Emmanuel Macron odaje dojam političara duboko uvjerenog u ispravnost svojih odluka i kojemu nije problem ići potpuno nasuprot struje jer smatra kako će povijest pokazati da je bio u pravu. Neki će reći da su ga upravo hubris i jupitersko ponašanje koštali toga da ostavi dublji trag u francuskoj povijesti dok će drugi hvaliti njegovu hrabrost da se suprotstavi uvriježenim mišljenjima i bučnom opiranju bilo kakvoj promjeni u pomalo okoštalome političkom sustavu Pete Republike.

Na međunarodnoj pozornici odlučio je slati specifične poruke prilikom posjeta Kini te time aktualizirati pitanje strateške neovisnosti Francuske, ali i Europske unije, o Sjedinjenim Državama. U domaćoj politici povukao je pak riskantan potez potpisivanja i, shodno tome, promulgacije zakona o povećanju dobi umirovljenja, i to tijekom vikenda, 'u okrilju noći, poput tata', kako su to slikovito opisali oporbeni političari na društvenim mrežama.

Pekinški rapprochement

Francuskom političkom vrhu nije strano 'soliranje' u međunarodnim odnosima, čime periodički zagorčavaju život europskim i atlantskim saveznicima. Charles de Gaulle je 1966. godine, nakon što se nije mogao s Britancima i Amerikancima usuglasiti oko integriranja francuskog sustava nuklearnog odvraćanja u zajednički sustav obrane, napustio zapovjednu strukturu NATO-a, a tek 2009., za vrijeme Nicolasa Sarkozyja, Francuska će ponovno postati puna članica Sjevernoatlantskog saveza. Inače, izlazak iz NATO-a zagovaraju akteri kako na lijevom (Nepokorena Francuska i Jean-Luc Mélenchon), tako i na desnom rubu (Nacionalno okupljanje i Marine Le Pen) francuskoga stranačkog sustava.

Za novo trganje živaca Londonu i Washingtonu, ali i Berlinu, zaslužan je nedavni posjet Macrona kineskom vođi Xi Jinpingu. Macron se, između ostalog, zauzeo za 'stratešku autonomiju' Europe naspram Sjedinjenih Država te istaknuo da se Europa ne može miješati u pitanje Pekinga i Tajvana kada ima problema nositi se s problemima u vlastitom dvorištu (čitaj: u Ukrajini). Francuski je predsjednik također izrazio želju da Kina posreduje, tj. da pokuša igrati ulogu pregovarača u mirovnom procesu između Ukrajine i Rusije. Radi se o naivnoj ideji, kao što su bili naivni i Macronovi osobni pokušaji razgovaranja s Kremljem u ranijim fazama rata u Ukrajini. Stanovnika Elizejske palače europski i atlantski saveznici optužuju da zarad jačanja francuske pozicije unutar Europske unije i preuzimanja vodstva od Njemačke riskira krhko i tek ponovno uspostavljeno vanjskopolitičko jedinstvo zemalja članica EU-a.

Ovakvi retorički 'izleti' nastavak su njegove politike vanjskopolitičkog i sigurnosnog labavljenja odnosa Europe i Sjedinjenih Država, čiji je izraz i lansiranje projekta Europske političke zajednice 2022. godine te inzistiranje na uspostavi zajedničkih europskih obrambenih snaga unutar Stalne strukturirane suradnje (PESCO), a koje, u viziji Pariza, trebaju zadobiti primat nad vojnom kooperacijom unutar NATO-a.

Francuski mediji primjećuju Macronovu tišinu oko pitanja ugnjetavanja Ujgura i Tibetanaca te gušenja pluralizma u Hong Kongu, ali i jačanje gospodarske suradnje, poput prodaje 50 Airbusovih helikoptera specijaliziranih za energetski sektor, obnove ugovora francuske nacionalne elektroprivrede i kineskog parnjaka te potpisivanja ugovora L’Oréala s platformom za internetsku trgovinu Alibaba.

