Vlada Andreja Plenkovića odskače po broju raznih oporbenih parlamentarnih akcija koje su joj trebale zagorčati život i, u konačnici, srušiti je, no zapravo relativno lagodno može plutati pučinom do kraja mandata.

Dio oporbenih zastupnika nije ni došao na glasovanje o povjerenju premijeru Plenkoviću, njih čak 17, što je dodatno umanjilo značenje glasovanja prošlog petka. Našlo se tu podosta zastupnika stranke Socijaldemokrati, ali i SDP-ovaca, IDS-ovaca i suverenista. Ukupno je 56 oporbenih zastupnika diglo ruku za prijedlog izglasavanja nepovjerenja. Nedolazak tako velikog broja zastupnika na, načelno, najvažniju vrstu glasovanja u Saboru otvorilo je pitanje sposobnosti vodstava saborskih klubova da provode stranačku stegu, tj. osiguravaju redovit dolazak svojih članova i glasovanje sukladno onome što je dogovoreno na razini stranke, odnosno kluba.

Nikad više inicijativa protiv Vlade

Glasovanje o povjerenju nekom ministru ili čak Vladi u cjelini instrument je koji je tek s vremenom zadobio na značenju kao oruđe kontrole opozicije nad izvršnom vlašću u Hrvatskoj.

U četvrtom sazivu Sabora, za vrijeme premijera Ivice Račana, nije bilo nijednog takvog prijedloga. Prvi takav prijedlog koji je došao na dnevni red i o kojemu se, bez uspjeha, glasovalo bio je prijedlog pokretanja pitanja povjerenja vladi Ive Sanadera u lipnju 2007. Sanader će u idućem, šestom sazivu, još jednom preživjeti glasovanje, u listopadu 2008., prije nego li će sâm otići u srpnju 2009. Krajem iste godine oporba je, bezuspješno, pokušala srušiti ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmetu. Sanaderova nasljednica na čelu stranke i Vlade, Jadranka Kosor, također je prošla to iskustvo u listopadu 2010. Za vrijeme vlade Zorana Milanovića samo se jednom glasovalo o povjerenju nekom ministru. Željko Jovanović je kao ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio doveden u pitanje još jednim neuspješnim izglasavanjem nepovjerenja u svibnju 2012. Jedini uspješan pokušaj izglasavanja nepovjerenja bio za vrijeme izrazito kratkotrajne vlade Tihomira Oreškovića, srušene s premoćnih 125 glasova zastupnika koji su podržali taj prijedlog.

Međutim pravo gomilanje inicijativa za rušenje pojedinih članova Vlade ili kabineta u cjelini nastupila je upravo od kada je na čelu Vlade Andrej Plenković, odnosno od početka 9. saziva Sabora 2016. godine. Premda će mu se nekoliko mjeseci kasnije Plenković zahvaliti na suradnji, ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić bio je prvi njegov suradnik koji je prošao izglasavanje nepovjerenja u veljači 2017. Zdravko Marić, najdugovječniji ministar od 2000. godine, preživio je glasovanje o opozivu u svibnju iste godine. U studenom pak 2017. s 59 glasova 'za' propao je pokušaj rušenja čitave Vlade. Istoga dana je, zbog strukture dnevnog reda Sabora, proveden i pokušaj opoziva ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić, a koja će naposljetku napustiti Vladu u ljeto 2019. godine. Izrazito velik (71 ruka), no ipak nedovoljan broj zastupnika glasovao je u korist prijedloga izglasavanja nepovjerenja potpredsjednici Vlade i ministrici gospodarstva, poduzetništva i obrta Martini Dalić u travnju 2018. Samo mjesec kasnije predsjednik Vlade će se i njoj zahvaliti na suradnji. Milan Kujundžić je kao ministar zdravstva preživio čak dva glasovanja o nepovjerenju u istom sazivu, u listopadu 2018. te u istom mjesecu 2019. godine. Vladu će naposljetku napustiti u siječnju 2020. U prvom mjesecu 2020. godine ministrica znanosti i obrazovanja također će preživjeti glasovanje.

U aktualnom, 10. sazivu Sabora imali smo već šest glasovanja o povjerenju premijeru ili pojedinačnim ministrima. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić nije srušen glasovanjem u studenom 2020., a u izvršnoj vlasti ostat će sve do travnja 2022. Prvi čovjek zdravstva Vili Beroš preživio je pokušaj opoziva u lipnju 2021. te ponovno u srpnju 2022. Ministar financija Zdravko Marić je još jednom prošao glasovanje, u studenom 2021., da bi napustio Vladu u srpnju 2022. U srpnju lanjske godine potvrđena je većinska podrška Gordanu Grliću Radmanu, ministru vanjskih i europskih poslova, a prije nekoliko dana i sâm Andrej Plenković potvrdio je postojanje Vladine većine.

