Hladnokrvni ubojica nema ni zemlju ni grad. Od trenutka kad je oduzeo tuđi život na način na koji ga je Mišić oduzeo Selene Margarit Graciano Macedo, očigledno gonjen glađu da usmrti prvu pogodnu žrtvu, izgubio je sve to što je činilo njegov ljudski identitet i postao tek još jedan krvnik, oduzeo je sebi pravo da se slobodno kreće ulicama ijednog grada, dok god tim istim ulicama hoda ijedna mlada (ili stara) Meksikanka, Sinjanka ili Splićanka
Sjedila sam za pultom i zadrijemala čitajući 'Hladnokrvno ubojstvo' Trumana Capotea kad je Savjetnik Mačak uletio u ured s novom poslovnom idejom, nalik na najgori košmar – ponudit ćemo lokalnim medijima oznojene dresove s natpisom 'Svi smo mi Reksi' i zakrvavljene nožiće, mini verzije noža kojim je marjanski koljač Mišić zaklao Selene Macedo, pa nek ih uz svoje tiskovine poklanjaju narodu, onako upakirane u najlon. Našem uredu, rekao je Savjetnik, to bi moglo pomoći da konačno dođemo do prvobitne akumulacije kapitala, a njima će dodatno podići tiražu već tjednima zakrvavljenu ubojstvom nesretne djevojke.
'Ne znam, to je valjda još jedino čega se nisu sjetili', rekla sam Savjetniku. 'Može bit da nešto nije u redu sa mnom, ali meni je sve to potpuno ludo, te naslovnice i naslovi, ti tekstovi, mučno mi je od toga, meni to graniči s psihičkim poremećajem javih glasila: zastrašivanje ljudi, psihijatri nalik na Vidovitog Milana, optuživanje i hajka na nedužne beskućnike, traženje opravdavanja za postupak ubojice, cinkanje susjede…'
'U pravu si, to je ozbiljan poremećaj, glupilo, kolaps, totalna moralna dezorijentiranost osoba koje su se tužnim spletom okolnosti dočepale tipkovnice, ta infekcija se širi, ali ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se! Prodavat ćemo strah, paniku, krv, patnju i užas! Uostalom, bilo je toga, recimo, u Londonu - slučaj Jacka Trbosjeka popularan je do danas!'
'Ali ne možeš to uspoređivat, to je bilo jako davno, postalo je priča. Misliš li da u Norveškoj netko zarađuje na Andresu Breiviku?'
'Naravski. Pa Zločinac je junak našeg doba, autentični superstar, s margine crne kronike ravno na ekrane i naslovnice. Problem je što kod nas nemaš alternativu, recimo neki luzer nobelovac može samo sanjati o takvom medijskom tretmanu. Taj će u prosjeku dobiti tek nešto više redaka i minuta nego neki ulični razbijač ili utajivač poreza potpisan inicijalima.'
'Nije li to opasno? Evo, najsvirepiji ubojica, onaj bolesnik Charles Manson, ima 47.125 fanova na Facebooku, gospođa Sandy iz Ohija poručuje mu 'love you Charlie', a drugi se otvoreno zalažu za njegovu slobodu, identificiraju se s njim. Misliš li da bi se to u budućnosti moglo dogodit i Mišiću s obzirom na ovoliku medijsku slavu? To da mu u budućnosti pišu sumanute obožavateljice i slično.'
'Dat ćemo sve od sebe! Kad djeca u osnovnoj školi mogu po naredbi nastavnika pisat pisma podrške osuđenim ratnim zločincima, mogu i roditelji štogod ušićarit na kakvom ubojstvu! Glavno da se čita!'
'Jbg, ne znam, u zastarjelom, infantilnom i ograničenom sustavu koji smo usvojili u djetinjstvu samo pozitivac bi trebao bit zvijezda… Ok, čitali smo i Süskinda i Celu i Houellebecqa, i koliko god bili veliki pisci, ili baš zato, njihovi likovi normalnoj su osobi beskrajno odbojni i, ipak, izmišljeni.
Postoji granica između stvarnost i fikcije koju ne bi trebalo prijeći, a to je onda kad se lik i djelo zločinca 'romansira', kad on postaje antiheroj, kad se opakom bezveznjaku i jadniku pridaje karizma, i kad se naposljetku neki ljudi počinju s njim identificirati. Možeš li zamisliti da se na ovakav način, na koji se u nekim medijima govori o Ediju Mišiću, priča o Draganu Paravinji, s takvom empatijom?'
'Paravinja je odurno čudovište koje je silovalo i zvjerski ubilo mladu djevojku. Takav, ako ima imalo pravde i razuma, nikad neće izaći na slobodu.'
'A u čemu je razlika, tko/što je Edi Mišić?'
'Pa… on je splitski momak koji je zvjerski ubio Meksikanku.'
U tom trenutku probudila sam se u hladnom znoju s nosom 'In the cold blood'.
Tko su 'najveći' zločinci svih vremena?
Hladnokrvni ubojica nema ni zemlju ni grad. Od trenutka kad je oduzeo tuđi život na način na koji ga je Mišić oduzeo Selene Margarit Graciano Macedo, očigledno gonjen glađu da usmrti prvu pogodnu žrtvu, izgubio je sve to što je činilo njegov ljudski identitet i postao tek još jedan krvnik, oduzeo je sebi pravo da se slobodno kreće ulicama ijednog grada, dok god tim istim ulicama hoda ijedna mlada (ili stara) Meksikanka, Sinjanka ili Splićanka.
Ne vidim nikakvu posebnu razliku između Mišića, Paravinje ili Bulja, niti mislim da bi trebalo imati razumijevanja prema njima i njihovom zločinstvu, pogotovo u javnom diskursu. Vjerujem da je stvarati antiheroja i superstara od 'koljača iz vašeg susjedstva' ne samo odbojno i neukusno, nego i potencijalno opasno.
Nadam se da će nas, nakon što smo podnijeli gotovo dva mjeseca u krvi do koljena, dileri skandala poštedjeti daljnje beletrizacije jednog svirepog ubojice i vratiti ga kamo pripada – u zatvor i na margine crne kronike.
Fascinacija zločincima i zločinima stara je valjda koliko i civilizacija i svijest o zločinu, mračnjaštvo i zlo imaju svoju neporecivo privlačnu stranu, ali bez obzira na auru koja ih prati, najgori zločinci ipak nisu bili Jack Trbosjek, Charles Manson, pa ni Andres Breivik. Poznato je da su najveći zločinci i ubojice u povijesti čovječanstva bili državnici, politički i vojni vođe, od kojih su neki i danas živi, a mnogi itekako omiljeni, obljubljeni.
Nakon ove visokotiražne marjanske epizode užasa (u kojoj su mediji odigrali ulogu zastrašivanja ionako životnim nedaćama prestravljenog i zabezeknutog građanstava i – nijednu drugu), po glavi mi se vrti pitanje: je li moguće da ovakve priče iz crne kronike istinski fasciniraju ikoga u Hrvatskoj i šire? Jer ipak smo odrasli s ubojicama i lopovima. Za razliku od do jučer anonimnog Mišića, oni su bili ugledni građani, stupovi društva koje ga je proizvelo.