Evo, za početak, uopće mi ne smeta to što je premijerka na vukovarskom koncertu koji je održan tim povodom dala da se pozovu vojni orkestar i klapa, iako je malo neobično kada vidiš klapu u uniformi, a predsjedniku je bilo draže na drugom, zagrebačkom koncertu poslušati senzibilnu muziku Zagrebačkih solista. Ako je već bilo suđeno da se ovaj središnji državni praznik obilježi ne jednim nego dvama koncertima, zašto ne bismo saznali da je prvoj hrvatskoj dami milije slušati orkestar zadužen za koračnice, a prvom hrvatskom mužu finu, pomalo feminiziranu glazbu solista.

Uostalom, nije loše ni za prepoznavanje političkih razlika među njima znati da će Kosorova u ovoj prilici radije poslušati repertoar domoljubnih pjesama, a Josipoviću su bliskiji klasici hrvatske glazbe od 18. stoljeća do danas. Kako je rečeno i u nekim poluslužbenim najavama, predsjednik je ovime htio podvući pripadnost Hrvatske evropskoj građanskoj kulturi, pa je jasno da je premijerki namjerno i sa zadovoljstvom prepustio teren ognjištarskih serenada i podoknica. Dobro, da je ostalo samo na tome, čovjek bi mogao reći da je sve to na vrbi svirala, jer dovoljno se samo sjetiti koliko je diktatorskih farabuta u svijetu imalo istančan ukus za dobru glazbu da ti ovo počne sličiti na običnu djetinjariju.

Vukovar koji svake godine 'pada'

Ali, mora se reći da je Josipović proteklih dana zbilja uspio afirmirati jedan novi, moderniji i sadržajniji način obilježavanja hrvatske državnosti, da bi poslije, avaj, i sam reterirao i pljusnuo u baruštinu provincijalizma i kampanilizma. Idemo redom. Njegova ideja da se središnja proslava Dana državnosti održi u Zagrebu i da se na nju pozovu državni čelnici svih susjednih zemalja suštinski se razlikuje od Kosorove da glavno bude u Vukovaru, i da pozivnice za to ne dobije nitko izvana, najmanje Boris Tadić. Josipovićeva je zamisao bila, jasno je, da se više od desetljeća i pol nakon rata susjede tretira kao partnere u budućoj suradnji u regiji i šire u Europskoj uniji, a da Dan državnosti bude simbolički početak gradnje tih mostova.

Kosorova, naprotiv, susjede i dalje tretira kao bivše ratne protivnike, s kojima se, istina, neće ići u nove antagonizme i ratove, ali se, bogami, što se nje tiče, neće srljati ni u zagrljaj s njima. Zato njoj i treba Vukovar, štoviše treba joj da on svake godine iznova simbolički 'padne', kako bi naciju držala u marševskom koraku i kako nikome ne bi palo na pamet da u ovoj izbornoj godini takvu koncepciju ičim pokvari. Zato na vukovarsku proslavu nije pozvana ni opozicija, a kako i bi kada je i ona zapravo jedva prikrivena meta ovog virtualnog rata bez kraja i konca. S Tadićem je nešto drukčije; on valjda nije pozvan zato da nekome, bože mi prosti, ne padne na pamet da se obnavlja nekakvo 'bratstvo i jedinstvo' (iako nema nikoga tko je od tog mrskog 'b & j' toliko teritorijalno profitirao kao Hrvatska).

Ni to nije sve. Zato premijerki ne treba ni šuma Brezovica, gdje je prošle godine održala vrlo solidan govor u povodu Dana antifašističke borbe, ali je prošlog tjedna tamo poslala Gordana Jandrokovića da promuca nekoliko polarno hladnih rečenica, kako, ne daj bože, netko ne bi pomislio da mu taj praznik nešto znači. Zato, napokon, Kosorovoj ovog trenutka ne treba ni Europa, i sigurno bi i tu promijenila i snizila ton da pristupni pregovori nisu dovršeni i da se ta priča jednostavno više ne da vratiti unatrag. Sve je, rekoh, podređeno izborima, njih dobiti sada je glavni i urgentni cilj, i to bi se nekako i dalo razumjeti da poznata izreka oporo ne upozorava – tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.

Je li Hrvatskoj netko javio da je rat završen?

Ako, naime, Hrvatska ne promijeni matricu svog ponašanja ni sada na pragu Europe, teško da će u bliskoj budućnosti to ikada više uspjeti, a ta matrica danas izgleda ovako. Ona je poodavno zakoračila u mirnodopsko vrijeme, ali mentalno zapravo još nije izašla iz rata, iako je jasno da rata na ovim prostorima u dogledno vrijeme više ne može biti. Tako bi Hrvatska uskoro mogla izgledati kao oni japanski vojnici koji su desetljećima držali stražu po zabačenim pacifičkim otocima jer im nitko nije javio da je Drugi svjetski rat odavno završen. Ovakav, pak, Dan državnosti vrlo sliči na satove iz predvojničke, na kojima se građanima stalno ulijeva u glavu da Domovinski rat još nije gotov – Kosorova čak, da ne povjeruješ ušima, i završetak pregovora s Europskom unijom uspoređuje s bitkama iz Oluje – i ako za njegove tekovine ne treba baš mrijeti, nad njima treba svakako danomice bdjeti. Nešto kao na mrtvoj straži, što li.

Eto, zato nije loše da odnosi Kosorove i Josipovića sliče na loš brak, jer se time jasno osvijetlio sudar dviju različitih koncepcija državnosti, od kojih je predsjednikova bez sumnje superiorna, i kamo sreće da je tako ostalo do kraja. Ali nije. Najprije je Josipović pod pritiskom premijerke odustao od poziva Tadiću da dođe na svečanost Dana državnosti, iako je barem njemu moralo biti jasno, ako ne njoj, da bi srbijanski predsjednik time definitivno priznao da Hrvatska nije 'nastala na zločinu', kako se još zapjenjeno tvrdi na nižim i srednjim etažama srbijanske politike. A zatim je izbjegao i da se zajedno s Tadićem pojavi na ustaškom stratištu u Jadovnom, iako je ondje bio prošle godine kada je ono otrgnuto od zaborava. Pa mu je najvjerojatnije jasno da to da Hrvatska nije nastala na zločinu nikada ne može biti izrečeno do kraja ako se i u tom najgorem ustaškom logoru poslije Jasenovca ne kaže da NDH jeste bila stvorena na zločinu i jeste bila zločinačka država.

Ali, ne. Josipović je pustio Tadića da sam ode u Jadovno, mada nije uobičajeno da neki strani državnik ode ni na pivo u drugu državu, a da mu domaćin nije njezin predsjednik, i time se na kraju i sam utopio u Kosoričinu koncepciju obilježavanja državnih praznika. A ta je da svatko nosi na srcu samo svoje mrtve, pa makar se živi ne pomirili nikada, ili barem ne do prvih narednih izbora.