Iako većina hrvatskih političara svojom upravljačkim znanjima, vještinama i rezultatima veoma teško može poslužiti kao uzor europskim kolegicama i kolegama, na početku srpnja 2024. zasad vladajući političari u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu svakako bi poželjeli biti u situaciji kakvu trenutačno imaju hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković te hrvatski predsjednik Republike Zoran Milanović. Prvi je ostao ondje gdje jest nakon pobjede svoje stranke HDZ-a i na parlamentarnim i na europskim izborima, a drugi ionako ne cilja ni na što drugo nego da i nakon sljedećih predsjedničkih izbora s najvišeg mjesta u državi ima najviše vremena i prostora za monološke obračune sa svima s kojima se ne slaže. Učinci njegova rada i predstavljanja u zemlji i inozemstvu nikada nisu bili u prvom ili bilo kojem planu. Milanovićev kolega u Francuskoj Emmanuel Macron sa znatno većim ovlastima u tamošnjem polupredsjedničkom sustavu vlasti koji je poslužio i za onaj hrvatski od 1990. do 2000., nalazi se u najtežem trenutku svoje političke karijere koja bi se nakon drugog kruga parlamentarnih izbora u Francuskoj 7. srpnja, mogla zakomplicirati najtežom tvrdom kohabitacijom u povijesti Pete Republike. Toliko tvrdom da je tvrda kohabitacija između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, a kakvu je Plenković najavio još u siječnju 2020., bez obzira što kohabitacije ne postoje u parlamentarnom sustavu vlasti, mekana kao pamuk zapadnobalkanskog tkanja.

Nakon prvog kruga ovogodišnjih parlamentarnih izbora u Francuskoj 30. lipnja ispisana je nova povijest francuske politike. Prvi je put u prvom krugu izbora za francusku Narodnu skupštinu jedna opcija krajnje desnice osvojila postotno najveći broj glasova birača (33,15 posto) te čak 297 prvih mjesta u ukupno 577 jednomandatnih izbornih jedinica. Francuska, naime, kao i Hrvatska koja ju je na samom početku svoga demokratskog višestranačja 1990. vjerno slijedila, za parlamentarne izbore koristi dvokružni model većinskih izbora. U prvom krugu u izbornim jedinicama pobjeđuju isključivo kandidatkinje i kandidati koji osvoje apsolutnu većinu glasova birača uz uvjet ukupnog broja glasova koji je veći od 25 posto registriranoga biračkog tijela u toj jedinici. Ne ostvari li na taj način nitko potrebnu većinu, organizira se drugi krug u kojem je dovoljna i relativna većina glasova birača, a u njega ulaze svi koji su u prvom izbornom krugu osvojili više od 12,5 posto glasova birača (u Hrvatskoj je taj prag na izborima 1990. iznosio 7posto).

Iako je Nacionalno okupljanje na čijem je čelu dvadesetosmogodišnji Jordan Bardella s ideološki bliskim koalicijskim partnerima s krajnje desnice u prvom krugu dobilo najveći postotak glasova i vodećih mjesta te već sada osiguralo 38 zastupničkih mandata (na prošlim je izborima održanima prije dvije godine stranka ukupno osvojila 89 mjesta), tek će rezultati drugog kruga donijeti pravi odnos snaga u novom sazivu francuskog parlamenta. Višegodišnja čelnica stranke Marine Le Pen itekako ima razloga za slavlje jer je iza sebe ostavila i ljevicu ujedinjenu u Novi narodni front (27,99%) i osobito centrističku koaliciju Zajedno (20,83 posto) u kojoj dominira stranka Renesansa predsjednika Macrona. Njegov hazarderski potez kojim je nakon debakla svoje opcije na europskim izborima 9. lipnja raspustio Skupštinu i raspisao parlamentarne izbore, mogao bi u konačnici dovesti Nacionalno okupljanje na vlast, ne dogodi li se ono što se dogodilo 2002. na pradsjedničkim izborima. Na njima je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen, osnivač Nacionalnog fronta koji od 2018. nosi naziv Nacionalno okupljanje, ušao u drugi krug, ali je u njemu doživio poraz jer je glavnina birača podržala tadašnjeg predsjednika, degolista Jacquesa Chiraca, ne zbog naklonosti ne osobito popularnom Chiracu, koliko zbog odbojnosti prema Le Penu i njegovoj rigidnoj, ksenofobnoj politici. No, Marine Le Pen se preuzevši stranku od oca izbacivši ga iz nje, počela malo-pomalo udaljavati od samog kraja desnice na kojoj je danas u Francuskoj stranka Reconquête! Érica Zemmoura. U njoj je donedavno bila i Marion Maréchal, nećakinja Marine Le Pen, koja se sada pragmatično ponovno približava obitelji te njezinoj politici.

