Sudeći prema naglašavanju riječi 'diler' i 'dilovi' u hrvatskoj politici, prije bi se reklo da se ona vodi na poroznoj meksičko-američkoj granici ili u nekim dijelovima Kolumbije s uzgojem grmova iz porodice Erythroxylaceae nego u slikovitoj zemlji 'punoj života' na dodiru srednje Europe i Sredozemlja. Za takav su se dojam pobrinuli, naravno, domaći političari jer su nakon ljetnih godišnjih odmora ponovno u punoj monološkoj formi te poslije obračuna s proljetnih parlamentarnih i europskih izbora kreću u novu rundu okršaja vezanih uz predstojeće predsjedničke izbore krajem godine. I dok u Hrvatskoj već godinama bjesni verbalni rat, čije suprotstavljene strane predvode predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, svijet se nakon dramatičnog početka 21. stoljeća nalazi u najtežoj sigurnosnoj situaciji od završetka Hladnog rata, što zbog ruske vojne agresije na Ukrajinu, koja traje već treću godinu, što zbog sve ozbiljnijega multilateralnog sukoba na Bliskom istoku, čija je aktualna faza ušla u drugu godinu permanentnog ratovanja i stradanja dominantno civila. Hrvatska izvršna vlast o tim konfliktima, sukladno svojim privatno posvađanim akterima, ima uglavnom suprotstavljena, počesto neargumentirana mišljenja kao dokaz disfunkcije donošenja odluka u državi.

Ozbiljnost države

Primjerice, Vijeće za nacionalnu sigurnost, kao središnje koordinacijsko tijelo hrvatskoga sigurnosnog sustava koje 'razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike donoseći smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti', godinama se nije sastalo. Razlog? Vijeće čine šef države i šef Vlade, uz ostale članove, među kojima su ministri obrane, unutarnjih poslova, vanjskih poslova i pravosuđa, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, kao i ravnatelji obavještajnih agencija. Kao predsjednik Republike, Milanović je nedavno inicirao sjednicu Vijeća, ali premijer Plenković tu inicijativu neprestance ignorira. No teško da je ijedan od njih u ovoj situaciji konstruktivan, a drugi nije. Najviše trpi ozbiljnost države.

Nova dionica njihova, najblaže rečeno, neslaganja oko prioriteta nacionalne sigurnosti i vanjske politike protegnut će se uskoro i na Hrvatski sabor jer će zastupnice i zastupnici njegova novog saziva, baš kao i oni u prošlom sazivu, odlučivati dvotrećinskom većinom. I to o sudjelovanju pripadnika Hrvatske vojske u NSATU-u kao NATO-ovoj misiji sigurnosne pomoći i obuke za Ukrajinu. Milanović se usprotivio tom sudjelovanju, ovaj put u Njemačkoj, iako to nije učinio sudjelujući kao hrvatski predstavnik na posljednjem NATO-ovu sastanku na vrhu u srpnju u Washingtonu, pravdajući takav postupak željom da druge članice tog saveza koje žele participirati u NSATU-u to i učine. U odnosu na njega, otvoreni saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina u Europskoj uniji, mađarski premijer Viktor Orbán, odmah je najavio da njegova zemlja ne namjerava sudjelovati u misiji pomoći Ukrajini. Tako je Milanović, kao i prilikom svojedobne najave blokade primanja Finske i Švedske u NATO dok se ne promijeni izborno zakonodavstvo u BiH vezano uz izbor predstavnika Hrvata, ostao jak na riječima isključivo unutar granica Hrvatske. Izvan njih niti djeluje odlučno, niti ga se percipira ozbiljnim. Hoće li mu i sada, kao i tada, njegova protukandidatkinja na skorim predsjedničkim izborima Marija Selak Raspudić poručiti: 'Gdje si sada, frajeru?' Treba li napomenuti da su u međuvremenu i Finska i Švedska postale članicama NATO-a, a u BiH nije došlo do traženih promjena.

Milanović pritom tvrdi da je ova NATO-ova misija dokaz da savez ulazi u otvoreni rat protiv Rusije na strani Ukrajine te da bi u tom slučaju hrvatski vojnici ostali bez nadzora same Hrvatske ratujući izvan granica NATO-a. Premda svako slanje vojnika jedne zemlje zahtijeva nužan konsenzus Ustavom definiranih donositelja odluka o tome, hrvatska se participacija s nekolicinom pripadnika HV-a u misiji u njemačkom Wiesbadenu ni u najmaštovitijoj interpretaciji ne može nazvati otvorenim ulaskom u rat koji je u veljači 2022. pokrenuo Putinov režim. U svojoj relativizaciji 'upada' Rusije u Ukrajinu - kako je to upravo nazvao hrvatski šef države, kao da je riječ o upadu u kakav noćni klub ili notorni klub Dragana Kovačevića, u kojem se on zabavljao tijekom najstrožih protupandemijskih mjera 2020. - Milanović postaje Orbánovom preslikom. Ali bez odjeka u Europi kakav i dalje ima, što god tko mislio o njemu, mađarski premijer. Ili Robert Fico, slovački premijer koji izjavljuje da Ukrajina neće postati članicom NATO-a dok god o tome u zemlji odlučuje on.

