Određena euforija koju je presuda Ustavnog suda u tzv. predmetu 'švicarski franak'  izazvala među građanima koji su godinama bili izloženi nepredvidljivim posljedicama kreditnih aranžmana s valutnom klauzulom u švicarskom franku (CHF) nema čvrstih osnova. Uostalom, i sam predsjednik Ustavnog suda je našao shodnim odmah dan nakon objave presude ukazati na to kako mu se euforija čini 'preuranjenom', inzistirajući na tome da njegov sud nije rješavao meritum spora. To je istina. Štoviše, sud je u svojoj presudi 'elegantno' izbjegao odgovoriti na ključnu vrijednosnu dilemu koja leži u samoj srži sukoba oko 'švicaraca' i koja ga čini izuzetno socijalno, ekonomski i politički nabijenim pitanjem u hrvatskom društvu, pa i šire. U svojoj presudi Ustavni sud i sam navodi da su građani i građanke okupljeni oko udruge Potrošač vrlo precizno formulirali to ključno pitanje: je li 'smisao valutne klauzule… bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani', odnosno zbog čega 'posljedice aleatornosti (nepredviđenog 'divljanja' tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke'. Ovo vrijednosno pitanje je od izuzetnog ustavnog značenja jer je vezano uz samu srž načela socijalne države i socijalno osjetljive tržišne utakmice koje su zajamčene ne samo hrvatskim Ustavom, već i temeljnim ugovorima o funkcioniranju Europske unije. S obzirom na to da ga je Ustavni sud odlučio još neko vrijeme ostaviti bez odgovora, nema mjesta euforiji.

U javnosti je presuda Ustavnog suda predstavljena kao pobjeda građana koji su bili izloženi samovolji banaka iz dva razloga. Prvi razlog odnosi se na pitanje zakonitosti kamatnih stopa koje su naplaćivale banke. Poslije objave presude brzo su se pojavile tvrdnje da je Ustavni sud potvrdio dio revizijske presude Vrhovnog suda (VSRH) Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u kojem je VSRH odbio žalbu banaka i potvrdio odluku nižih sudova da su samostalnim određivanjem visine kamatne stope, bez unaprijed jasno postavljenih kriterija koji su bili predmet pregovora s klijentima, banke nepošteno postupale prema potrošačima. Iz takve tvrdnje proizlazi da je Ustavni sud potvrdio ocjenu da su banke postupale nepošteno.

Drugi razlog odnosi se na pitanje visine kunskog iznosa koji su klijenti dužni vratiti bankama za glavnicu ugovorenu u švicarskim francima. Tu se pak pojavila tvrdnja da je Ustavni sud osporio dio presude Vrhovnog suda kojim je VSRH odbacio revizijski zahtjev tužitelja (udruga Potrošač) da preinači ocjenu kako banke nisu postupale nepošteno kada su kunski iznos mjesečne rate isplate kreditne glavnice vezale uz svakodnevno kretanje deviznog odnosa švicarskog franka i kune. Takva tvrdnja sugerira da je Ustavni sud odlučio da su najviši redovni sudovi - Visoki trgovački sud i Vrhovni sud - pogriješili u svojim prosudbama, tj. da su banke postupale nepošteno i u onom dijelu koji se odnosi na kreditnu glavnicu. I prva i druga tvrdnja nisu dovoljno precizne i ostavljaju previše prostora za zaključke koji nemaju temelja u samom tekstu presude.

Ustavni sud nije ni 'potvrdio' ni 'osporio' presudu Vrhovnog suda odnosno presude nižih sudova. U biti, odlučio je ne ulaziti u procjenu (ne)poštenja ugovornog odnosa banaka prema klijentima koji su koristili njihovu uslugu kreditiranja u švicarskim francima. Nažalost, Ustavni sud to nije tako izričito naglasio u obrazloženju svoje presude i razumljivo je zašto je velik dio kreditnih dužnika u 'švicarcima' shvatio presudu kao svoju veliku pobjedu. O čemu je onda odlučivao Ustavni sud ? U biti je presudio da je udruzi Potrošač povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje zato što dio revizijske presude VSRH, koji se odnosi na bankarsku praksu određivanja mjesečne rate isplate glavnice izražene u švicarskim francima, nije bio obrazložen na dovoljno jasan, dosljedan način.

Osobno sam velik zagovornik transparentnosti sudske prakse. Štoviše, sudske odluke koje su ograničene na formalnu izreku presude popraćenu šturim i suhoparnim obrazloženjem, iz kojeg niti strankama niti javnosti nije jasno kako i zbog čega je sud protumačio specifičnu pravnu odredbu, smatram povredom ustavnog načela jednakosti pred zakonom. No u konkretnom slučaju Vrhovni sud je za hrvatsku sudsku praksu pružio iznadprosječno argumentirano obrazloženje obje svoje ocjene: 1) da bankarska praksa određivanja iznosa rate isplate glavnice u švicarskim francima ne predstavlja nepoštenu praksu i 2) da bankarska praksa samostalnog određivanja stope mjesečne kreditne kamate u konkretnim kreditnim aranžmanima predstavlja nepošteno postupanje prema potrošačima.

