Otkrit ću karte. I ja sam bio branitelj. Ali, ne objavljujem taj još uvijek tajni, čak čujem i kažnjivi podatak, zato što se nešto posebno solidariziram s onima koji zahtijevaju da se registar s petsto tisuća branitelja odmah i u cijelosti objavi. Baš me briga za njih. Isto koliko i za one koji bi čuvali tu tajnu još sto godina jer imaju sto dobrih razloga da to skrivaju, korumpiranje lijepe armije birača tu je svakako na prvom mjestu.

Ali, rekoh, ne padam ni na 'zviždače' koji bi objavili registar jer se mora, vele, znati tko su bili pravi, tko lažni branitelji. Dobro, slažem se, ali u čemu je poanta? U tome što bi nekih 300-350 hiljada branitelja manje koštalo državu, a to bi u ovom teškom vremenu bilo silno važno rasterećenje? Odmah ću reći da ja državu ne koštam ništa, ili skoro ništa, imam nekih sedam tisuća kuna u dionicama kojima raspolažu dvije, mda, hrvatske banke, Erste Invest i Societe Generale. S obzirom na mojih pet i pol mjeseci u hrvatskoj uniformi, to je nekih 40-a kuna, dvije kutije Marlbora, dnevno.

Ako treba, smjesta ću to vratiti, premda ne znam kome, pada mi na pamet Ivo Josipović, koji mi sada izgleda najglasniji u zahtjevu za objavu registra. E, ali zauzvrat tražim od predsjednika da mi eksplicitno kaže je li po njemu zbilja sve u novcu koji ide na branitelje? Ako je tako, čak bih na sekundu-dvije prešao na stranu njegovih protivnika koji bi na to sigurno rekli – predsjedniče, najbolje bi bilo da nas je u rat otišlo 20-30 tisuća, to bi bilo jako jeftino, skoro badava. Ali, neću preći ni na čiju stranu, ostat ću na svojoj, a odavde mi dvije sukobljene strane izgledaju u jednom sasvim iste.

Obje misle da su branitelji, bilo ih ovoliko ili onoliko, neka monolitna kolona epskih junačina koji su kao jedan skočili na noge lagane kada je zemlji bilo najteže. Ispričavam se svima koje će to razočarati, ali mene u toj koloni nije bilo. Mene je, da prostite, mobiliziralo, dakle diglo u vojsku, a da me nije pitalo, što je – nemojmo se zezati – oduvijek bio glavni i osnovni način na koji sve vojske svijeta dolaze do svojih vojnika. Znači li to, brajkoviću, pitat će netko, da ti nisi htio braniti svoju domovinu? Ne, nervozni neznanče, ja sam se uredno odazvao kad me pozvalo i smatram da je time mjera poželjnog domoljublja sasvim ispunjena.

Štoviše, smatram da to moje domoljublje nije okrnjeno, naprotiv, ni zbog toga što sam poslije poduzeo sve da me otpuste iz vojske, što mi je ne kraju i uspjelo. Zašto? Pa zato što nigdje osim u huntaškim zemljama ne mobiliziraju novinare – smatra se to nešto kao uklanjanje i ušutkivanje profesionalnih svjedoka vremena – a ja sam bio zaposlen u tada najprestižnijem hrvatskom tjedniku Danasu. Zato su me očito i pokupili, jer Danas nije htio ići niz dlaku Franji Tuđmanu, pa su ga nedugo poslije providnim metodama i pridavili. Drugi je razlog što svoja nastojanja da se demobiliziram ne smatram nedomoljubnim, nego, naprotiv, izrazito i eksplicitno domoljubnim činom, to što je bilo dovoljno indicija da će rat i s hrvatske strane biti prljav.

