Ako još uvijek makar periferno pratite truljenje odumirućeg dinosaura po imenu hrvatska mainstream glazba, nije vas mogao mimoići tendenciozni PR rollout novog albuma rap dvojca Tram 11 'Jedan na jedan'. Četiri godine nakon povratničkog trijumfa u Domu sportova, u kojem su Srđan Ćuk (General Woo) i Nenad Šimun (Target) podgrijali nostalgiju za potkresanim korijenima hrvatske hip hop kulture, došlo je vrijeme i za ideološko autanje. Woo je proteklih godina u intervjuima brižno pripremao teren za takvu alt-right ekskurziju, a nakon izlaska albuma salama-taktikom režu se slojevi podijeljenih reakcija svojstvenih hrvatskoj javnosti svaki put kad netko baci jeftinu populističku bombu.

Prvo je svoje odradila medijska mašinerija sipajući hvalospjeve navodnom 'albumu godine', iako je ona tek počela. Perjanice domaće glazbene kritike kite album epitetima 'brutalne iskrenosti' i 'političke nekorektnosti' iz pera 'sredovječnih tipova koje je život odalamio po glavi'. Drugi kolege malo su pažljivijim slušanjem u toj tobožnjoj političkoj nekorektnosti pronašli i nekoliko udaraca ispod pojasa, na račun 'Danke partizanke koja upada na terase', 'tople braće Plenkija i Njonje', pa 'Balaševića' i 'bipolarnih bipsića' koji 'puše ku.ac za ćirilicu na Ilici', ali su 'tu zbog novca kao mit iz Jasenovca'. Dodajte na to fotografije repera iz opskurnih restorana s Hasanbegovićem i Bujancem, skrinšote statusa Domovinskog pokreta koje na mrežama dijeli General Woo, uz malo pijanog i napušenog trkeljanja po podcastima i TV emisijama, i dobivate klasičnu PR provokaciju koja bi, tobože, trebala uvjeriti Hrvate da konačno imaju i desničarske repere.

Provokacija je, čini se bar zasad, uspjela. Mreže su eksplodirale, traži se bojkot izdavača i promotora s kojima surađuje Tram 11, a javnost se s pravom pita – kako to da imanentno urbana kultura, koja se oduvijek zalagala za socijalnu pravdu i davala moć govora obespravljenima, pokazuje svoje ružno lice baš u vremenu eksplozije lažnih populističkih proroka.

Mnogi pritom zaboravljaju da desničarski rep nije tu od jučer. Vjerojatno najpopularniji bijeli reper ikad, Eminem, već dvadeset i kusur godina pod svoju lirsku vještinu podvaljuje gnjusnu homofobiju. Ništa manje homofobna nisu ni njegova tamnoputa braća, a u Europi imamo apsurdne primjere poput njemačkog repera tuniskog porijekla Bushida - on je u stihovima sipao govor mržnje stažirajući u uredu berlinskog zastupnika kršćanskih demokrata. Poljski reper Tadek zamijenio je hudicu, sprej i tenisice stipendijom ministarstva kulture i lajnama o populacijskoj politici, Slovenac Zlatko postao je antivakserska ikona dok se srpski Beogradski sindikat iz pionira tvrdog balkanskog rapa presvukao u pravoslavne litijaše koji se vuku za popovima na uličnim prosvjedima u Crnoj Gori.

Grdno sam se namučio preslušati novi album Tram 11 i, osim poslovične homofobije, nisam uspio naći bogzna što od navedenog. Preko sat vremena glazbe naime prezasićeno je izlizanim kvartovskim pričama koje su isparile u oblacima alkohola i dima, gangsta tlapnjama o zaje.anim krimosima i neprikosnovenim verbalnim vještinama te patetičnim maštarijama o seksu s prvakinjama estrade (Lidija Bačić im je odnedavno na posebnom piku).

Čak i kad se očešu o politiku i društvo, sve je to na razini simbola uglavnom apstraktnih mlađoj populaciji ('ja sam braniteljski portal, a ti kurva s Faktografa'), pa ni uz najbolju volju ne vidim kako bi ovakav melanž bumerskog rapa, homofobije i sporadičnih političkih provokacija izveo na ulice prosvjedno 'topovsko meso' – mlade koji koncept modernog prosvjeda opisuju kao zapišavanje HNK s Bakom Prasetom na bluetooth zvučnicima.

Dakako, ovo ne znači da se politički hip hop treba obraćati samo mladima – poslušajte samo kako su vršnjaci Tram 11, A Tribe Called Quest, nakon 20 godina stanke razvalili Donalda Trumpa i njegovu covfefe vladavinu. No jeste li ugledali Wooa i Targeta, s mikrofonom ili bez njega, na nekom od pogubljenih urotničko-antivaksersko-nacionalističkih prosvjeda ili barem na nekom klerikalnom skupu u ime obitelji po uzoru na njihovu istočnu braću iz Beogradskog sindikata? Zbilja vjerujete da je jedan spomen 'tople braće Plenkija i Njonje' dovoljan za titulu antisistemskih glasnogovornika?

Dopuštam da nas stvarnost u Hrvatskoj može demantirati – ne bi bilo prvi put – ali na osnovi preslušanog nameće se zaključak da su Tram 11 desničarski reperi točno onoliko koliko je klijentelistički HDZ umjereni desni centar, raspali SDP ljevica, a lijeni Hasanbegović angažirana desna oporba. Naročito ako se ta famozna najpolitičnija pjesma, u kojoj se ideološkim protivnicima ljutito poručuje da 'puše ku.ac', politički korektno i porinovski friendly zove – 'PŠK'. Ako dečke iz Tram 11 mogu zamisliti u aktivnoj obrani nečega spomenutog na albumu, to je obrana Thompsonove uzurpirane terase – metaforičkog simbola hrvatskog glazbenog mainstreama i njegovih stečenih privilegija – od neke strašne 'Danke partizanke'. No kako sad stvari stoje, gemišt s Hasanbegovićem i Bujancem ipak je manje riskantan.