Vorsprung durch Gas

Najutjecajnije njemačke dnevne novine, Frankfurter Allgemeine Zeitung, izravno optužuju visoke poslovne krugove i vladu za licemjernu politiku prema Putinu. U mnogim zapadnim zemljama, a poglavito u Njemačkoj, u javnosti se zna raspravljati o svrsishodnosti sankcija prema Rusiji. Slika je složena. U prošloj godini došlo je do pada BDP-a od nekih tri do četiri posto, nezaposlenost je ustvari pala zbog djelomične mobilizacije, a inflacija od 12 posto i nevelik pad potražnje zapravo nisu znakovi da su sankcije bacile Putinov režim na koljena. Sankcije su zapravo dovele do povećanja udjela prihoda od izvoza nafte i plina (s 40 na 60 posto) u državnom proračunu te do pozitivne vanjskotrgovinske bilance. Ono što bi doista udarilo rusko gospodarstvo bio bi trenutni embargo na uvoz plina i nafte iz te zemlje. Međutim do takve odluke nije došlo zbog strahova o navodnim teškim posljedicama po njemačku ekonomiju, premda procjene pokazuju da bi kontrakcija njemačkog gospodarstva u takvom scenariju kratkoročno bila manja negoli ona izazvana karantenom za vrijeme vrhunca pandemije.

Njemačka semaforska koalicija podlegla je pritiscima i lobiranjima sindikalnih središnjica te predstavnika krupne industrije, poput kemijskog giganta BASF-a, koji su proricali tešku recesiju ako se Berlin odluči na embargo ruskih ugljikovodika. Kolebljivošću se dovela u situaciju da, posredno, financira Putinov rat. Uz to, brzopleto zatvaranje nuklearki dovelo je Njemačku, koja se voli smatrati predvodnicom zelene tranzicije u Europi, u situaciju da ruski plin ne nadomješta samo ukapljenim plinom iz Amerike i Katra, već i dobrim, starim i nadasve prljavim – ugljenom. Udio ugljena u proizvodnji električne energije, prema ovomjesečnim podatcima, u Njemačkoj je iznosio čak 46,6 posto, a ukupni udio obnovljivih izvora energije tek 32 posto. Usporedbe radi, Hrvatska prema zadnjim dostupnim podatcima ima udio obnovljivaca od 68 posto.

Premda je njemačka ekonomija, pogonjena izvozno orijentiranom industrijom, od ere Angele Merkel do danas čvrsto navezana na Rusiju, rusko tržište i ruske energente te je svih ovih godina zatvarala oči pred razvojem Putinovih ekspanzionističkih ambicija, istovremeno je Berlin odavno bio taj koji je gradio podršku za prozapadne snage u Ukrajini. Naime treba podsjetiti da je njemačka politička elita dugo prije izbijanja rata (kako onog lanjskog, tako i onog izvornog, 2014. u Donbasu) podržavala prozapadne aktere u Ukrajini. Tu treba izdvojiti bivše boksačke prvake, braću Kličko. Kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko svoj politički uspon duguje upravo dugogodišnjoj podršci njemačkog CDU-a i njihove stranačke Zaklade 'Konrad Adenauer'.

Tenkovska zavrzlama

Narav i kakvoća podrške Ukrajini stavljeni su na test otvaranjem pitanja slanja njemačkih tenkova Leopard 2. Od europskih članica NATO-a, osim same Njemačke, Leoparde druge generacije posjeduju oružane snage Portugala, Španjolske, Norveške, Danske, Grčke, Turske te članice Višegradske skupine, s time da su Poljaci najviše voljni što prije svoje tenkove poslati u pomoć Ukrajini. Varšava je i inače, uz baltičke zemlje, najvjerniji podupiratelj Kijeva. Budući da Njemačka drži izvoznu licencu, Leoparde iz drugih članica nije moguće prodati ili pokloniti bez zelenog svjetla iz ureda saveznog kancelara. Postojanje izvozne licence, posebice u slučaju naknadnih modifikacija, jedan je od razloga zbog kojih su svojedobno Amerikanci mogli zaustaviti hrvatsku kupnju izraelskih Baraka, odnosno modificiranih lovaca F-16.

Njemačka je u rascjepu između podrške Francuskoj u izgradnji europskih obrambenih kapaciteta i daljnjeg oslanjanja na NATO, u prvom redu na Sjedinjene Države. SAD i dalje održava, premda u znatno smanjenom opsegu, vojne baze na njemačkome ozemlju, u sklopu kolektivne obrane. No dio njemačke javnosti ne zaboravlja da su te snage posljedica savezničke okupacije nakon sloma nacističkog režima, ali i hladnoratovskog ukopavanja poradi zauzdavanja sovjetskog širenja u Europi. Obrambeno emancipiranje od Amerikanaca značilo bi pak povećanje izdvajanja za obranu (prema podatcima iz 2021., ono je za Njemačku iznosilo 1,3 posto bruto domaćeg proizvoda, dakle ispod dva posto, koliko bi, prema dogovoru, članice NATO-a trebale izdvajati da bi teret kolektivne obrane bio financijski održiv i ravnomjerno raspoređen).