Kao što je naglašeno, Ustavni sud nije doveo u pitanje materijalnu ispravnost nijedne od ove dvije ocjene. Zauzeo je stajalište da VSRH, kao najviši redovni sud u hrvatskom pravnom poretku, nije zadovoljio ni ustavni minimum kvalitete obrazloženja svojih ocjena, čime je de facto postupao arbitrarno. Posljedice ovakvog stajališta Ustavnog suda uistinu bi mogle biti dalekosežne ako bi se ono uzelo ozbiljno, kao što bi se trebalo uzimati stajališta Ustavnog suda. Kada bi se ovaj 'standard kvalitete' koji je primjenjivao Ustavni sud, a da ga pri tome nije ni jasno definirao u svom obrazloženju (što je u biti izuzetna ironija), dosljedno primijenio na sve presude hrvatskih sudova, upitno je koliko njih bi 'preživjelo'.

>>Svi govore o presudi, a nitko je ne razumije. Evo objašnjenja

Osnovna zadaća Ustavnog suda je jamčiti poštivanje osnovnih načela i temeljnih prava ustavnog poretka Republike. Kao što ukazuje na to sam njihov naziv, temeljna prava jamče neki minimum koji mora biti čuvan pod svaku cijenu. Zadaća Ustavnog suda nije inzistirati na nekom 'standardu kvalitete' sudskih obrazloženja koji nadilazi taj minimum, a koji on smatra poželjnim od slučaja do slučaja. Njegova uloga je zaštita građana i građanki od samovolje i arbitrarnog postupanja tijela državne vlasti, odnosno smirivanje socijalno i politički nabijenih vrijednosnih konflikta u društvu. Upravo stoga se, za razliku od redovnih, ustavni suci biraju kroz parlament da bi im se osigurao demokratski legitimitet neophodan za donošenje vrijednosnih odluka. U konkretnom slučaju postupanje redovnih sudova se ne bi moglo opisati kao samovoljno i arbitrarno, kao što sugerira zaključak Ustavnog suda. Isto tako, pitanje jesu li Vrhovni sud ili niži sudovi mogli biti nešto precizniji odnosno jasniji u svom obrazloženju nije nabijena vrijednosna dilema. To je pitanje izbora standarda što nadilazi minimum koji Ustavni sud treba štititi pod svaku cijenu. Taj sud nije institucionalno kapacitiran za razvoj tog standarda niti po svojim ovlastima, niti po strukturi postupka u okviru kojeg odlučuje, niti po stručnim kvalifikacijama svog kadra. Redovni sudovi jesu. Na ovaj način, ulazeći u njihovu nadležnost, Ustavni sud ne pridonosi nezavisnosti redovnih sudova i povjerenju građana u njihov autoritet. 

>>Pogledajte što je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović rekao o odluci

Istovremeno, kao što je navedeno na početku teksta, Ustavni sud je u svojoj presudi 'elegantno' izbjegao odgovoriti na ključnu vrijednosnu dilemu koje leži u samoj srži sukoba oko 'švicaraca' - moraju li u državi koja se naziva socijalnom posljedice nepredviđenog 'divljanja' tečaja snositi samo potrošači, a ne i banke. Vrhovni sud je na ovo pitanje odgovorio kroz definiciju standarda 'prosječnog potrošača', obrazlažući da 'bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske, ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja, kako u našem okruženju, tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost, time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih, svjetskih valuta', što znači da je ocjena VSRH da kompletan rizik snosi potrošač jer ga je mogao i trebao biti svjestan. Problem s ovakvim pravnim tumačenjem zakonskih odredbi nije u tome da je ono nejasno. Vrlo je jasno. Problem je u njegovoj vrijednosnoj pozadini. Ako se Ustavni sud ne slaže s ovakvim vrijednosno određenim pravnim tumačenjem zakonskih odredbi o poštenom ugovornom odnosu, to je trebao jasno izreći te unutar okvira ustavnih jamstava socijalne države i tržišne utakmice tužiteljima dati jasan odgovor na njima ključno pitanje. Ustavni sud to nije napravio, već je vrući krumpir vratio nazad Vrhovnom sudu, a da je pritom umanjio njegov autoritet temeljem kojeg bi tu dilemu trebao riješiti.

Na kraju treba ukazati na to da je sam Vrhovni sud olakšao posao Ustavnom. Građani okupljeni oko udruge Potrošač ispravno su inzistirali na primjeni presude Kásler Suda Europske unije u sporu između mađarskih banaka i njihovih klijenata. Kao sud zadnje instance, VSRH je imao obvezu udovoljiti zahtjevu udruge Potrošač da se u pogledu prakse hrvatskih banaka Sudu Europske unije u Luksemburgu postavi zahtjev za prethodnim tumačenjem. VSRH to nije učinio. Time je otvorio prostor za argument da je povrijedio ustavnu obvezu poštivanja načela nadređenosti prava EU-a, a tako i ograničio pravo tužitelja na učinkovitu sudsku zaštitu. No ista zamjerka je primjenjiva na odluku Ustavnog suda. Da je taj sud uistinu želio odgovoriti potrošačima na njima ključno pitanje, zastao bi sa svojim postupkom i zatražio tumačenje Suda Europske unije. Ta obveza vezuje Ustavni sud jednako čvrsto kao i VSRH. Štoviše, umjesto da na kraju svoje presude ističe da se njome 'ni na koji način ne prejudicira odluka Ustavnog suda u povodu prijedloga više predlagatelja za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju', mogao je oba predmeta rješavati paralelno. Kako ishod oba predmeta pred Ustavnim sudom ovisi o odgovoru na isto ključno pitanje, mogao je u oba uključiti Sud Europske unije te dva problema riješiti jednim udarcem. Time bi znatno ubrzao pravno rješenje problema 'švicaraca'. Umjesto toga, Ustavni sud je odlučio zamjeriti Vrhovnom sudu isto ono na što i sam nije bio spreman.