Crnu Goru, našeg južnog jadranskog susjeda i savezničku zemlju u okviru NATO-a, već nekoliko godina potresa ozbiljna politička kriza u kojoj se, u suvremenim okolnostima, aktualizirala podjela od prije sto godina – podjela na zelenaše (pobornike crnogorske samostalnosti) i bjelaše (pobornike ujedinjenja sa Srbijom). Nakon pobjede ujedinjene oporbe na parlamentarnim izborima 2020., Demokratska partija socijalista Mile Đukanovića prvi put je otišla u opoziciju, uz tek jedan mandat razlike. Zapadnoeuropski mediji i veleposlanstva slavili su demokratsku tranziciju i kraj jedne ere. Međutim stvarnost je bila pobjeda unionističkih (prosrpskih) i proruskih snaga, uvelike organiziranim pod palicom ključnih pripadnika visokog svećenstva Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ova je država dobila 'zbrda-zdola' vladu pod vodstvom nestranačkog i SPC-u bliskog Zdravka Krivokapića, a potom i vladu Dritana Abazovića, čovjeka koji se gradio ekološkim i građanskim političarem da bi naposljetku držao ljestve prosrpskom i proruskom bloku stranaka.

Iz lošeg u gore

Abazovićeva je vlada također srušena u kolovozu 2022., no u meksičkom stand-offu između predsjednika Đukanovića, Abazovića i prosrpskog bloka, predvođenog Andrijom Mandićem, nije određen novi mandatar, nisu popunjena upražnjena mjesta u Ustavnom sudu i državnom tužiteljstvu te zemlju razdire kriza nemogućnosti postizanja suglasja oko elementarnih pitanja potrebnih za redovito funkcioniranje države. Nakon što se oporbene stranke mjesecima nisu uspjele domisliti tko bi bio novi mandatar, Đukanović je raspustio Skupštinu te time stvorio preduvjete za parlamentarne izbore koji se imaju održati 11. lipnja.

U jesen prošle godine održani su lokalni izbori koji su trebali ponovno testirati odnos između procrnogorskih i prosrpskih snaga. DPS je izgubio mjesto gradonačelnika u nekoliko ključnih jedinica lokalne samouprave, uključujući glavni grad, Podgoricu. Premda su oporbene stranke ostvarile većinu u gradskom vijeću, i dalje nisu uspjele izabrati nasljednika Ivana Vukovića iz DPS-a.

Je li sve gotovo?

Prošle nedjelje održan je prvi krug predsjedničkih izbora, a drugi krug očekuje se 2. travnja. Postojećem stanaru Plavog dvorca, predsjedničke palače na Cetinju, na megdan je izašlo šestero kandidata: Jakov Milatović iz stranke Evropa sada!, Andrija Mandić iz Demokratskog fronta, neovisni kandidat Jovan Radulović, Goran Danilović iz Ujedinjene Crne Gore, Aleksa Bečić iz Demokratske Crne Gore (poznati kao Demokrate) te Draginja Vuksanović Stanković iz Socijaldemokratske partije Crne Gore. Vuksanović Stanković je bila prva žena koja se ikada kandidirala na predsjedničkim izborima u toj zemlji. Dobila je tri posto glasova te ju je taj rezultat ponukao na ostavku s mjesta predsjednice svoje stranke. SDP je, inače, sve do 2016. bio vjerni mlađi koalicijski partner DPS-a, a potom se odlučio na samostalno izborno djelovanje.

Aleksa Bečić je dugo vremena gradio poziciju kao centristički političar koji se nije htio izjašnjavati o pitanjima identiteta, jezika i crkve koja duboko dijele crnogorske građane. Međutim, protivljenjem zakonu o vjerskim zajednicama i sudjelovanjem u litijama, naposljetku se 'autao' kao podržavatelj prosrpske opcije. S 11,3 posto glasova došao je do četvrtog mjesta. Goran Danilović iz konzervativne prosrpske, ali i proeuropske stranke Ujedinjene Crne Gore, bliske SPC-u, dobio je mršavih 1,5 posto glasova birača u prvom krugu. Najmanji postotak glasova, ispod jedan posto, dobio je Jovan Radulović, osobni trener i lokalna internetska zvijezda. Radilo se o primjeru, već viđenom u raznim zemljama, uključujući Hrvatsku, kandidature koja ne služi doista natjecanju za politički položaj, već samopromociji.

Andrija Mandić osnivač je Demokratskog fronta, široke koalicije u kojoj se ističe stranka kojoj je na čelu – Nova srpska demokracija, najvažnija prosrpska opcija u Crnoj Gori. Mandić je čovjek koji misli i radi u skladu s političkim vodstvom u Beogradu. Upravo se od njega očekivalo da će na ovim izborima biti glavni izazivač Đukanoviću. Međutim 19 posto osvojenih glasova nije mu bilo dovoljno za drugi krug.

Naposljetku s Đukanovićem, koji je osvojio 35,3 posto, u pripetavanje ide Jakov Milatović priskrbivši podršku 28,9 posto izašlih birača. Milatović je bio jedan od nestranačkih ministara u tehnokratskoj vladi Zdravka Krivokapića. Ekonomist obrazovan u inozemstvu, javnosti je predstavljen kao novo, moderno lice Crne Gore i osoba koja povezuje želju za ulaskom u Europsku uniju s identitetskim afinitetima prema jačim vezama sa Srbijom. Nakon rušenja Krivokapićeve vlade, s ministrom financija Milojkom Spajićem, također inozemno obrazovanim nestranačkim kadrom nove generacije, osnovat će stranku Evropa sada!. Za razliku od Milatovića, Spajić je eksplicitno stao u obranu SPC-a i interesa Srba u Crnoj Gori u prijeporima oko zakona o vjerskim zajednicama i pitanja reguliranja crkvene imovine. Njihova nova stranka zamišljena je kao reformistički, ekonomski liberalni pokret, koji naglašava strukturne reforme i ulazak u Europsku uniju, a identitetska pitanja stavlja, makar privremeno ili prividno, u drugi plan.

>>> Populist sa zaleđem Srpske pravoslavne crkve: Tko je Jakov Milatović, čovjek koji ima veliku šansu preuzeti Crnu Goru

Milatovićev izborni uspjeh i skok na drugo mjesto u prvom krugu predsjedničkih izbora donekle replicira uspjeh Dritana Abazovića, a koji je dijelu mlađih birača u Crnoj Gori uspio 'prodati fintu' i uvjeriti ih da je on rješenje za izlaz iz političke krize. Prema predizbornim anketama uoči parlamentarnih izbora, DPS i partneri vode s 29 posto naspram Milatovićeve opcije s podrškom 17,4 posto anketiranih. Pa ipak, ovakav ishod prvog kruga u očima dijela crnogorske javnosti tumači se kao početak kraja Đukanovića. Ostaje nam vidjeti može li Milo, političar s devet života, preživjeti i ovaj izazov. On i njegova stranka tijekom godina su svakako postali simbol korupcije i okovane države, no, nažalost, za sada se pokazuju i kao posljednja obrana crnogorske državnosti i nacionalnog identiteta.