Što je Hamas htio postići napadom 7. listopada? Na najnižoj razini htio je ispipati koliko je izraelska obrana granice doista čvrsta te otimanjem velikog broja civilnog stanovništva i manjeg broja vojnog osoblja iznuditi oslobađanje mnogobrojnih palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima. Među tim zatvorenicima ima ljudi odgovornih za organizaciju krvavih terorističkih napada, ali i pojedinaca koji su se našli iza rešetaka pod vrlo labavim optužbama za nasilni otpor izraelskoj vojnoj upravi i prisutnosti na Zapadnoj obali i u istočnom dijelu Jeruzalema, koji Palestinci jednoglasno žele vidjeti kao glavni grad svoje države.

Na drugoj razini vodstvo Hamasa htjelo je potaknuti opći palestinski ustanak, treću intifadu, probojem presjeći Izrael popola te se spojiti sa svojim pristašama na Zapadnoj obali, ali i potaknuti istovremeni napad mahom šijitskih vojno-političkih formacija na Izrael iz Libanona, Sirije, Iraka i Jemena.

Na trećoj razini cilj je bio prouzročiti unutarnje lomove u izraelskom društvu i politici, a koje je prije napada bilo razdirano sukobom oko pravosudne reforme i korupcijskih skandala Netanyahua i suradnika, kao i prijeporima oko prava i dužnosti glavnine izraelskog društva i ultraortodoksnih zajednica koje su u snažnoj demografskoj ekspanziji, a mahom ovise o karitativnoj pomoći te ne služe vojsku. Hamas je svjesno ušao u sukob u kojemu su znali da će izraelska reakcija i odmazda biti silovita, a civilne žrtve i materijalna šteta ogromni, bilo zato što hamasovci drže oružje u školama i bolnicama, bilo zato što urbano ratovanje uvijek odnosi brojne civilne živote, bilo zato što je izraelsko-palestinski sukob došao do točke usijanja gdje su 'one druge' kolektivno promatra kao 'teroriste', odnosno 'okupatore'.

No to je bio dio drugog dijela planova na trećoj razini. Iznutra se htjelo pokolebati izraelsko društvo jer se znalo da će količina civilnog stradanja, ali i Hamasovih raketa koje su u prvom danu preopteretile Željeznu kupolu, prouzročiti lomove u izraelskoj javnosti, a istovremeno je ogromno razaranje u Gazi poslužilo kao odskočna daska za idejni rat na globalnoj, poglavito digitalnoj razini. Naime Hamas i njegovi pristaše uspjeli su zagospodariti medijskim izvješćivanjem iz samog Pojasa, posebice na društvenim mrežama i među mladim ljudima izvan regije koji prethodno nisu imali puno znanja i informacija o ovom sukobu. Gaza jest porušena, a Hamas desetkovan, no kreatorima napada 7. listopada uvelike je za rukom pošla operacija 'vijetnamizacije' palestinskog pitanja, tj. stvaranja narativa o Izraelcima kao imperijalnim kolonizatorima, a Palestincima kao isključivim žrtvama, što je dovelo do velike promjene u raspoloženju na Zapadu, posebice u dijelu akademske zajednice i studentske populacije.

Uz ovaj cilj vezan je i cilj širenja broja država koje će priznati Palestinu, nedavno ostvareni cilj unaprjeđenja statusa Palestine u Ujedinjenim narodima te pritisak na Izrael putem međunarodnih sudskih tužbi za kršenje humanitarnog i ratnog prava. Ideja iza toga jest da, ako dovoljno država prizna Palestinu i ako ona bude mogla djelovati kroz Glavnu skupštinu UN-a, međunarodni pritisak nagna Izrael na povlačenje vojske sa Zapadne obale i iz Istočnog Jeruzalema.

Nadalje, dugoročno je Hamasov cilj urušenje izraelske države i uspostava palestinske države na cijelom području od Jordana do mora koja bi načelno bila višeetnička i viševjerska, no ustvari bi bila islamistička, sukladno zamislima Muslimanskog bratstva, čiji je Hamas izravni odvjetak, te bi radila na tome da se židovsko i kršćansko stanovništvo progna ili svede na status zimija.

Na višoj razini od toga jest geopolitika cijeloga Bliskog istoka, odnosno plan Teherana da osigura preživljavanje svojeg islamističkog režima uspostavom satelitskih vojno-političkih formacija među šijitskim stanovništvom južnog i istočnog Libanona, sjeverozapada Sirije, južnog Iraka te sjeverozapadnog Jemena. Zadaća ovih aktera je bila širiti utjecaj Irana u navedenim zemljama, ali i služiti kao sredstvo odvraćanja protiv možebitnog izraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja, kao što je to osamdesetih bio slučaj u Iraku. U tu svrhu se Iran prometnuo i u sponzora Hamasa, bez obzira na šijitsko-sunitska trvenja. Prema tom planu, kada bi režim u Teheranu osigurao nuklearno naoružanje, bio bi nedodirljiv. Međutim podrška Hamasu uklapa se i u apokaliptično čitanje pojedinih hadisa, prema čemu će se presudni boj dobra i zla odviti upravo u Svetoj zemlji, a Židovi su kolektivno označeni kao iskonski neprijatelji.

