Nikad ne treba odustati, osobito ne u politici. Najbolji je dokaz za to odluka potpredsjednika političke stranke Pravo i pravda Ivana Vilibora Sinčića da nakon uvjerljivog poraza - i njega i njegove stranke - na izborima za Europski parlament i dalje traži podršku birača. Pravo i pravda jedna je od najmlađih političkih stranaka u Hrvatskoj, na čijem je čelu donedavni zastupnik u Europskom parlamentu iz Hrvatske Mislav Kolakušić, a koja je na izbore za Hrvatski sabor izašla u koaliciji s Domovinskim pokretom. I na njima se Sinčić natjecao, ali predvodeći koalicijsku listu u VIII. izbornoj jedinici nije uspio prijeći izborni prag: lista se zaustavila na 4,02 posto glasova, a sam Sinčić osvojio je 3085 preferencijskih glasova birača u ovoj zemljopisno najzapadnijoj hrvatskoj izbornoj jedinici. Kao i Kolakušić, Sinčić je na europskim izborima želio obnoviti mandat eurozastupnika koji je 2019. osvojio kao predsjednik Živog zida. No, nakon razlaza s Domovinskim pokretom, Pravo i pravda samostalno izlazi na izbore za Europski parlament te 2,99 posto za listu nije bilo dovoljno ni za Kolakušića kao prvog na njoj, a kamoli za Sinčića na drugom mjestu. Nema veze. Sinčić je najavio svoju kandidaturu na sljedećim lokalnim izborima u svibnju 2025., kada će se natjecati za karlovačkog župana.

Možda mu kao orijentir posluži podatak da je u cijeloj Karlovačkoj županiji kao kandidat na europskim izborima osvojio 43 glasa od njih ukupno 509. S toliko su, naime, glasova birači u Karlovačkoj županiji i Hrvatskoj vrednovali Sinčićev rad prethodnih pet godina u Europskom parlamentu. U njega je ušao na čelu Živog zida, zatim je pokrenuo novu stranku Ključ Hrvatske, da bi sada bio jedan od vodećih ljudi Prava i pravde. I dok se nekoć kao zvijezda predsjedničkih izbora 2014. borio na strani onih kojima je prijetilo iseljenje iz nekretnina pod ovrhom sa svojom životnom i političkom partnericom Vladimirom Palfi, Sinčić sada se s njom našao u središtu priče o kupnji nekretnine pod ovrhom. Logično, pa neće se valjda boriti da se iseli iz nje. Kao što se morao iseliti iz Europskog parlamenta s Mislavom Kolakušićem, još jednim europskim zastupnikom iz Hrvatske koji ni nakon aktualnog poraza ne odustaje od političke karijere. Ponovno će pokušati postati hrvatskim predsjednikom u prosincu ove godine, kao što je to pokušao 2019.

Njih su dvojica možda i najveći gubitnici ovogodišnjih europskih, a prije toga i parlamentarnih izbora, jer se Kolakušić odrekao mjesta u Hrvatskom saboru čvrsto vjerujući da će mu hrvatski birači još jednom dati povjerenje na povratničkom putu za Bruxelles i Strasbourg. Nisu, jer je birače veoma teško uvjeriti u nešto što ne daje rezultate dvaput zaredom, i to uz takav ignorantski odnos prema samim biračima i zemlji u kojoj žive. A upravo je takvo bilo i Kolakušićevo i Sinčićevo političko djelovanje proteklih pet godina, dok su Kolakušićeve recentne političke procjene priča za sebe. Međutim njih dvojica barem ne odustaju, a dokle će ih to neodustajanje u hrvatskoj politici u konačnici dovesti – do nove političke dužnosti ili do novog posla izvan politike – znat će se unutar godinu dana. Pritom je, sukladno rezultatima izbora, sve manje onih koji o tome uistinu vode računa. Pravo i pravda osmoplasirana je lista na europskim izborima održanima 9. lipnja 2024. u Hrvatskoj, ali kontekstualno još manje razloga za zadovoljstvo ima ona sedmoplasirana, Mostova.

Stranka na čijem je čelu Božo Petrov ni drugi put zaredom ne uspijeva poslati svoje zastupnike u Europski parlament. I prije pet godina Most je na europskim izborima, prema preferencijama birača, bio na sedmom mjestu u Hrvatskoj, ali s 4,67 posto glasova u odnosu na ovogodišnjih 4,02 posto. To znači da im se podrška s parlamentarnih izbora održanih 17. travnja ove godine – prepolovila. Na njima su, također u koaliciji s Hrvatskim suverenistima, ali uz Mariju Selak Raspudić i Ninu Raspudića, osvojili više od osam posto glasova, da bi sada bez bračnog para Raspudić, ali s Hrvatskom strankom prava osvojili upola manje. Ovakav rezultat pokazuje da je ključna stvar za Most između dvaju neuspješnih europskih izbora 2019. i 2024. bio upravo angažman njihovih u parlamentu i javnosti najuvjerljivijih zastupnika. Kada stranka umjesto Marije Selak Raspudić ponudi, primjerice, Željka Glasnovića, više nema ni govora o onome što je Most (nezavisnih lista) promicao 2015. i 2016.