Milanoviću satisfakciju može predstavljati pretpostavljeni ishod glasanja u Hrvatskom saboru, u kojem HDZ-ova parlamentarna većina ne može osigurati dvotrećinsku podršku za hrvatsko sudjelovanje u sigurnosnoj pomoći Ukrajini. Prošli saziv Sabora je prigodom glasanja u prosincu 2022. o donošenju Odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini – EUMAM, došao do 97 glasova 'za', četiri manje od potrebnog 101 glasa. I toj se pomoći Milanović prethodno usprotivio. Plenković bi ovaj put mogao biti još dalje od potrebne dvotrećinske većine jer u novom sazivu Hrvatskog sabora nema rascijepljenog SDP-a, čiji je odvojak Socijaldemokrati tada podržao inicijativu, a protiv Plenkovićeva su plana i dalje Možemo!, Most i ostale oporbene stranke. I dok Plenković govori o 'debilima' koji ne razumiju pravu prirodu misije, možda bi trebao djelovati kao diplomat te učiniti sve kako bi i javnosti i saborskim zastupnicima pojasnio zbog čega smatra da je spomenuta misija u hrvatskom interesu. Međutim ni on, a ni Milanović odavno ne djeluju diplomatski, premda ih je hrvatska država godinama obučavala u tom smjeru, te su i javni prostor i javni interes odavno proželi privatnim odnosima i nesnošljivostima. Zato hrvatska politika u bilo kakvom međunarodnom kontekstu djeluje nevažno i neuvjerljivo.

'Kandidati iz sjene'

Neovisno o tome je li riječ o odnosu prema ratu u Ukrajini ili prema sukobima na Bliskom istoku. I dok Ustav RH u članku 99. normira da predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike, Milanović i Plenković više ne surađuju ni u čemu, a kamoli u serioznoj analizi, osmišljavanju i provedbi vanjske politike. Ovako međusobno blokirane, a zapravo voluntaristički vođene javne poslove nema nijedna iole ozbiljna država u Europi i svijetu. Zbog toga je moguće da šef Vlade imputira šefu države da ima deal s Putinom, a da predsjednik Republike svog protukandidata na izborima Dragana Primorca, kojega podržava HDZ, opiše kao 'Netanyahuova dilera'. Hoće li u tom slučaju ruski predsjednik Vladimir Putin i izraelski premijer Benjamin Netanyahu biti 'kandidati iz sjene' na hrvatskim predsjedničkim izborima? Mogu li se, kao nikad dosad, Ukrajina, Rusija, Izrael i Palestina naći u debatama tijekom predsjedničkih izbora u Hrvatskoj?

Milanović je favorit na izborima, ali ne zbog svojih stavova ili rezultata u unutarnjoj i vanjskoj politici, krajnje upitnih, nego zbog svoga žestokog oponiranja Plenkoviću i HDZ-u pod njegovim vodstvom. Zbog svega što je rekao i učinio kada je posrijedi rat Rusije protiv Ukrajine, Primorac ga titulira 'zvijezdom ruskih portala', ali s druge strane Primorčevo isticanje bliskosti s Netanyahuom teško može pridobiti većinsku podršku u Hrvatskoj. Danas su i Putinovo vođenje Rusije i Netanyahuovo vođenje Izraela primjeri agresivnog poništavanja međunarodnog prava i dogovora, pri čemu Putin negira Ukrajini pravo na suverenost i teritorij, a Netanyahu usred Ujedinjenih naroda u New Yorku, gdje je još 1947. donesena odluka o dvije države – židovskoj i arapskoj – na području Cisjordanije, ističe zemljovide na kojima se Izrael u kontinuitetu proteže duž cijelog prostora od Jordana do Mediterana, bez ikakvog teritorija predviđenog za okupirane Palestince. Na zločinački teroristički napad protužidovskih ekstremista na izraelske civile 7. listopada 2023. Netanyahuova je vlada odgovorila uništavanjem Gaze te sada dijelova Libanona, uz desetine tisuća mrtvih civila. I dok se Milanović zalaže za priznanje palestinske države te neizbježnost ruske aneksije makar Krima, Plenković u oba slučaja ima drukčija stajališta. Tko onda u međunarodnim odnosima predstavlja Hrvatsku? Je li moguće da će se kroz stavove Milanovića i Primorca na izborima na posredan način odlučivati o Putinu i Netanyahuu? Hrvatska zasigurno nije slučajna država, ali sve bi je više i slučajni prolaznici puno odgovornije vodili od političara koji sve podvrgavaju osobnim svađama.