Trinaestog svibnja 1990., otac me je Yugom 55 vozio u borovsku sportsku dvoranu na koncert Prljavog kazališta, jedan od rijetkih rock događaja u našem malom gradu i utješna nagrada za osnovnoškolca koji još nije odlučio je li panker ili metalac. U autu smo zanijemili slušajući dramatični radijski izvještaj s Maksimira, gdje se upravo odvijala sportska verzija raspada Jugoslavije – famozna utakmica Dinama i Crvene zvezde prekinuta zbog obračuna BBB-a, Delija i milicije.

Roditelji su se premišljali treba li u takvim okolnostima uopće pustiti djecu na koncert na kojemu su lako moguće tenzije, jer dečki iz Prljavog kazališta bili su tada rock prvoborci borbe za samostalnost Hrvatske. Srećom, sve je prošlo mirno – tada još uvijek jugoslavenska milicija nije oduzimala hrvatske zastave (čak ni one s prvim bijelim poljem), a tijekom izvedbe famozne 'Mojoj majci', pa čak ni 'Marine' (u kojoj je frontmen Mladen Bodalec, valjda zbog nemira tog dana, 'progutao' ono 'boje vena, boje Dinama') nije bilo ni približne euforije kao na onom famoznom koncertu na zagrebačkom (tada) Trgu republike. No oni stariji, koji su došli na koncert Kazališta iz poštovanja prema njihovoj glazbi bili su prilično razočarani što se bend s punk pedigreom podredio zeitgeistu ugroženog nacionalnog identiteta.

Istovremeno, Bora Čorba harao je Srbijom, još uvijek bez kokarde na glavi, ali s izrazitim simpatijama prema srpskim paravojnim snagama koje su nastajale na teritoriju Hrvatske i BiH. Nakon što je na svom spoken word albumu prigodno nazvanom 'Bora Čorba priča gluposti' otvoreno vrijeđao Slovence i Hrvate, 1991. se pridružio Delijama u Bariju, gdje je nacionalno izmiješana momčad Crvene zvezde osvojila titulu prvaka Europe i time označila labuđi pjev Jugoslavije. Nedugo potom, labuđi će pjev otpjevati i bend Riblja čorba – kraj 1991., u suradnji s još jednim deklariranim četnikom, Oliverom Mandićem, Đorđević provodi u Beču, u pokušaju da snimi oproštajni album benda nazvan 'Labudova pesma'. No Mandić u posljednjem trenutku povlači svoje pjesme s albuma, pa smo tako ostali uskraćeni i za 'bisere' poput numere 'Vukovar', s tekstom 'Ako lažem, tu me seci, nisam kres'o šest meseci, i nema veze što pucaju u mene, kad nigde nema žene'.

Simbolički, jedan od posljednjih nastupa te inkarnacije Riblje čorbe dogodio se 28. kolovoza 1991. na Gitarijadi u srpskom gradu Zaječaru, jednoj od najdugovječnijih jugoslavenskih rock manifestacija. No to izdanje Gitarijade ostalo je puno više zapamćeno po nastupu Atomskog skloništa, posljednjeg hrvatskog benda koji je prije rata svirao iza željezne dunavske zavjese. Bruno Langer i njegov bend tim su činom 20 tisuća prisutnih u Zaječaru i cijeloj bivšoj Jugoslaviji htjeli poručiti da za ljubav treba imat' dušu, no njihova gesta u Hrvatskoj nije shvaćena tako toplo, pa mu hrvatski nacionalisti i danas nabijaju na nos dijeljenje pozornice s Ribljom čorbom na vrhuncu njezina nacionalističkog vala.

Ovakve zamjerke, dakako, nitko od junaka hrvatske desnice neće izreći danas na račun Prljavaca, čak ni dvije godine nakon što je bend probio led nastupima u Beogradu i Novom Sadu. Štoviše, Jasenko Houra će i u intervjuima uoči tog nastupa nastaviti sipati komplimente na račun Bore Čorbe nazivajući ga 'velikim tekstopiscem' i 'balkanskim Michelangelom'. Pritom će i dalje, baš kao i Bora po 'svetim srpskim zemljama', nastaviti monetizirati domoljublje iz 'Ruže' i 'Uzalud vam trud svirači' po gradskim trgovima, klubovima, dvoranama i stadionima domovine i dijaspore. S druge strane, Bora će tu i tamo bacati udice hrvatskim medijima najavljujući kako će rasprodati zagrebačku Arenu, iako je jasno da u njoj neće moći nastupiti dokle god glavu kiti četničkim simbolima, jer je to, naprosto, zakonski kažnjivo.

Priželjkivali smo da glas razuma ipak stigne od šefa Atomskog skloništa, angažiranog mirotvorca Brune Langera, no on se ovih dana bavio borbom protiv 'terora buke' s nesuđenog elektroničkog glazbenog festivala na kupalištu Valkana u Puli. Ipak, je li, u svojstvu rockonačelnika Zaječara (titula dodijeljena mu prilikom prošlogodišnje Gitarijade), mogao makar sugerirati organizatorima da back-to-back nastup Čorbe i Kazališta, ma koliko se i jedni i drugi fotošopirali od prošlosti, ovu manifestaciju koja je neuspješno pokušala otkupiti licencu Woodstocka pretvara u bal nacionalističkih rock vampira? Mogao je, ali je ipak odabrao nastupiti na njezinu zatvaranju, nakon Riblje čorbe. A za to, zbilja, treba imat' želudac.