Sedam tjedana je trajalo natezanje između predsjednika Macrona i lijeve Nove pučke fronte oko nominiranja novog šefa francuske vlade. Macron treba odrediti osobu za koju procijeni da može okupiti parlamentarnu većinu, koja trenutno ne postoji. Predstavnici Nove pučke fronte smatraju da njihova koalicija, kao relativni pobjednik nakon drugog kruga prijevremenih parlamentarnih izbora u srpnju, smatrali su kako svakako premijer mora doći iz njihovih redova te nakon unutarnjih nesuglasica između pobornika Jean-Luca Mélenchona iz Nepokorene Francuske i Socijalističke stranke predvođene Oliviera Faurea, predložili relativno nepoznatu Lucie Castets (37, šefica ureda za financije grada Pariza). Nakon što joj Macron nije povjerio mandat, na njegovom stolu našlo se ime Bernarda Cazeneuvea (61, socijalistički premijer od 2016. do 2017., u zadnjoj godini predsjednika Françoisa Hollandea), dok su Republikanci istaknuli Xaviera Bertranda (59, predsjednik najsjevernije regije, Hauts-de-France od regionalnih izbora 2015. na kojima je pobijedio Marine Le Pen).

Stara kuka

Međutim, Macron je naposljetku mandat ponudio Michelu Barnieru (73, član Republikanske stranke). Barnier je političku karijeru bio započeo kao zastupnik iz Savoje, 1978. godine, kada mu je bilo tek 27, što je značilo da je za ono doba bio izrazito mlad dospio u nacionalnu politiku. U raznim degolističkim vladama bio je prvo ministar okoliša, zatim europskih poslova, pa vanjskih poslova te naposljetku poljoprivrede i ribarstva. Osim toga, bio je kratko i zastupnik u Europskom parlamentu te u dva navrata član Europske komisije, kao povjerenik za regionalnu politiku pod Prodijem te potom za zajedničko tržište pod Barrosom. Široj europskoj javnosti je vjerojatno najviše poznat kao glavni pregovarač Europske unije oko definiranja uvjeta izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Macron je Barniera najavio kao premijera vlade (nacionalnog) jedinstva.

Klubovi zastupnika Macronove koalicije, drugih manjih centrističkih stranaka te Barnierovih Republikanaca zajedno u Nacionalnoj skupštini imaju 213 ruku, što znači da im nedostaje čak 76 mandata do većine. Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i Jordana Bardelle je pojedinačno najveća stranka, s klubom koji broji 126 zastupnika, a Nova pučka fronta zajedno (klubovi socijalista, Nepokorene Francuske, zelenih te komunista) ima 193 zastupnika. Ljevica je odmah rekla kako neće podržati vladu koju ne vodi premijer iz njihovih redova, dok je Le Pen rekla da prvo želi vidjeti predloženi program vlade prije nego što odluči kako se postaviti. U francuskom polupredsjedničkom sustavu vlada ustvari ne mora dobiti inicijalno povjerenje već mora preživjeti pokušaj rušenja, odnosno inicijativu o izglasavanju nepovjerenje. To je i razlog zašto su prethodni Macronovi premijeri, Élisabeth Borne i Gabriel Attal i bez većine uspijevali ostati na čelu vlade.

Programski prioriteti

Ako Barnierova vlada bude zauzela oštriji stav prema nacionalnoj sigurnosti, borbi protiv džihadizma i zaštiti granica od neovlaštenih ulazaka, a za očekivati je da se to dogodi, dobit će prešutnu podršku Marine Le Pen koja će se suzdržati od podržavanja izglasavanja nepovjerenja vladi koju će zasigurno pokrenuti lijeva koalicija. Nasuprot tome, kako bi primirio vrlo borbene i moćne sindikate, Macron je spreman popustiti oko mirovinske reforme, odnosno podizanja dobi umirovljenja (sa 62 na 64 godine). Pred novom vladom je izazov ekonomskog i socijalnog jaza između velikih gradova i zaboravljene provincije, koji je prije par godina bio dobio svoj izraz u pokretu Žutih prsluka. Barnier će možda pokušati u vladu pozvati nekadašnje socijalističke i degolističke ministre, no dok će se potonji vjerojatno odazvati, ovi prvi zasigurno neće, budući da bi Nova pučka fronta to doživjela kao izdaju nakon što im je Macron „ukrao izbornu pobjedu“ neimenovanjem premijera iz njihovih redova.