Kao što se može primijetiti, obrazac je prilično jasan. S vremenom se povećava učestalost inicijativa za izglasavanje nepovjerenja ministrima, s time da do značajnog porasta dolazi upravo za vrijeme Plenkovića. Kada je HDZ u opoziciji, ovaj instrument se gotovo ni ne koristi. Premda su svi pokušaji opoziva mahom neuspješni, dobar dio ministara koji su bili predmetom takvih inicijativa nisu odradili svoje mandate do kraja. No činjenica da se o tim članovima Vlade glasovalo u nekom trenutku nije nužno morala odrediti njihovu sudbinu. Naposljetku, premijer će uvijek odugovlačiti odluku o smjeni nekog ministra kako ne bi stvorio dojam da reagira na djelovanje medija ili oporbe. Je li ovo doista dobra oporbena taktika i postoje li možda bolji instrumenti?

Slaba oporba

Parlamentarna opozicija već dug niz godina nije bila ovako slaba. Mandatna razlika između HDZ-a i sljedeće stranke po veličini, SDP-a (ovdje gledamo baš stranačko, a ne klupsko članstvo zastupnika, prema kojemu je klub Socijaldemokrata veći), usporediva je sa situacijom iz 1995., kada je HDZ imao 85, a HSLS 12 mandata. Danas Sabor nudi čitavu ideološku lepezu, što je dobro iz perspektive demokratskog predstavništva, no i znači to da je oporba slaba u svojoj ulozi kontrole izvršne vlasti jer se teško može usuglasiti oko javnopolitičkih pitanja. Glasovanja o nepovjerenju nekom ministru ili ministrici stoga se pokazuju kao relativno jednostavan način suradnje onkraj ideoloških granica i pokušaj zadobivanja medijske pažnje. Pa ipak, opoziciji su na raspolaganju i drugi instrumenti koji možda mogu imati snažniju ulogu prezentiranja javnopolitičkih alternativa i kvalitetnijeg nadzora predstavničke nad izvršnom vlasti.

Drugi instrumenti

Kao alternative pukom traženju glasovanja o povjerenju nekom ministru nadaju se interpelacije, čiji je cilj izvesti Vladinu većinu na čistac oko nekog važnog pitanja, a, naposljetku, također mogu biti povezane s glasovanjem o povjerenju. Premda ih je u glasovanju Vladina većina naposljetku sve srušila, u ovome sazivu pokrenute su već četiri interpelacije: u srpnju 2020. o radu Vlade na obnovi nakon potresa, u studenom 2020. o projektu vjetroelektrane Krš-Pađene, u prosincu 2020. o radu Vlade na suzbijanju pandemije koronavirusa te o raspodjeli sredstava iz europskih fondova za projekt 'Slavonija, Baranja, Srijem' u ožujku 2021. I u prethodnom sazivu četiri su interpelacije došle na glasovanje, o renacionalizaciji Ine putem djelomične privatizacije HEP-a u lipnju 2018., o radu Vlade po pitanju uporabe pozdrava 'za dom spremni' u prosincu 2018., o postupku nabavke novih borbenih zrakoplova u veljači 2019. te o provođenju strukturnih reformi u travnju 2019. Za vrijeme Tihomira Oreškovića nijednom nije korišten ovaj instrument, a u vrijeme vlade Zorana Milanovića oporba je pet puta posegnula za interpelacijama. U šestom sazivu (Sanader/Kosor) bilo je šest interpelacija, a u petom (Sanader) dvije. Za vrijeme Ivice Račana nijednom nije korišten taj instrument.

Oporba je u petom sazivu jednom pokušala, bezuspješno, osnovati istražno povjerenstvo (o pitanju nadzora MUP-a nad internetskim portalima za vrijeme ministra Ivice Kirina). U šestom sazivu prihvaćen je prijedlog osnivanja istražnog povjerenstva o privatizaciji Ine, kao i prijedlog o istražnom povjerenstvu o nabavi vojnih kamiona 2004., dok je odbačen prijedlog istražnog povjerenstva oko azbestnog otpada iz tvornice Salonit. U sedmom sazivu su odbijena dva prijedloga osnivanja istražnih povjerenstava. Za vrijeme kratkotrajne Oreškovićeve vlade nije bilo prijedloga, a u devetom sazivu (Plenković I) prošli su prijedlozi osnivanja istražnih povjerenstava oko Agrokora i Imunološkog zavoda. U aktualnom sazivu bila su četiri prijedloga o istražnim povjerenstvima, vezanima uz teme poslijeratne obnove, gospodarenja energentima, upravljanja fondovima Europske unije te pitanja neovisnosti istražnih radnji. Sva četiri su odbačena.

Za razliku od glasovanja o nepovjerenju, interpelacije (premda također redovito neuspješne) nude mogućnost puno sadržajnije kontrole rada Vlade. Zahtjevi za istražnim povjerenstvima pak imaju i povijest uspjeha u prolasku glasovanja, premda u konačnici oporbeni zastupnici redovito tvrde da je Vladina većina postavljanjem pravila igre 'potkresala krila' radu takvih povjerenstava te smanjila domete možebitnih uvida iz prikupljanja dokumentacije i iskaza (saslušanja) koji bi mogli proizaći iz istražnih povjerenstava. Pa ipak, ostaje nam zaključiti da ovu Vladu teško do nikako ne može srušiti neko novo glasovanje o povjerenju, no drugih instrumenti, poput interpelacija, a poglavito istražnih povjerenstava, mogu biti kvalitetan alat za prezentaciju javnopolitičkih alternativa te za kontrolu zakonodavne nad izvršnom vlašću.