Trend izbornog uspjeha opcija koje kritiziraju politiku otvorenih vrata za azilante i useljenike te se protive dubokoj europskoj političkoj integraciji nije zaobišao ni Austriju. Prvi put od osnutka Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) pojedinačno je najveća stranka.

Dosadašnja vlada pučana i zelenih pod kancelarom Karlom Nehammerom doživjela je jasan poraz. Kancelarova demokršćanska stranka (ÖVP) pala je sa 71 na 52 mandata, a klub zelenih u austrijskom parlamentu bit će gotovo upola manji, s dosadašnjih 26 smanjio se na 16. Niti socijaldemokrati (SPÖ) ne mogu baš biti zadovoljni – premda su jedno vrijeme vodili u anketama, na kraju su osvojili 41 mandat, tek jedan više nego što su imali poslije raspuštanja aktualnog saziva parlamenta. Liberalna stranka NEOS doživjela je blag rast, sa 16 na 18 mjesta u velebnom neoklasicističkom zdanju na bečkom Ringu. Lijevi kreatori javnog mnijenja, razočarani vodstvom socijaldemokrata, potiho su bili navijali za to da komunisti (KPÖ) - koji su na vlasti u drugom po veličini gradu u državi, Grazu - prvi put od 1956. godine uđu u parlament, no to se ipak nije dogodilo. Komunisti su više nego utrostručili svoj postotak glasova, no s 2,4 posto i dalje su bili debelo ispod nacionalnog praga od četiri posto.

Divlje godine

Dosadašnji kancelar Nehammer već je četvrti šef austrijske vlade od 2017. Sebastian Kurz te je godine formirao koalicijsku vladu sa slobodarima, u kojoj je sadašnji prvak FPÖ-a Herbert Kickl bio ministar unutarnjih poslova. Međutim Kurz je 2019. raskinuo koaliciju nakon izbijanja afere Ibiza, kada su tadašnji vicekancelar iz redova slobodara Heinz-Christian Strache te potpredsjednik stranke Johann Gudenus snimljeni kako dogovaraju ilegalno financiranje s navodnim predstavnicima ruskih poduzetnika na način da se ruskim partnerima osiguraju povlašteni poslovi s javnim naručiteljima, a zauzvrat osigura pozitivno medijsko praćenje stranke i vlade putem kupovine ključnog austrijskog tabloida Kronen Zeitunga ruskim novcem. Krajnji cilj Strachea bio je stvoriti povoljno medijsko okruženje po uzoru na Viktora Orbána, a osuđen je na 15 mjeseci uvjetno.

Nakon pada prve Kurzove vlade kratkotrajnu tehnokratsku vladu vodila je Brigitte Bierlein, dotadašnja predsjednica Ustavnog suda. Poslije prijevremenih izbora 2019. Kurz ponovno postaje kancelar, formiravši većinu sa zelenima. Međutim 2021. daje ostavku zbog korupcijskog skandala oko korištenja javnog novca za financiranje pozitivnog medijskog izvještavanja i friziranih podataka o istraživanjima javnog mnijenja (predizbornim anketama). Na čelo vlade dolazi njegov vjerni suradnik, ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg, izdanak stare grofovske obitelji. Schallenberg se na mjestu kancelara zadržao tek nešto više od mjesec dana jer je stranka za novog šefa izabrala ministra unutarnjih poslova Nehammera te on postaje i šef vlade. Inače, Kurz je već s 27 godina bio ministar vanjskih poslova, a nakon što je napustio politiku, postao je konzultant investitora Petera Thiela. Osuđen je na osam mjeseci uvjetno zbog krivokletstva tijekom protukorupcijske istrage.

Uspon slobodara

Slobodari su desetljećima bili mala i relativno beznačajna stranka koja je okupljala nacionaliste i društvene krugove povezane s obiteljskom poviješću nacizma u Austriji, ali i nacionalno orijentirane liberale, a na vlasti su u pravilu bile dugotrajne velike koalicije pučana i socijaldemokrata. Sve se to mijenja u drugoj polovici osamdesetih, kada je na čelo stranke došao karizmatični i kontroverzni Jörg Haider, a on će od 1999. do 2008. godine biti zemaljski poglavar Koruške. Pod Haiderom će stranka dobiti svoj prepoznatljivi protuimigrantski i euroskeptičan profil. Nakon 1999. godine isposlovao je ulazak slobodara u vladu, pri čemu je vođa pučana Wolfgang Schüssel, premda je njegova stranka završila tek na trećem mjestu, uspio postati kancelar formirajući koaliciju s FPÖ-om, što mu je priskrbilo i kratkotrajnu diplomatsku blokadu drugih zemalja članica. Diplomatski su kontakti kasnije obnovljeni te je Schüssel bio važan zagovaratelj hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, a za Haidera i njegov sestru Ursulu Haubner govorilo se da peru novac preko danas propale Hypo banke i ulaganja u vrijedne turističke nekretnine u Istri. Haider se naposljetku politički razišao sa sestrom te osnovao novu stranku s jezgrom koruških pristaša, Savez za budućnost Austrije (BZÖ).

