Javnost vjerojatno nije posebno iznenadio novi i ponovno ne previše prijateljski istup slovenskog ministra vanjskih poslovaKarla Erjavca koji je putem medija izjavio kako će odbijanje odluke arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj uvali tj. Piranskom zaljevu 'sigurno više naškoditi Hrvatskoj' objašnjavajući kako misli 'na one koji će iz Austrije i Njemačke preko Slovenije putovati u Hrvatsku. Ako to pitanje još bude otvoreno i ako arbitražna odluka ne bude implementirana, bit će teškoća i već je rekao da se ta stvar neće lako riješiti'.

Za sada nije jasno radi li se o samostalnom stavu ministra Erjavca ili o nastupu koji uživa podršku slovenske vlade. Pravno gledajući, to ni nije relevantno. Ono što je zanimljivo jest iracionalnost ovakvog nastupa kojim je ministar Erjavec na nekoliko načina pravno učvrstio hrvatsku poziciju.

Uzaludne su sad ograde

Prije svega, nastupajući u javnosti ministar Erjavec morao je biti svjestan toga da je već samom prijetnjom ove vrste ograničavanja protoka slobodnog prometa kroz Sloveniju prema Hrvatskoj povrijedio niz odredbi Ugovora o funkcioniranju Europske unije i direktiva kojima se uređuje pitanje slobode kretanja robe, usluga, ljudi odnosno transporta na čitavom teritoriju Europske unije. Naime, u pravnom poretku Europske unije postoji jasno stajalište kako već same izjave ovlaštenih državnih dužnosnika, pa čak i službenika, dane u javnosti mogu predstavljati ograničenje slobode kretanja na zajedničkom tržištu Unije, a time i kršenje njegovih temeljnih načela. To je posebno jasno iz presude Suda Europske unije u predmetu C- 470/03 A.G.M.-COS.MET Srl u kojem je Sud zauzeo jasno stajalište kako same izjave osoba koje predstavljaju državu i koje se kao takve razumno mogu pripisati državi članici predstavljaju nedopušteno kršenje jamstva EU-a o slobodi kretanja ako su proizvele ili su sposobne proizvesti negativne učinke na postojeći protok robe, usluga odnosno ljudi koji je zajamčen pravom EU-a.

Nema sumnje kako se izjave gospodina Erjavca kao ministra vanjskih poslova Republike Slovenije razumno mogu pripisati Republici Sloveniji kao državi članici Europske unije bez obzira na stav ostalih državnih tijela. Isto tako, nema sumnje kako je ministar Erjavec jasno dao do znanja kako je Slovenija spremna poduzeti neke mjere kojima će otežati postojeći protok ljudi, roba i usluga iz ostalih država članica preko Slovenije na putu za Hrvatsku u slučaju da Hrvatska ne prizna odluku arbitražnog sudišta o granici u Piranskom zaljevu. Drugim riječima, ministar Erjavec zaprijetio je kako su slovenske vlasti spremne ograničiti osobne - poslovne ili privatne – interese običnih građana i građanki Europske unije koji su na neki način vezani uz Hrvatsku kao dio područja Europske unije kako bi hrvatske vlasti prisilio na nešto što on smatra slovenskim opravdanim interesom.

Na njegovu nesreću u Europskoj uniji postoje jasna pravila o tome kada je dopušteno ograničavati slobodu kretanja roba, usluga i ljudi koju Unija kao temeljno pravo jamči ne državnim vlastima svojih država članicama već svojim građanima i to svakom zasebice. Odluka hrvatskih vlasti da se povuče iz arbitražnog postupka koji ni na koji način nije u nadležnosti Europske unije pravdajući svoju odluku dokazanim koruptivnim radnjama slovenskih državnih predstavnika zasigurno nije legitiman razlog zbog kojeg bi itko u Europskoj uniji tolerirao slovenskim vlastima da ograničava temeljna prava običnih građana i građanki Europske unije kao pojedinca koji s odlukama slovenskih ili hrvatskih državnih tijela nemaju baš nikakve veze.

U biti je zabrinjavajuće to da ministar vanjskih poslova države članice Europske unije ne shvaća da ovakvim izjavama koje izravno prkose postojećim presudama Suda Europske unije izlaže svoju državu dvostrukom riziku pravnog sankcioniranja. Prvi je i manje vjerojatan rizik tužba koju bi Republika Hrvatska kao država članica Europske unije mogla podnijeti Sudu Europske unije protiv Republike Slovenije zbog kršenja obveza propisanih Ugovorom o funkcioniranju Europske unije. Ugovor svojim člankom 259. uistinu stavlja tu opciju na raspolaganje hrvatskoj Vladi, ako nakon ovih izjava uoči da slovenske vlasti poduzimaju neke korake koji ukazuju na moguće prepreku postojećem protoku robe, usluga i ljudi od ili prema Hrvatskoj. No takve međudržavne tužbe nisu učestale u Europskoj uniji jer u pravilu povlače za sobom daljnje poremećaje u bilateralnim odnosima koji štete ne samo njima samima već i ostalim državama članicama s kojima zajednički donose odluke na razini EU-a.

