‘mekim’ liberterima? Zbog toga što se u toj skupini vjerojatno nitko ne bi usudio ‘doktrinarno’ reći, kako kaže Brooks, da bi trebalo ukinuti baš sve državne povlastice, uključujući naknade trudnicama, tramvajske popuste i sl. Premda često ističu nužnost reforme državne uprave, oni isto tako rijetko ističu – ‘doktrinarni’ liberterski stav da je svatko odgovoran za svoj život, za svoje zdravlje i za svoje penzije, i da je država tek ‘nužno zlo’.

Ta je skupina ‘mekih’ libertera često vrlo sklona - možda nesvjesno ili zbog neinformiranosti, obnovi Burkeovskih ideja. Kao moto te skupine mogli bismo izdvojiti citat Edmunda Burkea: ‘Bolje da nas preziru zbog prevelikog strahovanja, negoli da stradamo zbog prevelikog samopouzdanja. Ljudi sa svojom slobodom mogu činiti što im se sviđa, ali prvo trebamo vidjeti što će im se svidjeti da rade, a tek im onda čestitati. Smotreni ljudi pripazit će kako se koristi moć, osobito nova moć u novim ljudima.’ Ti domaći on-line komentatori često zazivaju ideju o ‘nenamjeravanim posljedicama’ ljudskih akcija, o tome kako se dobrim namjerama popločava put u pakao, i idu im na živce ljudi koji ‘znaju što neće, ali ne znaju što hoće’. Za tu je domaću skupinu isto tako karakterističan Brooksov opis: ‘oni su specijalisti u napikavanju balona sentimentalnosti i kolektivističkog mišljenja’, posebno foteljaške sentimentalnosti koja zagovara ‘solidarnost’ sa siromašnima iz nepokrenute udobnosti svoje sobe. Njima je ideja revolucije odium, zbog kojeg je bolje puhati i na hladno. A kako brojni ljudi danas zazivaju revoluciju, kao da je prevrat po sebi neka vrlina koja će iskorijeniti sva zla, raste i broj članova Burkeovske umjerenjačke ‘stranke napretka u granicama zakona’.

Bod u gostima je poželjna stvar

I tako se vraćamo na prvu misao: o igranju društvene utakmice dok rezultat ne bude neriješen. Možda je u toj ideji brazilskih Indijanaca sadržana mudrost koju nismo skloni ozbiljno shvatiti. Ali ako nam se ta metafora ne sviđa, imamo mi i svojih: primjerice o političkome klatnu koje je zastranilo, ali koje će se po sili gravitacije vratiti u neko stabilno stanje. To je vjerojatno vrlo točan opis domaćega socijalnog i političkog stanja. Pretvorimo li pak te metafore u ‘norme’, učinit će se da smo svi mi ‘u biti’ konzervativci. I tek ćemo tada, iz nužde, naime zbog svijesti da nas nepomičnost nikada neće izvući iz loše situacije, pokušati pronaći neko srednje rješenje: stanje u kojem će naša ‘klatna’ ipak ostvarivati neki pomak, i stanje u kojem će momčadi ipak postizati neke pobjede, pa makar i s minimalnom razlikom.