Ujedinjeno Kraljevstvo trese val nemira. Nakon što je u Southportu (sjevernozapadna Engleska) osamnaestogodišnjak nožem napao deset djevojčica, od kojih su tri smrtno ranjene, u više dijelova zemlje krenuli su nasilni prosvjedi, a ubrzo i protuprosvjedi, također nasilni. Društvenim mrežama se bila proširila dezinformacija kako je počinitelj musliman i nedavni doseljenik, što je mobiliziralo krajnju desnicu, pa i rezultiralo vandalizmom prema džamijama. Vlada je pak reagirala valom uhićenja ne samo onih koji su sudjelovali u nemirima, već i onima koji su objavljivali ili dijelili zapaljivi sadržaj na društvenim mrežama, što je otvorilo raspravu o granicama zaštite slobode govora u britanskome društvu. Zabilježen je i slučaj uhićenja i osude za osobu koja je tek promatrala nemire, ali nije u njima aktivno sudjelovala. Inače, ubojstvo djevojčica u Southportu nažalost nije jedini takav nasilni incident ove godine u Britaniji.

Policija, nasilje i nemiri

Nemiri (riots) nisu rijetka pojava u heterogenim društvima s izraženijim dohodovnim razlikama. Okidač za nemire, koji potom uključuju sukobe s policijom i razne oblike politički motiviranog vandalizma, obično je nasilno policijsko postupanje u kojemu netko smrtno strada te potom kreću optužbe kako je policija svjesno stroža i nepristupačna prema nekoj etničkoj, vjerskoj ili rasnoj zajednici. Legendarna pjesma grupe The Clash, Guns of Brixton, upravo je inspirirana sukobima socijalno deprivilegirane karipske mladeži i britanske policije.

Također, u svim nemirima, bez obzira na politički predznak, obično postoji mala, radikalna jezgra spremna na nasilje kao sredstvo postizanja političkih ciljeva, puno ljudi koji su samo došli izrazito svoje nezadovoljstvo na miran način te grupice huligana kojima je do razbijanja i pljačke. Tako je i sada, tako je bilo i za vrijeme pokreta „Crni životi su važni“ (BLM), kao i za vrijeme djelovanja „Žutih prsluka“ u Francuskoj.

Zašto su ovi nemiri slični BLM-u? U oba slučaja je gnjev dijela građana okrenut prema policiji i u oba slučaja se temeljio na uvjerenju da policajci drugačije tretiraju ljude s obzirom na njihove kolektivne identitete (rasu, religiju i sl.). U Sjedinjenim Državama doista postoji problem pretjerane uporabe policijske sile, kao i problem široke dostupnosti oružja. Međutim, strukturnog rasizma odavno nema, a okidač je bila smrt čovjeka koji je, blago rečeno, imao problema s nasiljem, drogom i zakonom, ali je mobilizacijom oko pokreta BLM pretvoren u navodnog mučenika. Ovdje je pak grozno višestruko ubojstvo nožem, bez obzira na to što je počinitelj kršćanin rođen u Engleskoj, istočnoafričkog podrijetla, odmah pripisano muslimanima te je iskorišteno kao okidač za nasilno izražavanje nezadovoljstva s nečime što doista jest problemu Britaniji, a to je asimetrično policijsko postupanje.

Drugačije policijsko postupanje ovisno o tome iz koje vjerske, etničke ili rasne zajednice dolazi počinitelj, uz eksplicitno blaže tretiranje slučajeva kada je počinitelj iz manjinske, useljeničke zajednice, nije tek teorija zavjere koju promiču krajnje desni aktivisti poput Tommyja Robinsona. Naime, bivša ministrica unutarnjih poslova, Priti Patel (dijete uganđanskih Indijaca) i jedna od kandidatkinja za novu šeficu konzervativaca, jasno je potvrdila da takva praksa postoji i da je problem. Sasvim suprotno mišljenje ima pak bivši šef protuterorističke jedinice metropolitanske policije, Neil Basu, inače sin Indijca i Velšanke.

