Jučer su u glavnoj oporbenoj stranci birali novo vodstvo, uključujući i petog po redu predsjednika, nakon Ivice Račana (1990.-2007.), Zorana Milanovića (2007.-2016.), Davora Bernardića (2016.-2020.) i Peđe Grbina (2020.-2024.). U međurazdobljima, vršitelji dužnosti šefa stranke bili su još i Željka Antunović (2007.) te Zlatko Komadina (2020.). Od četvorice bivših predsjednika stranke, jedan je pokojni, drugi je na Pantovčaku, treći ima svoju vlastitu stranku, a četvrti usprkos vrlo žustrom procesu unutarstranačkih izbora, smatra kako socijaldemokratima zapravo nisu potrebne neke veće promjene.

Naime, u intervjuu uoči samih izbora u subotu, dosadašnji predsjednik stranke Grbin iskazao je stav kako je sa strankom zapravo sve u redu i kako ustvari nije potrebno ikakvo resetiranje, implicirajući da su poneki kandidati, točnije kandidatkinje, htjeli stranku vratiti u neka ranija vremena kada je SDP bio jače vezan uz sindikalizam i klasičnu socijaldemokratsku politiku. Tu je prije svega mislio na Sanju Major. Grbin se, dakako, nije htio izjasniti oko toga kojeg od kandidata za mjesto predsjednika stranke on podupire, no bilo je prilično jasno da je Siniša Hajdaš Dončić njegov izbor.

Unutarstranački proces

SDP je 2008. godine donio odluke kojima je napustio delegatski sustav unutarstranačkog odlučivanja te omogućio svim članovima stranke (koji uredno podmiruju svoje obaveze) izjašnjavanje o vodstvu stranke. Aktualna pravila o izboru članova predsjedništva i potpredsjednika stranke uključuju i kvote koje trebaju osigurati uravnoteženu zastupljenost muškaraca i žena u vrhu stranačke organizacije. U grubim crtama su i druge stranke u posljednjih deset-petnaest godina uvele izravan izbor barem čelnih ljudi stranke (predsjednik i potpredsjednici).

No, takve izborne inovacije, premda dobrodošle, nisu same po sebi doista podigle razinu unutarstranačke demokracije u političkim strankama u Hrvatskoj. Naime, moć običnih članova stranaka je i dalje mala, a vodstvo stranke može raspuštanjem ogranaka i imenovanjem povjerenika lako i često disciplinirati podružnice koje se „otmu kontroli“, a pojedinačni članovi mogu biti izbačeni iz stranke ako se previše „udalje od linije“ ili jednostavno pokažu previše razmišljanja vlastitom glavom. Najbolje prolaze oni koji uspijevaju uvijek pravovremeno prepoznati kako razmišlja aktualno vodstvo stranke te se na vrijeme prestrojiti ako dođe do značajnog zaokreta, bilo kadrovskog, bilo sadržajnog, s time da kadrovska politika u hrvatskim strankama redovito prednjači pred onom sadržajnom. Frakcijski sukobi različitih klika okupljenih oko moćnih, utjecajnih pojedinaca naknadno će se prikazati kao navodni duboki ideološki sukobi, premda se najčešće radi o tome da je puno krokodila u maloj bari i da u ovom gradu nemaju baš mjesta za obojicu revolveraša.

SDP rano otvaranje procesa izbora vodstva stranke običnim članovima pokušava isticati kao neku svoju posebnu odliku, brend po kojemu se razlikuje od drugih političkih stranaka u Hrvatskoj. Nasuprot tome, neki istaknuti članovi te iste stranke, poput Arsena Bauka, nisu se libili u javnosti priznati da kompleksna pravila izbora predsjednika i predsjedništva stranke ustvari i sputavaju proces unutarstranačkog odlučivanja te nameću neke standarde iza kojih se lako može pomaljati ono što je posprdno naziva „šalabahter-demokracijom“, pri čemu pristaše pojedinih čelnika i grupacija u stranci dobivaju jasne naputke za koju skupinu kandidata glasovati, bez da su doista promislili o njima ili bez da uopće dobro poznaju tko se krije iza pojedinog imena na glasačkom listiću. Dakako, proces korištenja heurističkih prečaca i glasovanja za nekoga zato što ga netko drugi, nama osoba od povjerenja ili ugleda, predlaže ili promiče, poznat je i izvan stranaka, na nacionalnim izborima i kod referendumskog odlučivanja. Često je važnije tko nekoga ili nešto predlaže, od toga što se ustvari predlaže.

