Da u Hrvatskoj postoji više poduzetničkog duha kojega kronično nedostaje, kao i potpore za poduzetništvo, o čemu svjedoči i položaj Hrvatske na ljestvicama razvijenosti u Europskoj uniji, u zemlji bi se odavno konzumirala kava naziva Presidenziale. Poželjno 100 posto arabica. Omiljeni napitak u hrvatskim domaćinstvima, kafićima, restoranima i inim prostorima, od benzinskih postaja do samoposlužnih uređaja, mogao je već godinama imati poseban okus i aromu, povezan s omiljenom zabavom također mnogobrojnih domaćinstava – politikom.

Naime kava je postala i domaćim simbolom političke komunikacije koju je veoma vješto iskoristio drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić pobijedivši na predsjedničkim izborima 2000. te ponovno 2005. Nakon potpuno drukčijeg profila Franje Tuđmana, koji je na čelu države bio u ratnim i poratnim 1990-ima, Mesić se u prekretničkoj kampanji za njegova nasljednika predstavio kao građanin - predsjednik, blizak upravo građanima te njima dostupan. Zato je njegov moto 'na kavu s predsjednikom' postao metaforom za relaksiranje čak i visoke politike koja je u tom smislu bila na raspolaganju svima. I to uz kavu.

Ovogodišnji predsjednički izbori, čiji se prvi krug održava u nedjelju 29. prosinca, s onima na kojima je drugi i završni put pobijedio Mesić imaju samo dvije poveznice. Prva je ta da se prvi put nakon 2005. odvijaju bez veće neizvjesnosti jer aktualni predsjednik, koji je doslovce preuzeo Tuđmanov slogan iz 1997. 'Predsjednika za predsjednika', Zoran Milanović uvjerljivo vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Milanović će teško ponoviti Mesićev uspjeh iz prvoga kruga predsjedničkih izbora 2005., kada je tadašnjem šefu države nedostajalo nešto više od jedan posto glasova birača za trijumf bez drugog izbornog kruga, ali je i dalje veliki favorit. Na izborima 2009. Ivo Josipović jest imao značajnu prednost ispred Milana Bandića, ali se za drugo mjesto u drugom krugu vodila izjednačena borba te su izbori u tom smislu bili neizvjesni. Na izborima 2014./2015. Kolinda Grabar Kitarović u konačnici je pobijedila unutar 1,5 posto glasova, a prava gužva vladala je u prvom krugu predsjedničkih izbora 2019., kada je troje kandidata bilo unutar 5,10 posto glasova birača. Sada nije tako.

Pogriješila u argumentu

Ono što je još slično s Mesićevim kampanjama jest – kava. Ali ne kava s predsjednikom ili predsjednicom, nego kava s 'kontroverznim poduzetnikom'. Tako se titulira Nikicu Jelavića, u hrvatskoj javnosti najpoznatijeg po svojedobnu višegodišnjem boravku u istražnom zatvoru zbog optužnica za niz kaznenih djela, ali na kraju je oslobođen i tužio je državu za godine u kojima je bio lišen slobode. O Jelaviću se sigurno sada ne bi govorilo da u javnost nije dospjela informacija o njegovoj kavi sa suprugom jedne od predsjedničkih kandidatkinja. To je rock zvijezda Mile Kekin, bračni drug Ivane Kekin, koju je na izborima istaknula vladajuća stranka u Zagrebu - Možemo!.

Ukratko, Kekinov i Jelavićev susret u kafiću, plaćanje parkinga, podsjećanje na pjesmu 'Bačkizagre stuhpa šeja' Kekinove skupine Hladno pivo te mnoštvo nepoznanica vezanih uz tako kratak razgovor galvanizirali su prve dane kampanje, i to u smjeru kandidatkinje koja zaostaje ne samo za SDP-ovim kandidatom Milanovićem i HDZ-ovim Draganom Primorcem, već se u trenutačnim anketama nalazi i iza nezavisne kandidatkinje Marije Selak Raspudić. Kekin se odlučila za kandidaturu nakon što je propustila postati članicom Europskog parlamenta iz Hrvatske iako je na europskim izborima u lipnju ove godine bila uvjerljivo najuspješnija na listi Možemo!, osvojivši na dvanaestom, posljednjem mjestu čak 25,76 posto, odnosno 11.307 glasova. U Parlament je otišao Gordan Bosanac, ali potez Kekin, koja unatoč demokratskoj legitimaciji nije poslušala glas birača, ostaje višestruko propuštenom prilikom. Isti potez u sličnoj ideološkoj opciji napravila je Mirela Holy 2014., a ona pak nije iskoristila drugu mogućnost da se iste godine natječe na predsjedničkim izborima.

