Sud Europske unije (Sud pravde) prekjučer je objavio dvije presude koje će imati dalekosežne posljedice za odnos slobode poduzetništva, načelo sekularnosti i mogućnost izražavanja vjerskih uvjerenja na radnom mjestu na području Europske unije, a koje je značajan dio medija okarakterizirao kao zeleno svjetlo zabranama nošenje muslimanskog vela na radnom mjestu. Takva je karakterizaciju u najmanju ruku neodgovorna, ako ne zbog toga što je Sud u obje presude jasno naglasio da bi zabrana samo tog islamskog obilježja predstavljala čistu diskriminaciju, onda zbog nepoštovanja prema samim poslodavcima koji su u svojim postupcima bili puno obzirniji. Presude u oba predmeta - C-157/15 Achbita i C-188/15 Bougnaoui – objavljene su na hrvatskom jeziku i isplati ih se pročitati. Ukratko, u oba predmeta poslodavci su zastupali politiku potpune neutralnosti prema vjeroispovijestima svojih zaposlenika koja je uključivala potpuno zabranu javnog iskazivanja svih vjerskih obilježja i simbola na radnom mjestu. Dapače, prvenstveno onih zaposlenika koji poslodavca predstavljaju prema javnosti odnosno dolaze u kontakt s klijentima. Sud je takvu praksu ocijenio dopuštenom.

Preciznije, u predmetu C-157/15 Achbita Sud je zauzeo jasno stajalište da 'želju poslodavca da se u odnosima s javnim i privatnim klijentima iskazuje politika političke, filozofske ili vjerske neutralnosti treba smatrati legitimnom'. Drugim riječima, nepovoljno postupanje poslodavca (npr. nezapošljavanje, disciplinsko sankcioniranje ili otkaz) prema zaposleniku koji odbija poštovati unaprijed propisano i poznato pravilo zabrane vidljivog isticanja simbola političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja na radnom mjestu u kontaktu s klijentima ne predstavlja izravnu diskriminaciju temeljem vjeroispovijesti. Ovakvo stajalište Suda pravde predstavlja značajan korak u razvoju antidiskriminacijskog prava u Europskoj uniji s obzirom na to da je u obrazloženju presude Sud jasno utvrdio kako je osporavana zabrana uistinu uvjetovana stavom poslodavca prema vjeri, preciznije njenom javnom iskazivanju na radnom mjestu, ali je usprkos tako utvrđenoj uvjetovanosti jednako jasno odlučio kako ona ne predstavlja diskriminaciju temeljem vjeroispovijesti.

Ovakvo stajalište Suda predstavlja snažan odgovor suprotnom stajalištu koje učestalo zastupa značajan dio vjerskih udruga, a prema kojem bi bilo kakvo nepovoljno postupanje poslodavca prema zaposleniku koji javno iskazuje svoje vjersko (pa i političko odnosno filozofsko) uvjerenje na radnom mjestu automatski predstavljalo vjersku diskriminaciju i zakidanje vjerskih sloboda. To stajalište nerijetko leži  i u osnovi nekih popularnih zahtjeva za tzv. prigovorom savjesti u pogledu izvršavanja radnih zadataka ili pružanja usluga koje njihovi proponenti temelje na svojim osobnim vjerskim, političkim odnosno filozofskim uvjerenjima. U tom kontekstu posebno je značajan stav Suda da 'poslodavčeva želja da prema klijentima prikazuje imidž neutralnosti' predstavlja izraz njegove ili njezine temeljne slobode poduzetništva, koja je građanima i građankama Europske unije zajamčena člankom 16. Povelje o temeljnim pravima Europske unije. Radi se o signalu da Sud pravde neće dopustiti zlouporabu postojećih antidiskriminacijskih propisa ili drugih jamstava temeljnih sloboda u svrhu potkopavanja nekih temelja demokratskog pluralističkog društva. Inzistirajući na tome da je 'politika potpune neutralnosti poslodavca prema vjeroispovijesti svojih zaposlenika dopuštena kao dio njegove temeljne ustavne slobode', Sud je u biti stao u obranu načela sekularnosti.   

Načelo sekularnosti učestalo se pogrešno poima te predstavlja (namjerno ili nenamjerno) kao promicanje ateizma tj. filozofskog uvjerenja da je ljudsko postojanje određeno isključivo prirodnim zakonima, iz čega slijedi potpuno odbacivanje vjere kao iracionalne pojave. Upravo suprotno, načelo sekularnosti zastupa potpunu neodređenost odnosno potpunu neutralnost prema pitanju utemeljenosti vjere. Za načelo sekularnosti nije relevantno je li određeno vjersko uvjerenje ili vjera općenito utemeljena niti zastupnici ovog načela imaju ikakve ambicije upuštati se njezino osporavanje. Sekularnost polazi od političke činjenice da smo kao društvo prigrlili demokratski pluralizam koji, između ostalog, odlikuje i prisutnost niza različitih vjerskih uvjerenja. Najveći stupanj jednake slobode vjeroispovijesti osoba koje zastupaju različita vjerska uvjerenja stoga je moguć samo ako oni koji služe građanima i građankama imaju jednako neutralan odnosno neodređen stav prema bilo kojem obliku njihove vjeroispovijesti ili vjeri općenito. S obzirom na to da barem pravno-formalno Europske unija i njezino zajedničko tržište počivaju na načelu jednakosti i socijalne solidarnosti, nije iznenađujuće da je Sud pravde iskoristio temeljno pravo na poduzetničku slobodu kako bi podržao one poslodavce koji zastupaju načelo sekularnosti u svom odnosu prema zaposlenicima, klijentima odnosno javnosti kojoj služe.