Godine 2008. Haider je poginuo u automobilskoj nesreći oko koje su se tijekom godina isprele mnoge medijske teorije zavjere. BZÖ se nakon njegove smrti pokušavao približiti umjerenim pozicijama, na što je dio članova reagirao osnivanjem treće stranke, nazvane Slobodarska stranka u Koruškoj. Dok BZÖ već godinama nema nijednog pokrajinskog zastupnika, potonja je stranka još zastupljena u zemaljskom parlamentu u Celovcu. Slobodari su uvelike uzor Alternativi za Njemačku te čak dijele istu, plavu boju, kao i nošenje narodnih nošnji kao identitetskih markera na predizbornim plakatima, a sâm FPÖ teži uspostavi vlasti kakvu već godinama uživa Orbán u Budimpešti. Herbert Kickl oporavio je stranku od sramote izazvane aferom Ibiza te ju je na valu nezadovoljstva javnozdravstvenim mjerama tijekom pandemije koronavirusa, ali i sve žustrijih rasprava o integraciji azilanata i useljenika u austrijsko društvo, značajno osnažio. Također, profitirao je od učestalih smjena u vladama predvođenima pučanima, ali i općeg europskog trenda skretanja biračkog klatna udesno.

I bez Kickla je tema migracija i integracije na prvom mjestu političkih rasprava u Austriji. Početkom 2023. godine u toj zemlji živjelo je 1,7 milijuna stranih državljana (19 posto). Udio osoba s migrantskim podrijetlom (rođeni u inozemstvu ili s barem jednim roditeljem rođenim u inozemstvu) lani je prosječno (po saveznim pokrajinama) iznosio 27,2 posto, s time da je najveći bio u Beču (50,3 posto), a najmanji u Koruškoj (16,4 posto) i Gradišću (15,5 posto). Tek nešto više od trećine useljenika ili djece useljenika posjeduje državljanstvo, što znači da na ovim izborima velik broj austrijskih građana nije mogao sudjelovati. Početkom ove godine u Austriji je živjelo i 106.699 hrvatskih državljana.

Kickl je sklon kontroverznim izjavama koje evociraju nacionalsocijalističku prošlost te, baš poput Alternative za Njemačku, zagovara masovnu 'remigraciju', odnosno izgon ne samo nelegalno prispjelih useljenika, već i onih za koje se može smatrati da se nisu adekvatno prilagodili. Pored toga, sklon je imati veliko razumijevanje za Moskvu i protiviti se austrijskoj i europskoj pomoći Kijevu. Zbog državnog ugovora iz 1955., koji jamči trajnu neutralnost, sjedišta OPEC-a u Beču i tradicionalno dobrih poslovnih veza naftnih i plinskih poduzetnika, političke elite u Austriji i inače imaju ponešto prokremaljsku orijentaciju.

Velika ili trojna koalicija?

Sve stranke su uoči izbora jasno dale do znanja da nisu spremne koalirati sa slobodarima, no pučani su ostavili otvorenom mogućnost suradnje ako u vladi ne bude šef FPÖ-a Kickl, bilo kao kancelar, bilo kao ministar. Međutim nakon povijesne izborne pobjede (56 osvojenih mandata, četiri više nego što ih je osvojio Haider 1999. godine) teško je vjerovati da će on htjeti odstupiti s bilo kakvog čelnog položaja (vjerojatno bi i mjesto predsjednika parlamenta bilo neprihvatljivo za pučane) kako bi pridobio koalicijskog partnera. Predsjednik države Alexander Van der Bellen, inače nekadašnji vođa zelenih, prema ustavu može povjeriti mandat bilo kome za koga procijeni da može okupiti parlamentarnu većinu, premda austrijski politički uzusi obično nalažu da se ulogu mandatara prvo povjeri predsjedniku stranke koja je relativni pobjednik izbora. Pučani sa socijaldemokratima imaju tek tanku većinu (jedan mandat od minimalne većine), pa će vjerojatno htjeti uvesti i trećeg partnera u vladu.

Uzmu li se u obzir turbulentne godine tirkizno-zelene koalicije pučana i ekologa, može se očekivati da će prije taj treći partner biti liberali iz NEOS-a, jedina parlamentarna stranka koja još nije bila u izvršnoj vlasti. Vodstvo i biračko tijelo NEOS-a nalaze se u političkom centru, s time da su u ekonomskim pitanjima bliži pučanima, u društvenim zelenima, a ističu se kao pobornici eurofederalizma i slobodnog natjecanja različitih škola i školskih programa. Prošli put su bila potrebna četiri mjeseca dok se pučani i zeleni nisu usuglasili oko vladinog programa, što znači da bi sastavljanje trojne koalicije moglo potrajati i do pola godine. Austrija je još jedan dokaz toga da europska politika svakako nije nimalo dosadna, a da su padovi vlada zbog korupcije, kao i izborne pobjede što se pretvaraju u poraze postali više pravilo nego iznimka na Starom kontinentu.