Referendum 7. srpnja

Nekoć smatrana opcijom oko koje treba sagraditi politički sanitarni kordon, stranka Marine Le Pen danas ima podršku trećine francuskoga biračkog tijela, a s partnerima i više, dok je čak i dio degolista tj. konzervativnih Republikanaca, četveroplasiranih na upravo održanim izborima (6,57 posto glasova birača u prvom krugu) sklon suradnji s Nacionalnim okupljanjem. Na taj će način drugi krug 7. srpnja postati svojevrsnim francuskim referendumom o (ne)prihvatljivosti Nacionalnog okupljanja, bivšega Nacionalnog fronta, za upravljanje jednom od najutjecajnijih europskih i svjetskih država. Emmanuel Macron, još 2017. jedna od najvećih svjetskih političkih zvijezda koji je i svojom političkom lišnošću, i svojom novom političkom strankom osvojio natpolovičnu podršku francuskih birača, godinama sustavno gubi i povjerenje i uvjerljivost te će mu ovogodišnji parlamentarni izbori, a zasigurno sljedeći predsjednički izbori čiji je redoviti termin 2027. označiti prekid onoga što je navijestio prije sedam godina: međunarodno snažna, iznutra povezana te gospodarski uspješna Francuska. Sada to isto najavljuju Marine Le Pen i Jordan Bardella obraćajući se, prije svih, osiromašenom radništvu i srednjoj klasi, pravim gubitnicima globalizacije proteklih desetljeća koji vlastitu viziju države blagostanja žele isključivo za sebe, nesvjesni da se cijeli svijet od ranije inačice francuske socijalne države blagostanja uvelike promijenio s novim središtima političke i gospodarske moći. Zato se u Francuskoj i natječu prazni elitizam vlasti i prazni populizam oporbe.

I Emmanuel Macron i Jean-Luc Mélenchon iz Novog narodnog fronta koji pak s lijeve pozicije nudi ono što s desne obećava Marine Le Pen, također populistički neargumentirano, pozivaju na suradnju i međusobnu podršku sve koji su protiv politike Nacionalnog okupljanja. To će naglasiti referendumski karakter drugog kruga izbora u Francuskoj čiji će ishod ili Francusku još neko vrijeme održati na makronističkim pozicijama balansiranja između stvarnog i potrebnog, ili uz Njemačku ključnu državu Europske unije odvesti na put čiji zagovaratelji misle da je danas u svijetu dugoročno moguće biti istodobno isključiv i uspješan. Možda, ali teško u liberalnim demokracijama. Da kojim slučajem Francuska ima izborni model koji ima Velika Britanija – jednokružni većinski s relativnom većinom potrebnom za pobjedu u samo jednom izbornom krugu – Nacionalno okupljanje već bi sastavljalo novu vladu.

Poraz konzervativaca u UK

London pak sigurno čeka promjena vlasti jer sva istraživanja javnog mnijenja uoči prijevremenih parlamentarnih izbora u četvrtak, 4. srpnja najvaljuju težak poraz vladajuće Konzervativne stranke predvođene premijerom Rishijem Sunakom, te povratak na vlast, nakon četrnaest godina oporbe, Laburističke stranke Keira Starmera. Britanski su konzervatici u gotovo desetljeće i pol kontinuirane vladavine promijenili čak pet premijerskih imena, organizirali posljedicama problematični referendum o izlasku iz Europske unije, oslabili britansko gospodarstvo i utjecaj države u svijetu te ispodprosječno upravljali zemljom u gotovo svim krizama.

Danas građani Ujedinjenog Kraljevstva žive lošije nego li 2010., ali je pravo pitanje što laburisti u svom mandatu mogu učiniti nakon niza sistemskih grešaka koje su umjesto Globalne Britanije doveli do zemlje koja se prvi put od kraljice Elizabete I. počela povlačiti sama u sebe. I dalje nuklearna sila, i dalje stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, i dalje jedno od gospodarskih, financijskih te kulturnih središta svijeta, Ujedinjeno Kraljevstvo nužno treba novu viziju i unutar sebe, i oko sebe, u prvom redu u odnosima s ostatkom Europe, inače će se dodatno marginalizirati. Velika Britanija na rubu kontinenta i Francuska kao podijeljeno društvo u srcu kontinenta i Europske unije, ide na ruku političarima poput Vladimira Putina i Donalda Trumpa, dok će Unija bez unutarnje kohezije i spremnosti za utjecaj i natjecanje u novom globaliziranom svijetu ostati, na različite načine, iza izolacionizmu sve više sklonog SAD-a, višestruko ekspanzivne Kine te ratoborne Rusije čija se politika svodi na puko srednjovjekovno osvajanje teritorija. Unaprijed ohrabrujućih prijedloga nema jer će u takvom vanjskopolitičkom rasteru s primatom rješavanja unutarnjih problema, trebati imati iznadprosječno puno znanja i sreće. Srećom, takvo što ne muči hrvatske političare na vlasti jer oni muče jedni druge i dobro se zabavljaju.