Macron i Barnier bit će na snažnom udaru medija i akademske zajednice sklone Novoj pučkoj fronti te će ih se optuživati da prema Le Pen vode politiku appeasementa, umjesto containmenta, a oni najradikalniji će izvući staru tezu kako su liberali spremni na prešutni savez s fašistima svaki puta kada se uplaše da će ih socijalisti oporezovati (do gole kože, valja pritom dodati). Macronov plan, ionako, može biti čisto kupovanje vremena. Naime, prvo je zbog Olimpijskih igara odugovlačio proces određivanja mandatara. Sada je imenovao Barniera koji treba samo preživjeti do idućeg ljeta, a potom, po zakonu, Macron može ponovno raspustiti Nacionalnu skupštinu i nadati se na još jednim prijevremenim izborima postići bolji rezultat. Dakako, to mu se može i teško obiti o glavu, no ovaj prvi gambit, s ovogodišnjim prijevremenim izborima, ustvari mu se, barem donekle, isplatio, jer mu je omogućio političko preživljavanje. Uz ljutu oporbu na oba boka, njegova grupacija djeluje kao jedini preostali glas razuma i više nego što bi inače zaslužili takve epitete.

Pariz vidi priliku u tome što je njemačka vlada oslabjela da preuzme vodstvo u Europskoj uniji, a Macronova ideja šire europske sigurnosne zajednice i izgradnje mostova prema zemljama koje su pod utjecajem Moskve očituje se i u nedavnom posjetu Beogradu i najavi prodaje novih vojnih lovačkih zrakoplova. Ova vijest je u Zagrebu ostavila gorak okus u ustima, budući da ispada da se Pariz više brine oko vrlo nepouzdanog partnera koji pokušava sjediti na dva, pa i na tri stolca (treći je kineski), dok se podrška Markovog trga uzima zdravo za gotovo.

Pogled u budućnost

Osim mogućih novih parlamentarnih izbora 2025. godine, oči su u Parizu pomalo uprte i u 2027. godinu i redovne predsjedničke izbore. Nakon što je Édouard Fritch, predsjednik Francuske Polinezije 2023. godine dao ostavku prije isteka svojeg drugog mandata i zatim se ponovno kandidirao (i izgubio) na neizravnim (izbor u skupštini) izborima, pojavile su se čudne ideje da bi Macron mogao napraviti takvo nešto. Naime, prema francuskom ustavu, nitko ne može biti više od dva puta za redom predsjednik, no ako drugi mandat nije bio u punom trajanju, tehnički je moguća i treća kandidatura bez počeka. Kada bi mu doista takvo što palo na pamet, Ustavno vijeće bi zasigurno pronašlo načina da to spriječi. Naime, umjesto Ustavnog suda, Francuska ima Ustavno vijeće koje je eksplicitno političko tijelo – u njemu je devet članova, koje, svatko po troje, na jedinstveni mandat od devet godina, imenuju predsjednik Republike, predsjednik Nacionalne skupštine i predsjednik Senata, a preostali članovi su bivši predsjednici države, pod uvjetom na obnašaju neku drugu političku funkciju. Sadašnji predsjednik Ustavnog vijeća je Laurent Fabius, socijalistički premijer u vrijeme predsjednika Mitterranda te ministar vanjskih poslova za vrijeme Hollandea.

Ono što pak jest realistični scenarij jest da se Macron kandidira 2032. godine, kada će on imati 55 godina, njegova supruga 79, Marine Le Pen 64, a Mélenchon 81 godinu. Za izbore 2027. godine za sada je neformalno istaknuo kandidaturu Édouard Philippe, bivši degolist koji je bio premijer u Macronovom prvom mandatu. Međutim, na predizborima uoči predsjedničkih izbora vjerojatno će se pojaviti i ministar financija Bruno Le Maire te ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin. Obojica su bivši republikanci koji su prešli u Macronovu stranku. Darmanin, poznat po oštroj politici prema ilegalnim migracijama, ne skriva svoje predsjedničke ambicije, a moglo bi ga se opisati kao Sarkozy bez korupcijskih skandala i pompe iz trač-rubrika. Kako god bilo, Macron je za sada pobjednik koji se sprema stvoriti preduvjete da netko iz njegovog tabora za tri godine spriječi da bilo Mélenchon, bilo Le Pen zasjednu u Elizejsku palaču.