Ustav Republike Hrvatske uistinu pršti optimizmom i pogledom u daleku budućnost. Naime njegovi sastavljači i oni koji su ga u Saboru donijeli 1990., uključujući sve kasnije promjene, nisu mogli ni pretpostaviti da će neke njegove norme trideset i nešto godina kasnije djelovati poput znanstvene fantastike. Ukratko, znanstveno će jednom biti moguće, ali je u danom trenutku nemoguće, odnosno fantastično. Kao da su ga pisali Jules Verne, Stanisław Lem, Arthur C. Clarke, H. G. Wells i Philip K. Dick zajedno. Jer – kako protumačiti neke ustavne članke prema kojima su teleportacija, nastanjivanje Marsa te pokretanje nuklearnih elektrana na fuziju više nego ostvarivi događaji.

Primjerice, članak 94. stavak 2. Ustava RH glasi 'Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti'; članak 99. u stavku 1. niti ne sumnja u to da predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike dok članak 102., pun vjere u suradnju izvršne vlasti, normira da predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja te da predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi. Ništa manje uvjeren u kooperaciju nije ni sljedeći ustavni članak, u kojem piše da predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Istodobno, Ustavni sud Republike Hrvatske, prema ustavnim ovlastima, prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor.

Kakav sklad, entuzijazam i – nadzor nad cjelinom. Ne treba biti ustavnopravnim stručnjakom, pa čak ni studentom prvih godina studija prava kako bi se zaključilo da dvije grane izvršne vlasti u Hrvatskoj – predsjednik i Vlada – uz njihove aktualne obnašatelje – Zorana Milanovića kao šefa države i Andreja Plenkovića kao šefa Vlade – ne samo da ne surađuju ondje gdje ih Ustav RH na to izrijekom obvezuje, nego se međusobno optužuju za kršenje ustavnopravnog poretka. Te su optužbe eskalirale do međusobnog prozivanja za diktatorske namjere i postupke. Eto, neke zemlje, što u svojoj prošlosti, što u svojoj sadašnjosti, imaju po jednog diktatora u jedinici vremena, a Hrvatska ih ima čak dva. Šteta što Charlie Chaplin ne može snimiti nastavak svoga klasika 'Veliki diktator', ali bi se i on teško domislio kako uprizoriti svoje ovdašnje imitatore.

Sve neozbiljnija situacija

Politički, a ne filmski, riječ je o sve neozbiljnijoj situaciji u kojoj prednjači predsjednik Milanović, ali se ni premijer Plenković ne kreće drugim smjerom. Naprotiv. Sada kada su jedan u drugome prepoznali diktatore, pučiste i kršitelje Ustava RH, bilo bi krajnje svrsishodno da ona institucija koja bi na takvo što morala reagirati – makar praćenjem i izvješćivanjem ustavotvorca – dođe do izražaja. Međutim Ustavni sud RH teoretski bi se početkom prosinca mogao svesti na troje sutkinja i sudaca jer bi preostalih deset mjesta moglo ostati praznima zbog isteka mandata. Zato je u tijeku postupak njihova izbora u Hrvatskom saboru. Kao što definira ustavna procedura, Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca te ih bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom. Prevedeno na politički jezik, suce zajednički moraju izabrati parlamentarna većina i manjina, predvođene HDZ-om i SDP-om, koji kao političke stranke trenutačno podupiru različite 'kršitelje Ustava' i 'diktatore'. No ne dođe li do stvarne diktature, što je u Hrvatskoj također znanstvena fantastika poznajući radni elan i spremnost na samožrtvu potencijalnih 'diktatora', vladajući i oporba ipak će morati pronaći konsenzus kada je riječ o skorašnjem kompletiranju sastava Ustavnog suda.

Kada se za kršenje temeljnoga pravnopolitičkog akta, kao što je ustav jedne zemlje, prozivaju obnašatelji njezine izvršne vlasti, to je svim ovlaštenim institucijama znak za promptnu reakciju. Takvo što doista ne treba shvaćati kao puko verbalno nadmetanje ili dnevnopolitički šou, nego kao situaciju u kojoj se baš svi akteri moraju ponašati odgovorno, i prema ustavnim normama i prema građanima koji ih biraju, neposredno ili posredno.