Hrvatskoj Vladi u tom je smislu ovakve istupe ministra Erjavca korisnije koristiti kao dokaz za to da na slovenskoj strani postoji određena sklonost kršenju postojećih pravnih pravila kako bi se nasilu ostvario određeni parcijalni interes što i jest razlog kojim Hrvatska obrazlaže svoju odluku da se povuče iz arbitražnog postupka o međudržavnoj granici. Poznato je kako slovenska vlada očekuje da će u slučaju za nju povoljne odluke arbitražnog sudišta Europske komisija i značajniji broj država članica podržati slovensko inzistiranje kako Hrvatska ima obvezu poštovati odluku usprkos činjenici da se iz postupka svojevoljno povukla. No u tom smislu strategija koja se oslanja na javne prijetnje ograničavanjem temeljnih prava običnih EU građana i građanki koji su se našli između slovenskog čekića i hrvatskog nakovanja ne čini se previše racionalnom s obzirom na to da je primarni zadatak Europske komisije (na koju Slovenija iz nekog samo njoj znanog razloga računa) upravo zaštita temeljnih prava običnih građana Europske unije. Upravo suprotno, iracionalnost ukazuje na volju slovenskih vlasti da svoj parcijalni interes ostvare na svoju ruku i na štetu zajedničkih interesa EU-a.

Drugo, svojim izjavama ministar Erjavec svoju je državu izložio potencijalnoj ljutnji onih običnih građana i građanki Unije kojima je svjesno ili nesvjesno zaprijetio ograničavanjem njihova temeljnog prava na slobodu kretanja na teritoriju Europske unije, a time i riziku njihovih sudskih tužbi radi naknade štete koja bi im mogla nastati ako Sloveniju uistinu krene u realizaciju svojih prijetnji. U tom smislu upravo ti Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Poljaci, a vjerojatno i sami Slovenci odnosno Hrvati kojima bi Slovenija ograničila slobodu kretanja te tako oštetila njihove bilo poslovne bilo privatne interese, predstavljaju najbolju zaštitu od slovenskog nezakonitog postupanja. Činjenica da bi zbog strukture sudovanja u Europskoj uniji takve tužbe bile pokrenute pred slovenskim sudovima, čijim posredstvom bi u konačnici spor opet najvjerojatnije završio pred Sudom Europske unije, samo ironično naglašava besmislenost ovakvih prijetnji. O spremnosti običnih građana da sudskim putem štite svoje interese povrijeđene odlukama država članica da im se ograniči mogućnost prometovanja i kretanja na teritoriju EU-a svjedoči presuda Suda Europske unije u predmetu C-112/00 Schmidberger.

No u biti najviše začuđuje lakoća kojom ministar Erjavec nastavlja potkopavati poziciju samog arbitražnog sudišta.

Zna li što ne smije znati?

Oštrina prijetnji nekom vrstom osvete prema Hrvatskoj ako ona ne prihvati arbitražnu odluku za sobom neizbježno povlači pitanje ima li ministar Erjavec informacije o ishodu koje ne bi smio imati. S obzirom na to da su službenici njegova ministarstva u dosluhu sa slovenskim arbitrom već aktivno radili ne samo na tome da prikupe informacije o stajalištima preostalih arbitara već i po potrebi korumpiraju spis kako bi tim putem utjecali na njihove odluke, zbog čega se i Hrvatska povukla iz arbitražnog ugovora, mogućnost da je ministar Erjavec ponovno došao do informacija kojima ne bi smio raspolagati nekim netransparentnim načinom nije zlonamjerna ili tek nerazumna pretpostavka.

Arbitražno sudište nastavilo je svoj postupak usprkos činjenici da su koruptivne radnje slovenske strane postigle ono što je inače gotovo nemoguće – ujedinile hrvatske političke stranke koje su u Saboru jednoglasno izglasale hrvatsko povlačenje iz arbitražnog ugovora. Arbitražno sudište odlučilo se na nastavak postupka očigledno računajući na uistinu neprikosnoven profesionalni ugled arbitara koje nije imenovala slovenska ili hrvatska strana. U tom smislu ovakvi istupi ministra Erjavca koji provociraju i slovensku i hrvatsku javnost na spekulacije da slovenske vlasti već znaju kakva će biti odluka arbitražnog sudišta učinkovito potkopava povjerenje javnosti u profesionalni ugled arbitara i dodatno potvrđuju hrvatsku odluku da je povjerenje u arbitražni postupak nepovratno izgubljeno te da je rješenje potrebno tražiti nekim drugim, novim putem.