Vječno vraćanje istog

Za mjesto predsjednika su se natjecali Siniša Hajdaš Dončić, Sanja Major, Mladen Kešer, Mirando Mrsić i Zoran Paunović, s time da je Paunoviću u zadnji čas potvrđena kandidatura, dok je Ranko Ostojić odustao od kandidature. Premda je bila najglasnije kritičarka postojećeg stranačkog vodstva te je zagovarala odmak od predsjednika države i njegove pseudokandidature na parlamentarnim izborima, Major je na kraju završila kao najslabije plasirana. Hajdašu Dončiću je pobjeda u prvom krugu za dlaku izmakla (48,78 posto), pomalo neočekivano, zahvaljujući dalmatinskim ograncima stranke koji su tražili kandidata koji bi sublimirao njihovo nezadovoljstvo aktualnim vodstvom, na drugo su mjesto pogurali makarskog gradonačelnika Zorana Paunovića (20,65%), pomalo osebujni kalnički načelnik Mladen Kešer je treći s 10,51 posto, povratnik u stranku Mirando Mrsić dobio je 10,12 posto, a Sanja Major, potpredsjednica Foruma žena, poznata i kao ravnateljica zagrebačkog Uriha, 9,97 posto. Kešer i Mrsić odmah u izbornoj noći su se okupili oko „oporbenog“ kandidata Paunovića i pozvali svoje pristaše da njemu daju glas u drugom krugu, dok Sanja Major nije htjela nikoga podržati. Pa ipak, malo je vjerojatno da Hajdaš Dončić ne pobijedi u drugom krugu. Inače, uz svu pompu oko velikog angažmana članova i izrazito otvorenog izbornog procesa, tek 39,6 posto članova SDP-a našlo je volje i vremena dati svoj glas na ovim izborima.

Izbor za članove predsjedništva stranke nije donio nekih većih iznenađenja. Inače, taj dio izbora vodstva stranke temelji se na ravnomjernoj prostornoj (šest područnih jedinica koje se sastoje od više županijskih organizacija) i spolnoj zastupljenosti. Kao potpredsjednici su izabrani Biljana Borzan, Mirela Ahmetović, Mišel Jakšić i Ranko Ostojić. Zanimljivo je spomenuti da u predsjedništvo nisu uspjeli ući Ivan Račan i Mirando Mrsić, kao niti Mladen Kešer, a ni Mišo Krstičević.

Sve u svemu, može se reći – i nakon Milanovića – Milanović. Naime, vrlo vjerojatni novi šef stranke bliski je suradnik predsjednika države te je spadao u uski krug ljudi koji su znali za predsjednikov manevar tijekom kampanje za parlamentarne izbore. Članovi SDP-a očito za (još jedan) izborni neuspjeh nisu okrivili načelni smjer stranke (i posredno, predsjednika države), već su upravo kaznili bukače koji su tražili veliki zaokret (Major), a povjerenje više-manje poklonili sadašnjoj ekipi. Je li ovo pak doista i kraj frakcijskih borbi, izbacivanja članova i javnog pranja prljavog veša u toj stranci, drugo je pitanje. Naravno, postavlja se pitanje, što će i kako novo vodstvo SDP-a poduzeti u scenariju u kojemu Milanović ne uspijeva u reizboru krajem ove godine. Iz sadašnje perspektive on je i dalje favorit naspram Primorca, Selak-Raspudić i Kekin, no u idućih par mjeseci svašta se još može dogoditi. Pred novim vodstvom stranke je i krupno pitanje što i kako učiniti u Zagrebu ususret lokalnih izbora, tj. do koje mjere se distancirati od većeg koalicijskog partnera (Možemo) te znači li to i isticanje vlastitog kandidata za gradonačelnika u svibnju iduće godine.