I zbilja, to se vrlo brzo obistinilo, a prvi zločini dogodili su se baš kada sam ja unovačen, u ljeto 1991. godine. Da sam to tada znao, a saznalo se dosta kasnije, vraga bi me dobili, a pogotovo me ne bi dobili da sam znao što danas znam. Što to? Ostat ću na dvjema stvarima. Prvo, prije nekog vremena saznalo se da se, osim imena branitelja, tajnom smatra i u kojim su jedinicama služili te gdje su te jedinice ratovale. Zašto to, majku mu? E, zato, objašnjeno je, da se, ne daj bože, ne bi otkrilo tko je, kada i gdje s hrvatske strane napravio neki ratni zločin, pa da se, zlatu našem, nešto loše ne dogodi. Možete li to zamisliti?! Država koja se javno obavezala da će kažnjavati zločine tko god ih napravio, otvoreno, kroz usta ministra branitelja Tomislava Ivića, zamračuje registar branitelja kako bi se zločinci s hrvatske strane izvukli!

Pa, zna li ta nesreća da se to u ozbiljnim državama smatra opstruiranjem pravde i da je, dakako, utuživo? Govorim ovo sasvim rasterećeno i čista srca jer o mojoj jedinici, preciznije četi skrpanoj od slabo podučenih protutenkovskih pioniraca, Ivić, i da hoće, nema što skrivati. Nikakvih zločina tu nije bilo, premda sam vidio kako rat i najprostodušnije dobričine pretvara u nabusite prgavce koji bi u ekstremnim uvjetima možda i prešli granicu. Srećom, tih ekstremnih uvjeta nije bilo i to se nije dogodilo, i ovim putem obavještavamo Ivića da nam njegova zaštita nije potrebna, a ja osobno tome dodajem i da ga ne smatram svojim ministrom.

Drugo u čemu sam danas pametniji, ovih dana svi imamo priliku gledati svojim očima. Kada je Stanković u 'NU2' rekao da brojku od pola milijuna branitelja smatra najmasovnijim oblikom korupcije, napalo ga je sa svih strana, ali je to bio samo uvod u puno gori napad. Napad na njegovog gosta, lidera Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca, valjda najumjerenijeg vođu jedne nacionalne zajednice na prostoru čitave bivše Jugoslavije, i to, pazi, kako. Da je isti kao Milan Martić, čak kao Ratko Mladić! Izjavio je to neki tip iz Hvidre, čija je bratska bliskost s HDZ-om općepoznata, pa ja pitam znaju li mamlazi s te dvije adrese što govore.

Godinama, čak već i desetljećima, Hrvatsku se sumnjiči da je u rat ušla ne samo da se obrani, nego i da se otarasi nekoliko stotina tisuća Srba, a sada čujemo praktički otvoreno priznanje da je zbilja bilo tako. I nikome ništa. Štoviše, kad uskoro osvanu vjerojatno osuđujuće presude Gotovini, Markaču i Čermaku, koje se tereti baš za to, izgon Srba, ovi mamlazi pravit će se, naravno, da nemaju ništa s tim. I tražit će krivca u svima – Haagu, 'udbaško-četničkom' Josipoviću, Šeksovim 'krvožednim medijskim piranama' – osim u sebi. Zato pitam još nešto.

Koga zapravo predstavljaju HVIDR-a i slične braniteljske udruge? Mene sigurno ne, a već sam stavio ruku u vatru, ni četu u kojoj sam služio. Pa me zanima kako to da se smatra normalnim da hrvatske branitelje reprezentiraju jedino udruge nalik desničarskim falangama, od kojih neke samo tanka crta vladajuće pragme dijeli od toga da se proglase nasljednicima ustaške vojske?

Kako, dakle, samo takvi bučni mračnjaci opstaju na javnoj sceni – i nitko drugi?

Gdje su ti drugi, zašto šute, ili, preciznije, zašto im se zatvara usta, tako da postoji samo šačica branitelja, znamo ih već i po imenima, koji se usude javno reći da nisu išli u rat zato što mrze Srbe? Zašto se, napokon, o ovome ne oglašava, ili tome i aktivno asistira, manje-više cijela hrvatska politika, inteligencija, Crkva, ova posljednja najviše?

Eto, to su pitanja zbog kojih već dugo jedno postavljam i sebi. Je li mi onih pet i pol mjeseci trebalo ili je sve preko pet i pol dana bilo previše?