Prava je šteta to da se predsjednik Republike Zoran Milanović nije kandidirao na izborima članova za Europski parlament iz Republike Hrvatske, a koji se održavaju u nedjelju 9. lipnja. Kada mu je već Ustavni sud onemogućio kandidaturu na parlamentarnim izborima održanima 17. travnja, aktualni šef države mogao je odmjeriti snage s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem na europskim izborima, i to u Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici. To je možda bila i posljednja prilika, ne odluči li, primjerice, premijer Plenković sudjelovati na predsjedničkim izborima krajem godine, da se dvojica ključnih ljudi hrvatske politike u ovom trenutku sučele na konkretan natjecateljski način. Pa neka birači odluče tko ima veću podršku, tim više jer su europski izbori, koji se u Hrvatskoj provode od 2013., inaugurirali preferencijsko glasanje.

Posljednji put kada su Milanović i Plenković na ovaj način ispitali međusobni odnos snaga zbio se 2016. na parlamentarnim izborima u I. izbornoj jedinici, koja je tada obuhvaćala sam centar Zagreba. Milanović je na tim izborima predvodio SDP-ovu koalicijsku listu koja je osvojila 39,36 posto glasova birača, a Plenković listu HDZ-a i HSLS-a s osvojenih 31,63 posto glasova birača. Sam je Milanović dobio 42.265 preferencijskih glasova dok je Plenkoviću pripalo 33.265 preferencijskih glasova. Međutim ni to nije pomoglo bivšem premijeru Milanoviću jer je u konačnici HDZ s novim predsjednikom na čelu osvojio sedam mandata više u novom sazivu Hrvatskog sabora te s Mostom formirao drugu koalicijsku vladu.

Ovako se šef države i šef Vlade i dalje nadmeću isključivo u monolozima ispred novinarskih kamera, a kada se kojim slučajem nađu na istom događaju, poput svečanosti upriličene povodom Dana grada Zagreba 31. svibnja, na dan kada se slavi blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, ni Majka Božja ne može ih prosvijetliti da se ponašaju makar kurtoazno. Toliko o diplomatskom i politički odgovornom ponašanju s obzirom na to da je u obojicu Republika Hrvatska svojedobno jako puno uložila kao u mlade i perspektivne diplomate. Ali zato premijer Plenković s pravom ukazuje na predsjednikovo ignoriranje, dapače omalovažavanje Dana državnosti, jer što god tko opravdano mislio o izboru i promjenama datuma za obilježavanje hrvatske državnosti, riječ je o elementarnom poštivanju ustavno-pravnog okvira zemlje čiji je dio i važeći Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. Država sigurno nije nastala 30. svibnja 1990., kada je konstituiran prvi saziv demokratskoga višestranačkog Hrvatskog sabora, ali Dan državnosti nije trebalo mijenjati ni 2001. ni 2019. Trebalo je poraditi na njegovoj prihvaćenosti.

S druge strane, predsjednik Milanović itekako ima pravo kada svoga sada već arhetipskoga političkog suparnika proziva, među ostalim, za nedopustivo nepoštivanje intoniranja državne himne jer se Plenković jednostavno ušetao u zagrebačku Gradsku skupštinu dok se izvodila 'Lijepa naša domovino'. Još se u dječjem vrtiću podučava djecu da se prigodom izvođenja državnih himna ustaje te stoji mirno tijekom trajanja svečane pjesme, bilo vlastite zemlje, bilo drugih zemalja. Možda bi pri školovanju mladih diplomata, kakvi su prije tridesetak godina bili sadašnji čelni ljudi hrvatske izvršne vlasti, trebalo ponoviti neke stvari iz predškolskog i osnovnog odgoja i obrazovanja. Ili bi se takvo što trebalo podrazumijevati. Bilo kako bilo, nakon jednomjesečne Milanovićeve poslijeizborne šutnje kreće nova runda verbalnih političkih i osobnih obračuna šefova države i Vlade. Da su ti obračuni dobili kontekst europskih izbora, hrvatski bi građani barem imali okvir njihovih dvoboja s pristojne udaljenosti.

Poznato je to da Milanović nema nikakvih ambicija kada je riječ o politici izvan hrvatskih granica, pri čemu je riječ o hrvatskom predsjedniku s dosad najmanje vidljivim učincima glede vanjske politike. Malo kada ide u inozemstvo i malo ga tko ondje zove te je njegovo dosadašnje predstavljanje Hrvatske izvan granica, što je i ustavna dužnost, na razini statističke pogreške, bez ikakvih konkretnijih i učinkovitijih dogovora te rezultata za zemlju u cjelini.