Tada se na parlamentarnim izborima zalagao za međuideološki dogovor u cilju reformiranja hrvatske politike i društva, a četiri godine kasnije s bračnim parom Raspudić dobio je prijeko potreban akademski element, slagao se netko ili ne s njihovim stavovima. Nakon svega Petrov se vratio ondje gdje je bio i zapravo ostao 2011., kada je na parlamentarnim izborima djelovao u prilog Hrasta. Još desnija i – neuspješnija opcija od Domovinskog pokreta, kojoj je poruka na europskim izborima bila unošenje kršćanstva u temelje Europske unije, i to uz nimalo tolerantnu kršćansku retoriku, doživjela je debakl. Nekoć makar deklaratorni most između suprotstavljenih političkih opcija i političara, a danas svojevrsno hrastovo 'brvno' otvorene paleodesne ideologije, stranka Most uspjela je u posljednji trenutak obnoviti parlamentarni status i svoj klub.

Što se tiče ljevice ljevije od SDP-a, pri čemu stranka odlazećeg predsjednika Peđe Grbina u sprezi sa Zoranom Milanovićem nerijetko djeluje kao parodija i ljevice i desnice u istom trenutku, politička stranka Možemo! također, kao i Most, bilježi osjetan pad podrške birača u odnosu na parlamentarne izbore. No ne toliki da kolegice i kolege Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić nisu uspjeli izboriti barem jedno zastupničko mjesto u Europskom parlamentu. Na izborima za Hrvatski sabor u travnju osvojili su više od devet posto glasova birača, a na europskima su se spustili ispod šest posto. Njihova suha i nemotivirajuća kampanja pokazala je da Možemo! više nije ni nova ni drukčija politička opcija, tim više jer obnašanjem vlasti u Zagrebu, sada već u četvrtoj godini mandata, potvrđuju sve svoje kadrovske, programske i komunikacijske deficite. Stoga im je na više nego zoran način lista Nine Skočak pokazala koliko su u nekoliko godina postali 'starom viješću'.

Najveće iznenađenje ovogodišnjih europskih izbora u Hrvatskoj te jedno od rijetkih iskreno proeuropskih i eurooptimističnih političkih lica na izborima, Skočak je s velikih 22.283 preferencijska glasa za sebe te 4,06 posto za listu sa svojom mladom ekipom u samo nekoliko tjedana pokazala da se s jasnim porukama i vještom komunikacijom može doći do ciljanoga biračkog tijela. Prema njoj je Možemo! djelovao kao iz prošlog stoljeća, bez održive vizije Europske unije.

S obzirom na to da Skočak s ukupno šestim rezultatom prema preferencijskim glasovima, a među svih tri stotine kandidatkinja i kandidata s dvadeset i pet lista, nije uspjela izboriti ulazak u Europski parlament, dok su zastupnička mjesta osvojili i oni s nekoliko tisuća glasova manje, sadašnji se model za europske i parlamentarne izbore pokazuje krajnje anakron. To je, inače, model koji je 2013. (za europske izbore) i 2015. (za parlamentarne izbore) predložila tadašnja SDP-ova vlada, a koji smisao preferencijskog glasanja čini besmislenim uz prag od čak 10 posto za kandidatkinje i kandidate na listi u odnosu na glasove za cijelu listu. Taj prag jednostavno treba ukinuti, možda uvesti i jedan-dva kompenzacijska mandata za rezultate poput onog koji je ostvarila Skočak te biračima prepustiti odluku kome će svojim glasovima dati prednost na predloženim listama. Tako bi ove godine u Europski parlament ušle Marijana Petir s 21.067 glasova osvojenih na HDZ-ovoj koalicijskoj listi te Dalija Orešković s 11.567 glasova osvojenih na SDP-ovoj koalicijskoj listi. Umjesto njih, mandate su osvojile osobe s višestruko manje preferencijskih glasova, ali zato postavljene na viša mjesta na samim listama. Isto se dogodilo na izborima za Sabor, i to četvrti put zaredom.

Gužvi oko praga svoj su doprinos dali i najveći pehisti na europskim izborima, političke stranke predvođene IDS-om na liberalno-centrističkoj Fair play listi. S osvojenih 5,61 posto, njoj je nedostajalo tek nešto više od tisuću glasova da oduzme jedan mandat HDZ-u, a Valteru Flegi da se sa 18.876 glasova vrati u Europski parlament. U odnosu na Sinčića, Flego ima realne šanse ponovno postati istarskim županom na izborima sljedeće godine, a uspjeh njegove liste možda je dobar znak i za Andreja Plenkovića. Uđe li Domovinski pokret u još kakav simbolički Ferrari, transport na kozi mogao bi postati itekako poželjan.