Elizejska palača, zaboravljena periferija i gnjevna ulica

Nakon što se 2018. suočio s društvenim gibanjem popularno nazvanom Žuti prsluci, koje je okidač za svoje prosvjedno djelovanje protiv establišmenta pronašlo u podizanju ekoloških naknada na dizelska goriva te na taj način probudilo bunt provincijske Francuske protiv Pariza, Macronu se ponovno pred prozorom diže kuka i motika nezadovoljnika. Francuski predsjednik i vlada premijerke Elizabeth Borne već dulje vrijeme pokušavaju učiniti rascjepkan mirovinski sustav dugoročno održivijim. Usprkos tome što su poneki liberalno orijentirani ekonomski analitičari predlagali snižavanje poreza na dobit poduzeća i na kapitalnu dobit kao pokretače snažnijeg ekonomskog rasta koji bi izdašnije krenuo puniti državni proračun, Macron i Borne pokrenuli su proces podizanja opće dobne granice umirovljenja sa 62 na 64 godine (usporedbe radi, u Hrvatskoj je 65 za muškarce, a 62 za žene, što će se 2038. izjednačiti na 67 za oba spola). U praksi će to rezultirati rasponom umirovljenja od 62. do 67. godine života, ovisno o godinama radnog staža.

Tradicionalno moćni francuski radnički i službenički sindikati dočekali su ovu reformu na nož, kao i lijeva i desna oporba. Općem revoltu, koji je prerastao u raspravu o mirovinskom sustavu i postao generalizirani refleks protiv Macrona i Borne, popraćen protukapitalističkim i protuglobalizacijskim sloganima, pridružile su se i mnoge studentske organizacije. Val prosvjeda, od kojih su mnogi nasilni (politički vandalizam, sukobi s policijom, koja također ne štedi ruku) te redovito masovni, čak i u manjim gradovima, traju već tjednima.

Dodatno ulje na vatru vlada je dolila odlukom da iskoristi odredbu iz članka 49., stavka 3. francuskoga ustava, koja omogućava da se neki zakon progura kroz Nacionalnu skupštinu iako nema većinu ako ga se poveže s glasovanjem o povjerenju vladi – ako vlada ne padne, zakon prolazi. Macronu neskloni mediji proglasili su to sumrakom francuske demokracije, a premijerka Borne bila je uvjerena da neće biti srušena na glasovanju. Naime centrističkoj koaliciji ruke koje nedostaju za većinu redovito osigurava dio zastupnika degolističke Republikanske stranke, a lijeva i desna opozicija ne mogu se složiti oko zajedničkog parlamentarnog djelovanja protiv Macrona. Premda se pretpostavljalo da će on možda popustiti te odgoditi mirovinsku reformu, ove subote potpisao je zakon koji je time i stupio na snagu. Sindikati su najavili velike prosvjede za Praznik rada.

'Francusko proljeće'?

Hoćemo li idućeg mjeseca svjedočiti nekakvom širem prosvjednom gibanju u Francuskoj, prerano je reći, no bunt svakako nije ugašen, a francuski stranački sustav pomalo počinje podsjećati na nesretnu Vajmarsku Republiku. Naime Macronova centristička koalicija, kao što smo bili spomenuli, nema većinu, ali ne postoji ni većina koja bi je srušila. Na vlasti se održava upravo strahom, bilo lijevih od krajnje desnice, bilo desnih od krajnje desnice. Francuska politička tradicija ima puno višu razinu tolerancije za ekstremne političke sadržaje i uporabu političkog nasilja na ulici, no već godinama Nacionalna skupština nije svjedočila ovakvoj konstelaciji snaga, zapravo bilateralnoj protusustavskoj oporbi.

Macron je 2017. osvojio prvi mandat pričom o proeuropskom i umjerenjačkom smjeru. Kada se uzme u obzir razina političke polarizacije u kojoj se nalazi francusko društvo, na stanovniku Elizejske palače leži velika, povijesna odgovornost da pokuša mirno kormilariti između Scile i Haribde, ali i pronaći način da odvagne između samouvjerenosti i spremnosti na kompromise. Kod kuće je naoko nepopustljiv prema kritičarima koje smatra ekstremistima, no zato će zažmiriti na oba oka i pokloniti se kineskome caru našega doba. Vrijeme je da pronađe novu ravnotežu kako nakon njegova mandata, na izborima 2027., ne bi slijedio potop Republike.