Istovremeno, poslodavci nisu dobili bjanko-ček u pogledu zabrana vjerskih obilježja kako bi se moglo iščitati iz pojedinih medijskih tekstova. Sud pravde u odnosu na poslodavce postavio je nekoliko vrlo strogih uvjeta što se posebno dobro očitava u presudi C-188/15 Bougnaoui. Prije svega, poslodavci ne mogu selektivno zabraniti vjerska obilježja samo jedne ili nekih vjeroispovijesti. Na primjer, poslodavci ne smiju zabraniti samo nošenje pokrivala za glavu karakterističnih za islamsku vjeroispovijest. Vrijedi napomenuti da isto vrijedi i za zabranu vjerskih obilježja u svrhu promicanja ateizma kao osobnog uvjerenja. To bi istog trena predstavljalo izravnu diskriminaciju i bilo bi podložno strogom sankcioniranju. Iz jučerašnjih presuda jasno proizlazi da samo potpuna zabrana javnog iskazivanja svih religijskih obilježja i vjerski uvjetovanih stavova ne predstavlja diskriminaciju. Zabrana tako mora obuhvaćati kako vjerska pokrivala (od vela do kipa) tako i križiće, slike svetaca, vjerske ikone odnosno ateističke simbole poput skarletnog A ili slomljenog atoma.

Nadalje, takva zabrana mora biti unaprijed propisana i poznata zaposlenicima te je poslodavac mora sustavno i dosljedno provoditi bez izuzetaka. Sud je, drugim riječima, dopustio isključivo potpunu i dosljednu politiku vjerske neutralnosti što se u biti svodi na načelo sekularizma karakteristično za građanska društva ustavnih demokracija. Štoviše, Sud je uz navedeno postavio i dodatan uvjet poslodavcima. Obje presude odnose se na zabranu iskazivanja vjerskih obilježja među zaposlenicima koji dolaze u kontakt s klijentima te je nesporno da je u odnosu na tu skupinu zaposlenika zabrana u potpunosti legitimna. No ostaje pitanje bi li Sud jednako snažno podržao zabranu u odnosu na druge skupine zaposlenika koji ne predstavljaju poslodavca prema javnosti.

Nije slučajno to da je Sud težio postaviti strog ali uravnotežen sustav antidiskriminacijske kontrole. Sud je i više nego svjestan toga da je uz pitanje primjerenosti iskazivanja vjeroispovijesti na radnom mjestu na zajedničkom tržištu država članica Europske unije jednako aktualno pitanje prihvatljivosti uskraćivanja usluga poput fotografiranja, iznajmljivanja stanova, ugostiteljstva pa čak i zdravstvenih usluga određenim manjinskim skupinama pozivajući se na nesklad između njihova 'životnog stila' i vjerskih uvjerenja onih koji te usluge pružaju. S obzirom na to da je u obje jučerašnje presude izričito naglasio da neće tolerirati zabrane iskazivanja vjerskih obilježja koje poslodavci selektivno i po potrebi nameću zaposlenicima kako bi udovoljili svjetonazoru pojedinih klijenata, Sud je ujedno poslao jasan signal poduzetnicima koji bi svoje usluge mogli krenuti uskraćivati onim klijentima koje ne odobravaju pozivajući se na svoja osobna vjerska uvjerenja. Takvi vjerski prizivi savjesti na tržištu usluga Europske unije ne bi bili u skladu s njezinim temeljnim ustavnim načelima izraženim u Povelji o temeljnim pravima Europske unije.

Što se Hrvatske tiče, presude Europskog suda imaju vrlo jasne posljedice. Prije svega, svi hrvatski sudovi, od Ustavnog suda u Zagrebu do prvostupanjskog suda u Dubrovniku, dužni su ih u budućnosti primjenjivati u sporovima koji se odnose na diskriminaciju na radnom mjestu. Nadalje, iako se presude odnose na područje radnih odnosa, način na koji je Sud pravde tumačio jamstvo zabrane diskriminacije lako bi mogao utjecati na postupanje nacionalnih sudova i u drugim područjima kao što su obrazovanje. Na kraju, u oba predmeta Sud je ocjenjivao praksu privatnih poslodavaca. Nema sumnje u to da se presude odnose i na praksu poslodavaca u vlasništvu državnih i lokalnih vlasti. No ono što tu skupinu državnih poslodavaca čini posebno zanimljivom u svjetlu jučerašnjih presuda jest činjenica da u najvećem broju država članica EU-a, uključujući i Hrvatsku, načelo potpune i sustavne vjerske neutralnosti nije izbor, kao što je to slučaj kod privatnih poslodavaca, već ustavna obveza. No to nije pitanje kojim bi se trebao baviti Sud pravde Europske unije već Ustavni sudovi njezinih država članica.