Njemačko 'odlučno možda' Berlin je povezao s time da Amerikanci nisu spremni poslati svoje tenkove M1 Abrams, premda su prekomorski saveznici dali dosta uvjerljive razloge koji se tiču logističkih problema te pitanja održavanja i obuke na ukrajinskom ratištu. Britanci su pak najavili slanje 14 komada svojeg tenka Challenger 2 kako bi izvršili stanovit pritisak na Berlin, no u Kijevu su ovakvu gestu doživjeli kao pomalo uvredljivu jer se s četrnaest tenkova, uz očekivanje skore nove, masovne ruske ofenzive, ne može baš puno napraviti. Priča o četrnaest Challengera pomalo je podsjetila na njemačku najavu s početka rata da će Ukrajini navodno značajno pomoći slanjem pet tisuća kaciga. Nijemci se svakako i dalje boje preuzeti ključnu ulogu vojnog podržavatelja Ukrajine, tj. žele se i dalje skrivati ispod američkih skuta. Ne žele se pretvoriti u vojnu predvodnicu NATO-a i općenito zapadnih ukrajinskih saveznika te stalno strahuju od toga da baš oni budu ti koji će Europu gurnuti u nešto što bi se moglo pretvoriti u globalni i nuklearni sukob.

Kao jedan od razloga njemačkog nećkanja otvorilo se i pitanje ugleda sâmih Leoparda, jer je turska uporaba tih tenkova na sirijskom ratištu pokazala da nisu toliko superiorni kakvima se reklamiraju (premda se svakako radi o jednima od najboljih suvremenih tenkova na svijetu). Uz to, svako novo slanje njemačke vojne opreme u Ukrajinu otvara bolnu dvojbu o tome u kakvom su zapravo stanju Bundeswehr i njegova skladišta i zalihe. Posljednjih godina doista nije manjkalo raznovrsnih skandala u njemačkim oružanim snagama.

Nakon sastanka u petak u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Ramstein pokraj Kaiserslauterna (sjedište zrakoplovnog zapovjedništva za cijeli NATO), njemački su socijaldemokrati, čini se, ipak, polako i potiho promijenili mišljenje oko davanja dozvole za slanje tenkova.

Zaokret?

U ponedjeljak su socijaldemokrati, stranka kancelara Scholza, predstavili novi stranački programski dokument koji označava priličan zaokret u vanjskoj politici te ističe snaženje vlastitih (obrambenih) kapaciteta kao preduvjeta za mir i slobodu. U istom dokumentu se primjećuje da je Njemačka trebala puno ranije početi uzimati u obzir sigurnosne bojazni svojih srednjoeuropskih saveznika te shvatiti da Putinova Rusija osporava suverenost država u okruženju. Nadalje se kao najranija točka kada je trebalo zauzeti drugačiji stav navodi ruska intervencija u Gruziji 2008., a najkasnija aneksija Krima 2014. godine.

Njemački Zeleni i ministrica vanjskih poslova iz njihovih redova, Annalena Baerbock, također se nalaze u nezavidnoj situaciji. S jedne strane trude se ostati vjerni jednom od stupova dugoročne politike svoje stranke – pacifizmu (stranka je i nastala na vjetrovima mirovnog i protunuklearnog pokreta s početka 1980-ih godina), a s druge strane nastaviti podržavati Ukrajinu nasuprot Putinovom režimu. Kao i u slučaju NATO-ove intervencije protiv Miloševićeve SR Jugoslavije u raspletu rata na Kosovu, njemački Zeleni su u poziciji da upravo oni vode vanjsku politiku koju odlikuje liberalni intervencionizam, a ne pacifistički idealizam.

Baerbock je u nedjelju u Parizu izjavila da se Poljacima neće stvarati problemi ako zatraže izvoznu dopusnicu za svoj kontingent Leoparda, a glavni tajnik liberala, trećeg člana semaforske koalicije, zaključio je da je dozvola za Varšavu već gotova stvar. Pa ipak, novi ministar obrane Boris Pistorius, koji je nedavno naslijedio Christine Lambrecht, stranačku kolegicu koja se nije bila snašla u osjetljivom procjepu između ruske invazije na Ukrajinu i izvoznih interesa njemačke industrije u Rusiji, odgađa odluku i kupuje vrijeme, pravdajući se time da je potrebno interno procijeniti stanje tenkova i drugog naoružanja i opreme koju bi Bundeswehr bio spreman iz svojih zaliha poslati na istok. Odluka o davanju izvozne dopusnice Poljacima i drugim saveznicima zainteresiranima za slanje pomoći Ukrajini vrlo vjerojatno će pasti puno prije nego zeleno svjetlo za slanje vlastitih tenkova.

Nadmudrivanje oko toga kako i u kojoj mjeri (vojno) potpomagati Ukrajinu postalo je omiljena vikend-razonoda ne samo unutar tročlane koalicije, već i unutar svake od triju stranaka. Pa ipak, čini se da se, puževim korakom, Njemačka sprema popustiti. Hoće li se to dogoditi zato što će i Amerikanci ipak pristati poslati Abramse (ili nešto usporedivo po političkom i vojnom značenju) ili će Scholz presjeći kako bi prekinuo međusobna podmetanja i pritiske unutar vlastite vlade, na kraju će za Ukrajinu biti svejedno. Ono od čega, međutim, Berlin strepi jest možebitna eskalacija sukoba NATO-a i Rusije zbog slanja tenkova, kao i od novih zahtjeva Kijeva. Naime ukrajinsko vodstvo već je najavilo da moli i očekuje i zrakoplovnu pomoć, uključujući lovce kao što su Eurofighter Typhoon i Panavia Tornado. Obje klase borbenih zrakoplova plod su višegodišnje suradnje nekolicine zapadnoeuropskih članica NATO-a, no u oba slučaja ključnu komponentu imala je njemačka vojna industrija. 'Tenkovska afera', bit će, vjerojatno, uskoro prebrođena, no vladu u Berlinu uskoro čeka novi izazov – rasprava o slanju zrakoplova, suočavanje s vlastitim strahovima od svjetskog rata i nuklearnog sukoba, kao i s povijesnom anksioznošću oko vojnih angažmana u inozemstvu, posebice na europskom istoku.