Naposljetku, ideje prethodnih američkih administracija temeljile su se na ravnoteži snaga na Bliskom istoku te su svjesno dopuštale proliferaciju iranskog utjecaja u zemljama šijitskog polumjeseca, premda je eskalacija sukoba u području Crvenog mora, tj. opstrukcije međunarodne plovidbe zbog napada hutista, uvelike pokopala takva razmišljanja. Uz to, napad 7. listopada bio je pokušaj sprječavanja daljnje normalizacije odnosa Izraela i arapskog susjedstva (Abrahamski sporazumi) te se odvija u ozračju ruske invazije na Ukrajinu kao pokušaja preustroja čitavog međunarodnog poretka.

Rješenja u koja nitko ne vjeruje

Hamas je uvelike oslabljen, no nije i potpuno poražen. Posljednji pokušaji dogovora oko prekida vatra i oslobađanja izraelskih talaca pao je na tome što Izrael želi kontrolirati Filadelfijski koridor kako bi spriječio ponovno naoružavanje Hamasa putem krijumčarskih tunela koji vode duboko na Sinajski poluotok. Time Izrael i hoda po rubu mirovnog sporazuma s Egiptom, premda i službenom Kairu odgovara zatvaranje rupa u granici.

Nadalje, treba jasno reći nekoliko neugodnih istina. Niti Hamas niti Netanyahuova vlada ne vjeruju u rješenje s dvije države. Netanyahu je godinama radio na tome da spriječi stvaranje palestinske države, bilo poticanjem sukoba Hamasa i Fataha, bilo blagonaklonim tretmanom židovskih naseljenika na Zapadnoj obali, bilo politikom neizdavanja građevinskih dozvola Palestincima i rušenjem neregistrirane gradnje, posebice u široj konurbaciji Jeruzalema i Betlehema. Hamas pak s dvije fige u džepu za potrebe zapadnih ušiju govori o granicama iz 1967., a ustvari želi izraelsku državu zamijeniti jednom, islamističkom, palestinskom državom. Također, Netanyahu je isprva govorio da će vratiti taoce, potom kako će skršiti sposobnost Hamasa da ugrožava Izrael raketama i probojima granice, da bi sada stvarni cilj postala dugotrajna i bez jasnog ograničenja vojno-sigurnosna uprava nad Pojasom Gaze, tj. reokupacija. Na Zapadu ima nemali broj ljudi koji su povjerovali da jednodržavno rješenje znači liberalnu demokraciju gdje će sve vjerske i etničke skupine od rijeke do mora uživati jednaka prava, a ne majorizaciju, destrukciju i progon. Dvodržavno rješenje jedino bi bilo doista provedivo i održivo, no malo tko ga više podržava, a nakon 7. listopada ono je i na izraelskoj ljevici postalo tek blijedo sjećanje na devedesete godine, kada se vjerovalo da je mirovni sporazum moguće ostvariti.

Libanonski poučak

Pomalo nadrealan napad na telekomunikacijske uređaje užeg kruga Hezbolahovog vodstva, potom zračni napadi i naposljetku ograničena kopnena invazija na jug Libanona, s ciljem tjeranja Hezbolaha i drugih šijitskih vojno-političkih formacija, poput Amala, sjeverno od rijeke Litani (sukladno rezoluciji UN-a 1701), posljedica su jedanaest mjeseci razmjene vatre i Hezbolahovog raketiranja sjevera Izraela, što je rezultiralo evakuacijom desetaka tisuća ljudi i brojnim razaranjima. Paradoksalno je to da Hezbolah, nastao kao iranski klijent u Libanonu koji je mobilizirao šijite protiv prisutnost izraelske vojske na jugu zemlje, a kasnije se prometnuo u posrednog borca za palestinsku državu, svojim raketnim napadima uvelike ugrožava arapsko stanovništvo na sjeveru Galileje. Hezbolah, kao šijitska islamistička formacija koja gaji apokaliptične nazore Teherana, borbu protiv Izraela ne vidi samo kao političku i vojnu podršku palestinskoj borbi za neovisnost, već kao odlučni, sudbinski boj u kojemu žele uništiti izraelsku naciju.

Pomicanje rata na sjever uvelike je maknulo pozornost svjetske javnosti s Gaze, a Netanyahuu omogućava daljnje političko preživljavanje i bijeg od korupcijskih afera koje mu prijete zatvorom. Izrael ima povijest sukoba s Hezbolahom, ali i ranijeg obračunavanja s PLO-om u Libanonu. Nakon crnog rujna 1970. u Jordanu i PLO-ovog pokušaja rušenja hašemitske dinastije u toj zemlji, Fatah stvara državu u državi u dijelovima Bejruta i južnom Libanonu, što je naposljetku bilo jedan od glavnih okidača za dugotrajni Libanonski građanski rat (1975.-1990.). Iako je danas Hezbolah načelni saveznik borbe za palestinsko pitanje, tijekom građanskog rata šijitske postrojbe Amala ratovale su u izbjegličkim naseljima s Fatahom.

Povratak IDF-a u Libanon također dolazi u trenutku u kojem složeni libanonski politički i izborni sustav, koji osigurava ravnotežu i dijeljenje vlasti između kršćana (većinskih maronita i manjinskih grčkih pravoslavaca, melkita i niza drugih manjih crkava), muslimana (većinskih šijita i manjinskih sunita) i druza visi o koncu, a nemali broj nešijita priželjkuje poraz Hezbolaha kako bi se olabavio utjecaj Teherana na libanonsku državu. Povijest pokazuje da izraelska vojska lako dolazi, a teško odlazi iz Libanona, a sadašnja situacija prijeti i ponovnim rasplamsavanjem sukoba između libanonskih konfesionalnih zajednica.