Dobro je poznato što je to diktatura i tko su diktatori. Uostalom, Hrvatska je u 20. stoljeću samo manji dio vremena provela kao sredina vladavine prava i demokratskoga višestranačkog sustava, što su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te temelj za tumačenje njezina Ustava, kako to regulira ustavni članak 3. Jesu li Milanović i Plenković kršitelji ustavnog poretka zemlje, kako se međusobno tituliraju, i ne bi li u tom slučaju netko o tome trebao arbitrirati? Zašto sami ne krenu u postupak kojim je to moguće dokazati ili opovrgnuti? Iz jednostavnog razloga - zato što im zapravo nije cilj eliminirati onog drugog iz političke utakmice, koju i dalje dobivaju svatko na svojoj polovici terena. Drugo je pitanje može li reagirati Ustavni sud, jer neki pravni stručnjaci upozoravaju na to da ni ovotjedno glasanje u Hrvatskom saboru o NATO-ovoj misiji sigurnosne pomoći i obuke za Ukrajinu, NSATU, nije u skladu s onim što je predviđeno u Ustavu RH. Ova je misija samo posljednji primjer u kojem se šefovi države i Vlade nalaze na suprotnim stranama, pri čemu nisu problem njihove suprotne strane, kako god tko tumačio Milanovićeve i Plenkovićeve stavove, nego njihovo uporno odbijanje bilo kakvog razgovora o temama vitalnima za zemlju.

'Tvrda kohabitacija'

Oni se više diktatorski ponašaju prema svojoj najbližoj političkoj okolini jer za takvo ponašanje u zemlji nemaju ni okvira ni mogućnosti, a međusobno djeluju poništavajuće. I dok se u nekadašnjim komunističkim autokracijama, uključujući Hrvatsku u bivšoj Jugoslaviji, promovirala 'diktatura proletarijata' kao svevlast radničke klase predvođene komunistima u cilju revolucionarne preobrazbe društva, aktualne su političke svađe u Hrvatskoj svojevrsna svilena 'diktatura neproletarijata', u kojoj vrhovi vlasti najviše energije troše sami na sebe, točno procjenjujući da od toga imaju ključnu političku korist jer su u političkom prostoru više definirani kao oponenti onog drugog nego kao kreatori sami sebe. Plenković jest u pravu kada je za inicijaciju ovakvog stanja okrivio Milanovića, ali ne treba zaboraviti ni Plenkovićevu konstrukciju o 'tvrdoj kohabitaciji' puno prije nego što je Milanović uopće položio prisegu.

Plenković je u pravu i kada kritizira Milanovićevo relativiziranje ruske vojne i ine agresije na Ukrajinu, što je još više neprihvatljivo u zemlji poput Hrvatske, a koja je istovjetni tip agresije doživjela 1991., ali ne u ime ruskog, nego srpskog veledržavlja te posezanja za tuđim teritorijima. S druge strane, Milanović je dosljedan kada u pojedinim situacijama ne želi aktivirati hrvatske vojnike jer se, kako je sam priznao, upravo 1991. oglušio o poziv da se bori u ratu, konkretno u Vukovaru. Ali kao što je Hrvatska cijelu prvu polovicu 1990-ih, sa susjednom BiH, trebala i međunarodnu pomoć da se obrani i teritorijalno reintegrira, takvu pomoć danas treba Ukrajina, neovisno o preprekama.

No izjave da će na taj način Hrvatska i NATO zaratiti s režimom Vladimira Putina ne pretvaraju Milanovića u Putinova agenta i korisnika ruskih financija, kao što to ridikulozno tvrde pojedini članovi HDZ-a, nego u političara koji je podalje od bilo kakvih odgovornih pozicija kada je posrijedi ne samo agresija na Ukrajinu, nego i međunarodni pravni poredak temeljen na suprotstavljanju nasilnim sukobima, diplomatskim rješenjima te nepovredivosti državnih granica. Da je potonje izostalo u slučaju Hrvatske kada Milanović nije želio sudjelovati u ratu, i ne samo on, danas bi Hrvatska bila jugozapadnom inačicom Ukrajine.

Zbog toga nije jasno zašto Plenković pasionirano prihvaća isti način političke komunikacije u kojoj je Milanović i dalje prvak, jer simpatizeri predsjednika u njegovu političkom ponašanju ponajprije vide najustrajnije suprotstavljanje onom što im HDZ predstavlja od 1990. naovamo – od niza primjera uzurpacije vlasti do širenja korupcije – a da pritom ne razaznaju da je ovakav Milanović ideološki slobodno mogao biti i na čelu HDZ-a. To je pak problem oporbe, predvođene SDP-om, kojoj je važnije oponirati Plenkoviću nego se suglasiti s načelima te sa zdravim razumom, kao u slučaju Ukrajine. No što ako Milanović ponovno pobijedi na predsjedničkim izborima? Hoće li to značiti da su građani glasali za diktaturu pod utjecajem Moskve ili su im motivi drukčiji? Odgovora ćemo se naslušati sljedećih pet godina.