Pa su tako, na primjer, prije nekoliko dana mnogi prenijeli da je: 'Ovogodišnja nagrada 'Jean Améry' za najbolje esejističko postignuće pripala Dubravki Ugrešić za njemačko izdanje knjige 'Karaokekultur' zbog, kako ističe žiri nagrade, 'njezinih briljantnih intelektualnih analiza suvremenosti', a koje se tiču svih nas koji svjedočimo tzv. 'karaoke kulturi'.

Zahvaljujući upravo blagodatima rodnog mjesta te iste karaoke kulture – internetu, kao i čvrstoj čitateljskoj bazi koju Ugrešić ima, takve se lijepe vijesti brzo rasplamsaju. Da je neki drugi, oltaru bliži pisac u pitanju, možda bi nas mediji svakodnevno izvještavali o uspjehu našeg laureata, ali i bez osobite pompe i PR-a, čak i u ovoj našoj pomalo očajnoj balkanskoj inačici karaoka, neke je knjige i neke ljude nemoguće sakriti na duži rok, pa sve i ako žive u Amsterdamu, ili, recimo, pišu za Novosti ili na nekom tzv. neprofitnom portalu.

Za razliku od internacionalnih, hrvatske su nagrade, osim posljednjeg Vjesnikova Gorana za 'Napad na minibar', Dubravku Ugrešić ipak zaobilazile, jer kao što je poznato, ono što je dobro u Njemačkoj, Britaniji ili Americi, ne mora i nama biti dobro. Imamo mi 'naše' knjige koje će bit zaboravljene s prvom smjenom godišnjih doba, tako da ti bude žao stabla koje je za njih palo.

Iako se zadnjih godina odnos prema ovoj autorici promijenio, pa je kod neke 'napredne omladine' već postalo pomalo i stvar prestiža istaknuti da im je Ugrešić 'hot' (što loše zvuči, ali je zapravo pozitivan znak u zemlji u kojoj se gradonačelnici i ine pozvane osobe busaju u prsa time što nisu pročitali nijednu knjigu), hrvatska javnost je još uvijek zbunjena i ne zna kako se postaviti, možda i zato što već dugo nije dobila naputak.

U međuvremenu dogodilo se to da je spisateljica Dubravka Ugrešić postala značajnija od naših nagrada i priznanja, a za nekog čitatelja izvan regionalnog kruga, sasvim sigurno značajnija i od same hrvatske književnosti, jer je neveliku nacionalnu granicu odavno prešla/prošla.

Ipak, moj pohod po splitskim knjižarama za njenom knjigom 'Napad na minibar' u kojoj je i spomenuti nagrađeni esej, bio je fijasko, jer monopol velikih knjižara ne garantira da ćete kod njih naći knjige drugih nakladnika, pa sve i da ovi imaju međunarodne nagrade i vjerne čitatelje.

Jedna druga slavna vještica iz Rija, Slavenka Drakulić, dobivši prije nekoliko godina književno priznanje koje dodjeljuje široko biračko tijelo sastavljeno od nekoliko stotina ljudi kojima je književnost poziv ili zanimanje (a ponekad i oboje), na dodjeli je svoju nagradu prokomentirala riječima: 'Ili sam se promijenila ja ili se promijenila domovina.'

Na sreću, ona se, koliko pratim, nije promijenila, ali ni domovina se u mnogim bitnim stvarima nije baš jako promijenila od vremena sramotne epizode kad se protiv novinarki i književnica digla medijska kuka i motika, jer su, između ostalog, progovorile protiv nacionalističkog ludila, jer su feministkinje i tomu slične strahote. Danas, za razliku od onda, ipak nije poželjna izravnost egzekutora – čemu se izlagati i otvoreno istupati kao zadnji primitivac, kad postoje novi i savršeniji, nečujni sistemi, ignorancija, laž i slični, prihvatljiviji mehanizmi javnog bullyinga.

Što su u konačnici dobile naše vještice zato što nisu šutjele, zato što su bolje i brže vidjele? Njihov odlazak je, sve da ih danas obaspu i najvećim počastima i pomastima, doživotan. Ne šljivim pola posto one koji će reći da su svoju disidentsku poziciju kapitalizirale. Ti isti će reći da je netko drugi kapitalizirao ubijenog oca. Ima nešto čudovišno u takvom ne-razmišljanju, pa i zato što je tragediju nemoguće kapitalizirati. Nitko ozbiljan ne može misliti da je stvarno moguće izgubljenog roditelja ili čitav jedan izgubljeni život i svijet nadomjestiti knjigama.

A vrli huškači i progonitelji? Eno ih, više-manje, gdje su i bili, dobro im je, iza njih ne stoje velika i važna djela, možda i nemaju neki autoritet, ali imaju pozornicu.

U eseju 'Karaoke kultura' Ugrešić prevodi japansku riječ 'karaoke' kao 'prazni orkestar', pa kaže: 'karaoke manje podržavaju demokratsku ideju da svatko može kad hoće, a više demokratsku praksu da svatko hoće kad već može'. A prazni orkestar još tužnije i disonantnije svira u domaćoj kulturnoj krčmi praćen zavijanjem praznih želudaca. U toj kakofoniji u kojoj se ne zna tko pije, ali se zna da više nitko nikome ne plaća, došlo je pet minuta za svakog jeftinog, a voljnog diletanata.

Dubravka Ugrešić svojim tekstovima ovako izvana osvjetljava pravu mjeru stvari u našoj provinciji. Tako to obično biva kad se stavi ozbiljnost nasuprot površnosti, duhovitost nasuprot usiljenosti, kritičnost nasuprot kritizerstvu, talent, strast i vještina nasuprot skribomaniji i navodnim zakonima tržišta, zahvaljujući kojima je, dobrim dijelom, to isto tržište propalo. (Nije da to mjesto razlike nemamo i kod nekih drugih autorica i autora, ali drugačije, ohrabrujuće izgleda kad je to honorirano tamo gdje baviti se ovim poslom ima ipak nešto relevantnije značenje.)

Iako će Ugrešić sarkastično i točno ustvrditi da su stvari, u svjetskim razmjerima, u rukama anonimnih masa (amatera, a ne profesionalaca), taj krug se ovdje kod nas zatvara: amaterska karaoke kultura u Hrvatskoj postaje mainstream (tamo gdje ikakve kulture još ima), profesionalni standardi u medijima su uništeni, ali se paralelno na mjestu na kojem je stvorena, u virtuali, otvara prostor veće slobode, s tog mjesta kreću glasovi, vraća se povjerenje u informaciju.

Naposljetku, iako osobno nisam sasvim dio te priče, više promatračica, još je jedino zahvaljujući zainteresiranima na Facebooku i Twitteru moguće svakodnevno dočuti za neku novu knjigu ili pročitati suvremenu poeziju, dobiti link na dobar tekst. Jer i prazan orkestar u jednom trenutku poželi zaprašiti neku novu punokrvnu stvar, zaželi nov i smislen sadržaj, čisto da ima što reciklirati, da se ima iz čega obnavljati i kopipejstati se naokolo, a to je bez Autora nemoguće.