Kao najeklatatniji primjer drugačijeg postupanja ističu se desetljeća zataškavanja sustavnog zlostavljanja i silovanja djevojčica i djevojaka koje su provodile bande u Rotherdamu u Yorkshireu. Veo šutnje bio je uzrokovan bojazni policije i vlasti da će se obračunavanje s ovim bandima protumačiti kao napad na pakistansku i bangladešku zajednicu. Osamnaestogodišnjak koji je silovao trinaestogodišnjakinju pušten je na uvjetnu kaznu. Sud je uvažio njegovu tvrdnju kako nije znao da je silovanje ilegalno u Engleskoj, kako je školovan u medresi i ne zna puno o ženama. Istovremeno, među osuđenicima u ovim nemirima nalazi se i „poticatelj na nemire iz naslonjača“ (armchair rioter) koji je dobio 20 mjeseci zatvora za pozivanje na rasno motivirano nasilje na društvenim mrežama. Inače, kada su 2020. i u Britaniji erumpirali nemiri u okviru pokreta BLM, ozlijeđeno je 14 policajaca. Idućeg dana, sadašnji premijer, a tada šef oporbe Keir Starmer, nije osudio napad na redarstvenike, već je pred kamerama „kleknuo u znak solidarnosti“. Također, prosvjedi u podršku prekidu vatre Gazi i palestinskom samoodređenju, koji su relativno česti u britanskim gradovima nakon napada 7. listopada, redovito izražavaju protužidovske sentimente i pozive na uništenje cijelog naroda i države, ali se te prosvjednike rijetko i blago procesuira. Naposljetku, prilično nestvarno je djelovala nedavna snimka gdje se vidi kako policija bježi pred protuprosvjednicima u Leedsu, kao i snimka gdje policajci, umjesto da ih uhite, staloženo i ljubazno mole protuprosvjednike da odlože svoje oružje (većinom noževe) u lokalnoj džamiji.

Britanski su zatvori prenapučeni, što znači da se osuđenike pušta ranije na slobodu (uvjetno), a za očekivati je da će se to nastaviti i sada, kada se najavljuje veći priljev onih koji su po kratkom postupku osuđeni nakon ovih nemira. Međutim, među prijevremeno otpuštenima se nerijetko nalaze i počinitelji teških kaznenih djela, kao što su napadači mačetama i seksualni prijestupnici. Prijevremeno otpuštanje s odsluženja zatvorske kazne pravda se raznim olakotnim okolnostima, a jedna od češćih je da se radi o starijim maloljetnicima ili mlađim punoljetnicima. Ovakvo postupanje izravno utječe na povjerenje građana u policiju i uspješnost države u svojoj temeljnoj ulozi – osiguravanja reda i mira i jednakosti svih pred zakonom.

Integracija, uspjeh i neuspjeh

Britanija je društvo u promjeni. Jedna od glavnih takvih promjena je ona demografska, posebice u velikim gradovima, gdje useljeničko stanovništvo zna premašivati ono domaće. Koliki su socijalni, kulturni i ekonomski apsorpcijski kapaciteti za prihvat novog stanovništva i jesu li oni možda premašeni, ostaje otvoreno pitanje. Ujedinjeno Kraljevstvo je do 1950-ih i takozvane „Windrush generacije“, kada dolazi do prvog masovnijeg useljavanja s Kariba, a potom i s indijskog potkontinenta, bilo izrazito homogeno društvo. Masovna imigracija krenula je u pravom smislu riječi tek za vrijeme vlade Tonyja Blaira, koja je imala i jasan cilj stvaranja multikulturalnog društva koje je smatrala moralno kvalitetnijom oprekom starom, kolonijalnom carstvu koje je resilo uvjerenje u britansku nadmoć. Premda su pobornici Brexita tvrdili kako će izlaskom iz Europske unije London moći preuzeti kontrolu nad svojim granicama, imigracija, poglavito ilegalna, morskim putem, značajno se povećala posljednjih godina. Netko će reći da je masovna imigracija nasušno potrebna jer javne službe ovise o njima, pri čemu se često spominje javnozdravstveni sustav (NHS). Međutim, tek 2,6 posto useljenika radi u zdravstvu, što je otprilike isti postotak koliko domaćeg stanovništva radi u tom sektoru. Inače, liječnička komora u Britaniji stalno umjetno onemogućava povećanje broja upisnih mjesta na studijima medicine, što stvara nestašicu doktora koji se pak popunjavaju kolegama iz inozemstva kojima se nude lošiji ugovori i plaće.

Ima li Britanija problem institucionalnog rasizma, kako neki tvrde, posebice oni žešći među protuprosvjednicima? Treba podsjetiti da Britanija ukinula trgovinu robljem desetljećima prije drugih zemalja te je tijekom XIX. stoljeća bila glavna abolicionistička snaga u svijetu. Također, pogleda li se visoka politika, lokalna politika, kazalište, industriju zabave, vrhunski sport, više-manje bilo koji segment društva, britansko društvo izrazito dobro integrira brojne imigrante iz cijeloga svijeta te im omogućuje socijalnu mobilnost i bez afirmativne akcije američkoga tipa. Britanija ima neusporedivo manji problem rasizma i getoizacije od kontinentalne Europe, posebice kada ju se usporedi s Francuskom.