Plenković pak neprestance nastoji ostaviti dojam vanjskopolitički najaktivnijeg i najutjecajnijeg hrvatskog premijera od stjecanja samostalnosti, posebice u Europskoj uniji, u čijem je Parlamentu i bio članom do 2016. Sada ponovno predvodi HDZ-ovu koalicijsku listu na europskim izborima ne želeći ponoviti HDZ-ov razočaravajući rezultat s prethodnih izbora 2019., kada mu je stranka osvojila samo 22,72 posto glasova birača te četiri mandata kao i drugoplasirani SDP sa 18,71 posto osvojenih glasova. Ovaj put Plenković svojim preuzimanjem liste poručuje da i on i HDZ žele kapitalizirati novu pobjedu na nedavnim parlamentarnim izborima, kao i da će se naći u poziciji odlučivanja o novom personalnom sastavu izvršne vlasti u Europskoj uniji.

Možda je svojim koaliranjem s Domovinskim pokretom navijestio mogućnost nečeg sličnog i u Uniji, čija desnocentristička Europska pučka stranka nastoji privući prihvatljive partnere s desnice, poput Braće Italije talijanske premijerke Giorgie Meloni iz Europske stranke konzervativaca i reformista (u njoj su još, među ostalima, Švedski demokrati te Vox iz Španjolske), a možda i Nacionalnog okupljanja francuske desničarske ikone Marine Le Pen, koja polako, ali sigurno klizi prema desnom centru računajući na predsjedničke izbore u svojoj zemlji za tri godine.

Vjerojatno je i samom Plenkoviću premijerski mandat u Hrvatskoj nakon tri uzastopne izborne pobjede ispunio svrhu te bi veoma rado preuzeo neku od najvažnijih političkih funkcija u Europskoj uniji. Nije to nemoguće, ovisno upravo o rezultatima izbora za Europski parlament u cijeloj Uniji. Možda se nakon njih otvore dosad nerealizirane koalicijske mogućnosti, a pragmatični se Plenković, kojemu je politika uvijek bila sredstvo, a ne cilj, pokaže zahvalnim izborom europske političke elite za predstojeće mandatno razdoblje. Takvo što priželjkuju mnogobrojni i u Hrvatskoj koji nemaju nikakvih ni ambicija ni talenta za izvanhrvatsku politiku, već su im HDZ i partneri krajnji organizacijski domet za realizaciju vlastitih interesa. Osobito sada, kada je koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta umirila glavninu hrvatske političke desnice. I one unutar HDZ-a i one izvan njega.

Plenković je ionako napravio maksimum, a to je održavanje stranke na vlasti u svim mogućim krizama, od odlaska Tomislava Karamarka nakon propasti prve HDZ-ove vlade s Mostom, preko gospodarskih, zdravstvenih i sigurnosnih izazova, do aktualnoga Milanovićeva neuspješnog pokušaja povratka na premijersko mjesto. Pritom je Plenković imao i puno sreće jer su ga birači nagradili u razdoblju permakrize, a oporba se, ponajviše SDP, pokazala nesposobnom i za konstruktivan rad u oporbi, a kamoli na vlasti.

Uz Plenkovića, mnogobrojni bi u zemlji odahnuli da europski izbori premjeste mjesto rada i čelnom čovjeku SDSS-a Miloradu Pupovcu, kojemu novi HDZ-ov koalicijski partner Domovinski pokret sada osporava čak i mogućnost predsjedanja saborskim Odborom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Doduše, može, ali samo iz oporbene kvote. Ovakav odnos dijela vlasti prema jednoj legalnoj i legitimnoj političkoj stranci jedne nacionalne manjine u Hrvatskoj nikada nije viđen od 1990. te bi i sam Plenković trebao porazmisliti što ovakvim situacijama poručuje i vlastitoj zemlji i svojim europskim partnerima na koje računa na ovaj ili onaj način. Pupovac se ispred svog SDSS-a natječe na europskim izborima kao zadnji, dvanaesti na listi čak dvanaest stranaka koje čine i dijelovi vladajuće koalicije (HSLS, HNS) te aktualna parlamentarna i izvanparlamentarna oporba (IDS, Nezavisna platforma Sjevera, Socijaldemokrati, Narodna stranka – reformisti).

Ovo je zapravo ad hoc pričuvna opcija za popunjavanje vladajuće koalicije odluči li Plenković eventualno učiniti s Domovinskim pokretom ono što je učinio s Mostom 2017. Ideološki je profil ove liste liberalan te socijaldemokratski, ukratko profil onoga što bi i sam Plenković koalicijski preferirao. Pupovac je i 2014. bio zadnji na listi za europske izbore, i to one predvođene SDP-om. Na njoj je postigao izvrstan rezultat kao ukupno drugi prema broju preferencijskih glasova, ali mu je s njih 25.811, tj. 9,36 posto (treba osvojiti najmanje 10 posto u odnosu na cijelu listu) nedostajalo jako malo za odlazak u Europski parlament. Možda ga ovaj put podrže i oni kojima SDSS zasigurno nije prvi politički izbor. Tko zna, možda će za Pupovca glasati i onaj koga je on u startu opisao 'suhim zlatom', osobito jer dobro zna što o njegovoj političkoj ličnosti misli 'kršitelj Ustava'.