Tu mogućnost upravo koristi Kekin te nakon kontroverzne kave svog supruga, koji je ostvario izvrstan rezultat na parlamentarnim izborima 2020. osvojivši na listi točno 20 posto glasova, tek nešto manje od Rade Borić, ostaje pitanje hoće li joj ta 'kava' pomoći ili odmoći. Osobito jer se nakon predsjedničkih izbora za pet mjeseci održavaju lokalni izbori na kojima njezina stranka brani jedan od najvažnijih političkih položaja u zemlji. Vlast u Zagrebu. Nema dvojbe da se kandidatkinja Možemo! odmah našla na udaru svojih političkih suparnika s desne strane političkog spektra, pri čemu su i desnica i ljevica u hrvatskoj politici počesto više osobni oportunizam, a manje stvarna ideološka orijentacija. Primjerice, HDZ-ov nezavisni kandidat Primorac svojedobno je bio član Saveza komunista uoči pada Berlinskog zida, a sada promiče demokršćanstvo. Nije jedini. No Možemo! i kao bivša platforma i kao sadašnja politička stranka u dva saborska saziva zaredom te de facto jedina vladajuća opcija u Zagrebu, jer je SDP u glavnom gradu nebitan s tendencijom naniže, od početka ustrajava na vrijednosnoj dosljednosti. Povezivanje njegove predsjedničke kandidatkinje, makar posredno, s 'kontroverznim poduzetnikom' te isticanje njezine vile s bazenom u Istri, slikovito nazvane 'Volare + Cantare', i povoljne kupnje susjednog zemljišta sigurno nije u službi samo obavještavanja javnosti, ali teško da može poslužiti održavanju željenog imidža. Mile Kekin jest darovit i popularan glazbenik koji je nesumnjivo svojim radom i nastupima mogao priskrbiti spomenutu imovinu. No mnogobrojne doktorice i doktori znanosti te liječnice i liječnici subspecijalisti, poput Kekin, u ovako posloženu hrvatskom društvu i gospodarstvu uopće nisu u prigodi priuštiti si luksuzne vile za najam. Tu je kandidatkinja Možemo! pogriješila u argumentu.

Difamiranje 'ljevičarke s vilom'

Hoće li difamiranje Kekin kao metaforičke 'cure s Knežije' i 'ljevičarke s vilom' pomoći ili odmoći u njezinu rezultatu na predsjedničkim izborima? Možda joj pomogne, jer bi u tom slučaju došlo do homogeniziranja biračkog tijela koje je sklono njoj i stranci Možemo!, a mogli bi se aktivirati i novi birači, kojima HDZ i sve što on predstavlja djeluje krajnje motivirajuće u smislu podrške za one lijeve opcije koje najviše kritiziraju tu stanku. S obzirom na to da je drugi 'kontroverzni poduzetnik' Hrvoje Petrač, koji je i dalje nedostupan hrvatskom pravosuđu, dio afere s nekoć perjanicom HDZ-ove vlade Vilijem Berošem, možda je trebalo izjednačiti percepciju cjelokupne političke elite, imala ili ne veze s 'kontroverznim poduzetništvom'. Tko to radi i u čijem interesu, jasno je po izjavama i objavama samih aktera koji s različitih pozicija prozivaju Kekin. Njima je ona puno zanimljivija kao kandidatkinja Možemo! nego kao netko tko bi na bilo koji način mogao značajnije utjecati na rezultate predsjedničkih izbora. Uostalom, puno su veći ulozi na predstojećim lokalnim izborima, na kojima su ključni upravo oni u Zagrebu, čiji je proračun drugi najveći u zemlji nakon onoga državnog. Zbog toga je 'kuhanje kave' Kekin štih-proba za moguće političke promjene u hrvatskoj metropoli.

Međutim u Zagrebu se nakon tri i pol godine upravljanja gradom stranke Možemo! pokazuju i – potvrđuju svi deficiti nepripremljene, neekipirane i u biti neuspješne lokalne vlasti. Zagreb je nakon iskustva upravljanja nekoć perspektivne aktivističke skupine danas daleko od svojih mogućnosti urednog, funkcionalnog i za život ugodnog velegrada. Doista, njime više ne upravlja politička opcija čiji predstavnici gomilaju optužnice i dane u pritvoru, ali sumornu atmosferu u njemu održava neznanje vlasti o tome kako jedan veliki grad približiti standardima većine prijestolnica ostalih članica Europske unije, barem onih bivših tranzicijskih zemalja. Tko god posjeti Prag, Bratislavu ili Budimpeštu te se vrati u Zagreb, prva će mu asocijacija biti 'javno nepoduzetništvo', i to nimalo kontroverzno. U Zagrebu je sve jasno: smeće se i dalje gomila, promet je sve zagušeniji, javni prijevoz limitiran, turističko središte grada zapušteno, kulturna i društvena zbivanja marginalna dok je estetika grada za Možemo! jednadžba s tri nepoznanice: tko, što i kako.

Ako je netko htio naštetiti Tomislavu Tomaševiću i njegovoj stranci u ostanku na vlasti u Zagrebu preko Kekin, nepotrebno je trošio i resurse i vrijeme. Njoj pak sve ovo možda i pripomogne, ali samo ako do kraja kampanje prestane tumačiti da je do vila moguće doći pomoću doktorata znanosti. I shvati li da joj je na ovim izborima glavni protukandidat Zoran Milanović. Jer ako nije, zašto ga želi zamijeniti? To je već dio niza nelogičnosti koje pokazuje Možemo!, stranka koja je odavno prestala biti novom i drukčijom. S obzirom na to da je u Zagrebu u njezinu mandatu nabujala trava, možda ima mjesta i za pokoji grm kave. Budnosti radi.