Druga stvar je što britansko društvo godinama mori problem stambene krize, neujednačenog ulaganja u škole i druge javne institucije te općenito veća razina socijalnog raslojavanja i imovinskih nejednakosti nego na kontinentu, što se onda prelama i preko leđa useljeničkih zajednica, ali i radničke klase domaćeg podrijetla. Pored toga, dio političke i kulture elite u Britaniji prakticira kombinaciju demonizacije prošlosti i traženja naslijeđa imperijalizma i kolonijalizma u svemu i svačemu, kao i ono što kanadski evolucionarni psiholog Gad Saad naziva „suicidalna solidarnost“, pa će sudovi radije na slobodu pustiti silovatelja nego da ih netko potencijalno optuži za rasizam. Zbog bojazni narušavanja multikulturalne idile, zatvara se oči pred rastućim protužidovstvom, problemom hodža koji promiču oružani džihad, kao i javnozdravstvenog pitanja koje proizlazi iz toga da su u nekim zajednicama (primjerice, onoj pakistanskog podrijetla), više od polovice parova bratić i sestrična ili prvi rođaci.

Politički učinci

Ovi nemiri i vladina reakcija zasigurno će trajno obilježiti premijerski mandat Keira Starmera, baš kao što je nedosljedno postupanje za vrijeme pandemije (oštre mjere, uz istovremeno zabavljanje u državnim prostorijama iza zatvorenih vrata) bacilo sjenu na i inače kontroverzama obilježen mandat Borisa Johnsona. Nažalost, čini se da Starmer neće probati zagrepsti u dublje korijene ovih nemira, već će se fokusirati na gušenje slobode govora i posvemašnju online cenzuru u ime borbe protiv govora mržnje. Da se razumijemo, pozivi na nasilje prema nekoj skupini ljudi, bilo da se radi o objavi na Twitteru ili na transparentu na prosvjedu, jesu nešto gdje treba postupati, samo je pitanje razmjernosti. Ako netko podijeli nekakav ružan, rasistički sadržaj na Facebooku i to vidi još 50 ljudi, je li to doista razlog za uhićenje ili će biti dovoljni interni mehanizmi administratora društvene mreže kojima će se tom čovjeku onemogućiti daljnje sudjelovanje? Ako netko pak godinama petkom s propovjedaonice zaziva ubijanje nevjernika ili pak otkazuje hotelske rezervacije svakome s imenom koje zvuči židovski, nije li to nešto pred čime ne treba zatvarati oči?

U obranu slobode govora kao bitne britanske vrijednosti koju je to društvo podarilo svijetu stao je komičar Rowan Atkinson. Kako se samo dogodilo da je zemlja koja je iznjedrila Montyja Pythona i Crnu guju krenula uhićivati ljude zbog objava na društvenim mrežama? Inače, dok se Starmer gomba s ovim nemirima, torijevci su se pomalo opravili od povijesnog poraza na izborima te biraju novog vođu između šestero kandidata. Dvoje favorita su Kemi Badenoch i Robert Jendrick. Bandenoch (1980. godište) je bivša ministrica za poduzetništvo i trgovinu te je kritičarka pretjeranog bavljenja identitetskim politikama i naslijeđem kolonijalizma. Ovu rođenu Londončanku, dijete nigerijskih roditelja, kritizirali su da je poput „čiče Toma“ jer stala u obranu neovisnog izvješća o rasnim odnosima koje je utvrdilo kako strukturnog rasizma u Britaniji nema. Robert Jendrick (1982. godište) bivši je ministar za imigraciju. Snažan je podupiratelj Izraela, otkud mu je i supruga. Zalagao se za to da se Albaniju proglasi sigurnom zemljom zbog povećanog priljeva albanskih migranata preko Engleskog kanala, no dao je ostavku kada je vlada htjela progurati osporavani plan za Ruandu (Starmer ga je odmah ukinuo), pri čemu bi Britanija toj istočnoafričkoj zemlji plaćala prihvat i smještaj tražitelja za azil, bez obzira dolaze li iz tog dijela svijeta ili ne.

Britanija nije rasističko društvo, baš naprotiv, a pravosudne reakcije na ovaj val nemira ne otklanjaju, već samo podgrijavaju tezu i dojam o asimetričnom postupanju. London će se morati pozabaviti socijalnim i ekonomskim nejednakostima te odbaciti neproduktivne identitetske politike i politike povijesti kako bi osigurao ono po čemu je Ujedinjeno Kraljevstvo svjetski poznato, a to je kultura slobode i vladavine prava.